02.10.2010., subota
GODINA A - 6. VAZMENA NEDJELJA
|
6. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) USKRSLI KRIST ŠALJE OD OCA SVOJEGA DUHA ISTINE KAO BRANITELJA SVIMA ONIMA KOJI VJERUJU U NJEGA »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi. – Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek. Duha Istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.« (Iv 14,15-17)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Poslanje apostolâ i ostalih učenika je da naviještaju Kristovo Evanđelje spasenja ne samo narodu prvog saveza već svim narodima svijeta sve do nakraj zemlje. Na taj način Evanđelje darom Duha Svetoga poprima sveopće razmjere te se tako počinje širiti Crkva koja je tek nastala. Djela apostolska nam ni izdaleka ne opisuju svu djelatnost apostolâ i prvih kršćanskih mislioca. Tim zahvalnije i pozornije primamo svaki njihov izvještaj pa tako i o širenju kršćanske vjere u Samariji. Tu je sigurno bilo još mnogo onih koji su Isusa smatrali Spasiteljem svijeta (usp. Iv 4,42) i valjda su bili sretni i ponosni što nitko od Samarijanaca nije sudjelovao u Kristovoj muci već stoga što oni o vazmu nisu išli u Jeruzalem. Naime, pravovjerni Židovi su Samarijance smatrali krivovjercima i nisu bili u dobrim odnosima s njima. Posve je, dakle, razumljivo da su u glavnom gradu Samarije je jednodušno slušali đakona Filipa kad im je propovijedao Krista. To im je bilo tim lakše što je Filip svoje riječi potvrđivao velikim čudesima: izgonio je nečiste duhove i ozdravljao uzete i hrome. »Doista iz mnogih opsjednutih izlažahu nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljahu i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onom gradu.« (Dj 8,7-8) Filip je zatim u Samariji krštavao u Ime Gospodina Isusa sve koji su prigrlili riječ Božju. Kad je Crkva u Jeruzalemu čula da je Samarija prihvatila vjeru u Isusa Krista poslaše k njima apostole Petra i Ivana. I na one koji su bili kršteni apostoli su polagali ruke da bi primili Duha Svetoga, odnosno podjeljivali su im sakrament svete potvrde. »Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.« (Dj 8,17) Tako se po posebnom daru Duha Svetoga u svetoj krizmi potvrđuje i utvrđuje krsna milost. Na taj način se kroz povijest spasonosno razvija i primjenjuje ono što nam je raspeti i uskrsli Spasitelj zaslužio i ostavio. Na svemu tome mu se zahvaljujemo u ime svih naroda i naraštaja. Zato neograničeno je i nepokolebljivo je naše pouzdanje u njega. Kod bilo kakvog ispitivanja sa strane nevjernika ili neprijatelja – kaže Petar apostol – kršćani su dužni spremno iznijeti svoje uvjerljive razloge na kojima se temelji njihova nada i predanost u Boga. To ne smijemo činiti naduto i odbojno već blago i s poštovanjem prema svima, jer svojim svjedočanstvom za Boga ne želimo isticati sebe nego druge privesti na put spasenja. Kršćani bi morali biti graditelji nade za svoje suvremenike. Ta je nada povezana s vjerom u Kristov i naš Uskrs. Utemeljitelj i podržavatelj kršćanske nade jest Isus Krist. A Krist može biti smisao i sadržaj našeg nutarnjeg i vanjskog života samo ukoliko smo svjesni tko je Isus za nas i što je On za nas učinio. Uvijek iznova treba, dozvati sebi u pamet da je Isus umro zbog naših grijeha. Svrha njegove žrtve bila je da nas privede Bogu. Zbog toga je i došao od Boga i k Bogu se vraća da nas uzme sa sobom. K vječnom cilju, k Bogu će stići samo onaj tko se priključi Kristu i uza nj ostane. »Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; On koji je bio ubijen u tijelu, ali oživje duhom.« (1 Pt 3,18) Dakako, i nas čeka smrt kao što je i Krist bio ubijen u tijelu. Mi ne moramo podnijeti ni izdaleka onako tešku smrt kao naš Otkupitelj, ali moramo umrijeti. Kristov Božji Duh je opet oživio njegovo tijelo, a to je i nama zalog da će i nas uskrsnuti. Zbog toga željno očekujemo Kristov drugi dolazak.  Krist nam je obećao svoga Duha koji će uvijek biti s nama da nam neprestano drži otvorene oči naše vjere i da nam omogućuje istinski život. Prema tome Duh Sveti je naš od Boga nam određeni Pomoćnik koji nam je kao duša Kristova otajstvenog tijela svima uvijek na raspolaganju. On kao naš »Advokat« (Odvjetnik) nas brani, pomaže, štititi i za nas posreduje kod Oca (usp. 1 Iv 2,2). »Ako me ljubite, - govori Isus -, vršit ćete moje zapovijedi. – Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek. Duha Istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.« (Iv 14,15-17) Duh Sveti je od Isusa Obećani i od Oca poslani Advokat – branitelj. Isus je pri završetku svoje zadaće za koju ga je Otac poslao na zemlju i On već naviješta da će Otac poslati »drugog Branitelja«. To je treća božanska Osoba, to je Duh Istine. Zadaća mu je čuvati i dovršavati Kristovu objavu u zajednici vjernika, odnosno nastavljati Kristovu misiju (poslanje) u svijetu. Tako On osuđuje grijeh i osuđuje »kneza ovoga svijeta«. Po Duhu Istine, koji se očituje samo u vjeri, kršćani mogu Krista slušati i nakon njegova odlaska iz svijeta, pa i pošto nema izgleda da bi se uskoro mogao vratiti. Ta one će vjernike upućivati u svu istinu, koju učenici za Isusova života nisu mogli u potpunosti nositi (usp. Iv 16,12). Stoga je za učenike dobro da Krist odlazi Ocu jer će tako moći doći Paraklet (usp. Iv 16,17 sl.) i nastaviti njegovo djelo. On će Krista proslavljati, jer će od Isusa uzimati i navješćivati učenicima (usp. Iv 16,13-14). Učenici Kristovi toga Isusova Duha Istine poznaju, jer On kod njih ostaje i u njima prebiva. Duh Sveti će ostati i s nama zauvijek, odnosno sa svakim kršćaninom do svršetka života i sa cijelom Crkvom do svršetka svijeta. Budući da je Duh Sveti i Duh Kristov, njihova je zajednička prisutnost u nama i uopće u Crkvi ne samo moguća nego i nužna. Duh Sveti druguje s nama, osobno je nazočan kod nas i On intimno djeluje u nama. Boljega Branitelja ne možemo ni zamisliti. Još više, Duh Sveti je sama Božja Intimnost koji u zajedničkoj ljubavi sjedinjuje Oca i Sina i svakog Isusova vjernika. Po njemu Bog postaje intimniji nama no mi sami sebi. Ta se intimnost događa osobito u Euharistiji i po pričesti gdje Krist ostaje u nama i mi u njemu (usp. Iv 6,56)- To uzajamno izunutrašnje prožimanje božanskih Osoba i nas zove se milosni ili duhovni život, odnosno stanovanje Božje u nama (usp. Iv 14,23).  Duh Sveti prebiva u vjernicima i pomaže samo Isusove sljedbenike. Svijet ga na svoju veliku štetu ne može primiti, jer nema oka kojim bi u vjeri mogao vidjeti i upoznati Božjega Duha. Za to je potrebno krštenje koje rasvjetljuje duhovni vid čovjeka. Kao što naše tjelesne oči moraju biti rasvijetljene svjetlom izvana da mogu zapažati i poznati predmete oko sebe tako i duhovni vid stječemo božanskim rasvjetljenjem vjere i krštenja. Ta je povlastica pridržana Isusovim učenicima koji se zbog toga ne smiju smatrati sirotama. Ta Krist će opet doći i oživjeti svoje vjernike i svojim Duhom omogućiti im da žive. »U taj dan – kaže Isus – spoznat ćete da sam ja u svom Ocu, vi u meni i ja u vama. Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samoga sebe.« (Iv 14,20-21) Sve to vrijedi i za nas, ali uz uvjet da na Božju ljubav moramo uzvraćati ljubavlju vršeći njegove zapovijedi. Tada će nam Isus sve više objavljivati samoga sebe, a najviše posredstvom Euharistije. Po Euharistiji Isus ostaje u nama, mi u njemu i po njemu u Bogu Ocu posredništvom ljubavi Duha Svetoga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 8,5-8. 14-17 Ps 66 (65) 1 Pt 3,15-18 Iv 14,15-21 |