02.10.2010., subota
GODINA A - 5. VAZMENA NEDJELJA
|
5. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) KRŠĆANI SU ŽIVO KAMENJE CRKVE SAGRAĐENE NA KRISTU – UGAONOM KAMENU »Ja sam put, istina i život – reče mu Isus. – Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga! (…) Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (…) Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela.« (Iv 14,6-7. 9. 11)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Prva kršćanska zajednica nastaje od pravih Židova i od »obraćenika« iz tadanjeg poganskog svijeta, Helenista. Razlikuju se jezikom, podrijetlom i mentalitetom. Uz to zajednički način života pridonijeli su nastanku stanovitih napetosti u prvotnoj Crkvi. Stoga je razumljivo da što neka zajednica više raste i širi se, to postaje neophodnije da se i naizvana uredi te da se odrede različite odgovornosti u njoj, odnosno različite službe. Tako iz Djela apostolskih saznajemo da je služba đakona ustanovljena kao odgovor na točno određenu potrebu. Ali uz to se traže i uvjeti za crkvenu službu: da predstojnici i voditelji naroda Božjega budu ljudi »na dobru glasu, puni Duha i mudrosti« te »puni vjere i Duha Svetoga« (usp. Dj 6,3.5) Zato prva kršćanska zajednica izabire svoje službenike i predlaže ih apostolima. »Njih postave pred apostole, a oni, pomolivši se, polože na njih ruke« (Dj 6,6) i podijele im milost Duha Svetoga da bi u vjeri i ljubavi mogli što bolje i dostojnije služiti Crkvi Kristovoj. A prvotna je služba đakona bila da svima pravedno dijele crkvena dobra, u koju je svrhu i bilo odabrano prvih sedam đakona. Tako Bog po njima na neki način objavljuje svoju pravednost pred svim narodima. I danas nakon II. Vatikanskog Sabora đakoni idu upravo s tom službom među narode da svojim životom svjedoče ljubav Kristovu prema svakom čovjeku. Služiti Bogu i bližnjemu moraju međutim i kršćani koji nisu zaređeni za đakone. Svi smo mi izabrani da Boga upoznamo i navijestimo svijetu njegova čudesna djela. A to svoje poslanje ne možemo izvršiti bez Krista. Da bismo izvršili tu ulogu, a to je svećenička uloga, Isus nas okuplja oko sebe kao živo kamenje zgrade njegove Crkve kojoj je On sam ugaoni kamen. Iako su Krista ljudi odbacili, On »je u očima Božjim izabran, dragocjen« (1 Pt 2,4) i postavljen od Boga za temeljni, ugaoni kamen na kojem se od nas samih, kao od živog kamenja, gradi duhovna kuća, kraljevstvo Božje među ljudima. Tako je Krist postao ne samo naš veliki Svećenik pred Bogom nego i žrtva našega spasenja. Stoga se i mi kao kamenje za njegovu zgradu moramo dati tesati za ono mjesto koje nam je On odredio. Tim tesanjem ćemo kroz cijeli život prinositi duhovne i Bogu ugodne žrtve. Svoje žrtve svi mi prikazujemo s duhovnim i Bogu ugodnim žrtvenim prinosom njegova ljubljenoga Sina i time se one na neki način pobožanstvenjuju. Kao što je Isus naš Veliki Svećenik i ujedno naša spasonosna žrtva, kao što se od zaređenog svećenika traži da žrtvujući euharistijsku žrtvu s njome i sama sebe žrtvuje, tako je i svaki kršćanin u isti mah svećenik i žrtva. A ta žrtva našega života je korisna i plodna koliko je ona svjesno i dragovoljno prinesena Bogu. Na taj način svaki od nas je po Kristu i u Kristu izabranik, kralj, svećenik i svetac Božji. Zato »tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen. Vama, dakle, koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni, i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj potiču, neposlušni Riječi, zašto su i određeni. A vi ste od izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.« (1 Pt 6,9) Po toj vjeri Isus nas uvodi u intimnost života i ljubavi s Bogom, u onu istu intimnost koju On proživljava između sebe i Oca u Duhu Svetome. Zato Krist budi i u našem srcu kao i u srcu apostola Filipa čežnju da vidimo Oca. Toj našoj želji Isus odgovara isto onako kao što reče apostolima Tomi i Filipu: »Ja sam put, istina i život – reče mu Isus. – Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga! (…) Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (…) Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela.« (Iv 14,6-7. 9. 11)  Gospodin je jedini put koji vodi u nebo. Tko hoće da nađe Boga i da postigne svoj zadnji cilj mora se držati Krista, mora u nj vjerovati i njega slijediti. Tko hoće da stigne k Bogu, mora uz Krista prianjati, s njim postati jedno, naći se u njemu. U Kristu, Bogočovjeku, božanska svetost nam dolazi ususret u jednostavnoj i istinskoj čovječnosti. Po onom što On čini i kako nastupa, postaje nam vidljiv Otac čija je On slika. Njega slijediti znači postati sličan Ocu. Na taj način postajemo nebeskom Ocu srodna djeca koja u svojem životu nose na sebi njegove crte. Stoga nasljedovati Krista je prva i nenadomjestiva zadaće djece Božje. Zato je Gospodin naš put, jer je On istina i život. On nam objavljuje svu istinu o Bogu. A Bog je izvor i norma sve istine i o čovjeku. Istina je sve što nas Isus uči i na istini njegova nauka treba ocijeniti naš život i život svakoga čovjeka kao i svega onoga što nas svednevice okružuje.  Budući da je Krist jedina prava istina, vjerovati u kršćansku istinu ne znači samo držati istinitima vjerske tvrdnje, nego najdublje uza nj prianjati i njemu se izručiti. Tako naša vjera dotiče neposredno samoga Krista, jer vjera je osobno općenje s Isusom. Stoga je vjera živa tek po ljubavi, jer se predanje osobnom Kristu ostvaruje samo u ljubavi. Krist je život. Od njega izlazi život, svaki život. Zaista u svemu što je stvoreno nema drugoga pravoga života do onoga koji dolazi od Krista. On kao Stvoritelj i Otkupitelj izvor je svakoga naravnoga i nadnaravnoga života. Stvoritelj nije nikada htio samo puki naravni život, jer je to suprotno njegovom stvoriteljskom planu i njegovu stvoriteljskom djelu. Stoga samo naravni život kod čovjeka lišena milosti je nered, krivnja, smrt i uvod u vječnu propast. Krist kao Spasitelj svijeta jedini izbavlja ljude te smrti. A sveta Euharistija u našem vjerskom životu je mjesto gdje Krist osobno i životno ulazi u naš život da nam donese sve darove svoga otkupljenja. Euharistijska žrtva, jer je jedno sa žrtvom na križu, put je po kojemu je Krist sam išao k Ocu i na kojemu nas uzima u svoju žrtvu. Euharistija je »tajna vjera« u kojoj je uključena sva istina o Kristu, to je tajna njegova Bogočovječjeg života i smrti. Dar svete Euharistije nama je život, jer u njoj nam se daruje sami Krist koji je naše spasenje i naš vječni život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 6,1-7 Ps 33(32) 1 Pt 2,4-9 Iv 14,1-12 |