02.10.2010., subota
GODINA A - 3. VAZMENA NEDJELJA
|
3. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) ZNATI PREPOZNATI GOSPODINA »Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade. Njima se otvoriše oči i prepoznadoše ga… Ali njega nestade ispred njihovih očiju! Oni jedan drugome rekoše: „Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!« (Lk 24,30-32)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Uskrsnuće Isusovo je temelj naše kršćanske vjere. Stoga mi kršćani svaku nedjelju slavimo kao dan Uskrsnuća. I to oduvijek podsjeća svakoga od nas da je Uskrsnuće dalo novi smisao našem životu i cijeloj ljudskoj povijesti. Uvijek, a pogotovu u uskrsno vrijeme, mi se kršćani na poseban način sjećamo velike pobjede nad smrću što ju je Krist izvojevao za se i za sve nas. Tako u Isusovu uskrsnuću od mrtvih Petar apostol vidi zahvat Boga, Oca. On ga je potvrdio kao svojega Poslanika i Sina »silnim djelima, čudesima i znamenjima« (Dj 2,22). Iako je Isus mnoga dobra učinio ljudima, ipak ga oni po rukama bezakonika razapeše i pogubiše. »Ali Bog ga uskrisi, oslobodivši ga grozote smrti, jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada.« (Dj 2,24) Na taj način Bog, Otac, je pokazao da mu je Isus Sin kojega ljubi i potvrđuje kao Gospodina i Suca nad živima, i mrtvima. Bog, uskrisujući Isusa od mrtvih, objavljuje nam također i dubinu svoga očinstva i poziva sve nas da živimo životom dostojnim djece Božje. Bog je Otac. Ali i naš konačni Sudac koji nepristrano sudi svakog pojedinca po njegovim djelima. Stoga nam ne preostaje drugo nego poslušati naredbu apostolskog Prvaka koji kaže: „Ako Ocem nazivate Onoga koji bez pristranosti prema osobama sudi po djelima svakoga pojedinca, provodite u bogobojaznosti vrijeme svoga boravka u tuđini!« (1 Pt 1,17) Dakle, na putu smo prema vječnoj domovini i potrebno je uložiti sav trud da bi u nju stigli. Sam po sebi naš život je bezvrijedan, jer smo ga takva baštinili od svojih otaca: praroditelja i neposrednih roditelja. A ipak gledan očima vjere naš život ima toliku vrijednost koliku mu je namijenio Bog koji nam ga je darovao i kojemu idemo ususret. Sve nam je to još jasnije u svjetlu Kristova otkupljenja. On nas nije otkupio »nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom« (1 Pt 18), nije za nas dao neznatnu cijenu da bi nam osigurao sretnu besmrtnost i blaženu vječnost. Naše otkupljenje ga je koštalo života, za nas je prolio svu svoju božansku dragocjenu krv. Naše stanje bi bilo beznadno da nam nije došao u pomoć nevin i neokaljan Božji Jaganjac. Na taj način mladost naše duše je obnovljena i povraćena nam je slava Božjeg posinaštva. Tu našu rehabilitaciju Bog je zamislio i odredio još prije postanka svijeta, ali ju je tek sada izveo u smrti i uskrsnuću svoga Sina Isusa Krista. »On bijaše, doduše, predviđen prije postanka svijeta, ali se očitava na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujte u Boga, koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.« (1 Pt 1,20-21) Da nam Otac nije poslao svoga Sina, nitko od nas ne bi uopće znao za pravoga Boga niti bi u njega vjerovao. Sada je naša vjera u Boga učvršćena na najsigurniji način kada je Otac Sina svoga Isusa Krista uskrisio od mrtvih i proslavio na nebesima. Njegova smrt urodila je našim spasenjem, a njegovo uskrsnuće postalo temeljem naše vjere i nade. Otada je naša vjera puna nade, jer je naš život Krist usmjerio prema Bogu. Zato smisao svih naših nastojanja i pothvata za vrijeme našega boravka na zemlji je da sigurnom nadom iščekujemo dan svoga uskrsnuća. Sve se to konkretizira i u otajstvu na nas već sada primjenjuje u presvetoj Euharistiji u kojoj primamo zalog buduće slave. Mi smo Isusovi učenici na putu, mi smo »Ecclesia peregrinans – Crkva u hodu« ovom zemljom prema vječnoj domovini. I nama se danas, kao i učenicima iz Emausa, Isus očituje po Svetom Pismu i Euharistiji. Smrt Kristova bila je prouzročila u učenicima iz Emausa duboku krizu vjere i nade. Ali na putu im se pridružuje neznani Isus. Tumačio im je Pisma i srce je gorjelo u njima dok im je govorio, ali ga još nisu uspjeli prepoznati. Ono što je zadržavalo njihove oči i zamagljivalo njihov pogled bila je nesavršenost i nutarnja slabost njihove vjere. Uskrsli Gospodin je za njih bio posve neočekivan. Previše su mislili na njegovu smrt, a malo ili nimalo na ono što su mogli znati o njegovu uskrsnuću na temelju sv. Pisma i njegovih riječi. Zato u tom smislu se može shvatiti Isusov ukor tim učenicima da su »bezumni i srca spora« (Lk 24, 25) da vjeruju sve što su proroci govorili o smrti i uskrsnuću Mesije. Prepoznat će ga tek u »lomljenju kruha«. Tako se u prvoj Crkvi nazivala Euharistija (usp. Dj 2,42-46; 20,7 i 27,35). U uspomeni učenika ostala je nezaboravna ta Isusova gesta. Samo je On s takvom pažnjom, s takvom ljubavlju i pobožnošću postupao s kruhom. Zahvalio bi Ocu za dar kruha, a potom ga dijelio učenicima. Jesti od istoga kruha, piti iz iste čaše s Isusom bijaše znak osobita zajedništva s njime i među sobom. »Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade. Njima se otvoriše oči i prepoznadoše ga… Ali njega nestade ispred njihovih očiju! Oni jedan drugome rekoše: „Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!« (Lk 24,30-32)  Tako nam ovo uskrsno Evanđelje naviješta »dva stola« svake nedjeljne mise: stol Božje riječi i stol Božjega kruha (DV 21). Bez poniranja u Sv. Pismo ne možemo upoznati Krista. Ali to nije dosta. Istom po najintimnijem druženju s njim u Euharistiji postaju nam jasna i sama Pisma. Nakon što su učenici u »lomljenju kruha« prepoznalii Gospodina, odmah trče k svojima da im navijeste radost Krista Uskrsloga. To je smisao Euharistije: poći u sav svijet i ljudima navješćivati radost Kristova spasenja. Svi ljudi trebaju osjetiti Krista u nama koji i njih ljubi, jer je On i njihov Bog i Spasitelj. Učenici iz Emausa su otkrili Krista Isusa tek onda kada su ugostili nepoznatog suputnika. Sve nam to govori da u dobrotvornosti se mi drugima iskazujemo kao Isus i u drugima poslužujemo Krista. Zato na dan Suda Isus neće prepoznati one »kršćane« svojima koji ga nisu umjeli prepoznati u drugima, u potrebnima, a prepoznat će one koji ga Neznana poslužiše. Zato započnimo već danas činiti ono što je u našoj moći, jer samo bratska ljubav koja tvori zajednicu istinski svjedoči da prepoznajemo Isusa kao našega Gospodina i našega Boga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,14. 22-28 Ps 16 (15) 1 Pt 1,17-21 Lk 24,13-35 |