02.10.2010., subota
GODINA A - 2. VAZMENA NEDJELJA
|
DRUGA VAZMENA NEDJELJA (Godina A) CRKVA JE ZAJEDNICA VJERNIKA U USKRSLOGA KRISTA »I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Dođe Isus, kroz zatvorena vrata, stade u sredinu i reče: „Mir vama!” Zatim će Tomi: „Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku svoju i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran.” Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!” Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”« (Iv 20,26-29)  Marten De Vos: Isus pokazuje Tomi svoje rane Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa Krista, koga su ljudi raspeli na križ, uskrisio od mrtvih i učinio Gospodarom svega stvorenog. Tako je Bog po svome sinu pobijedio smrt i nama otvorio pristup u vječni život. To je srž svega apostolskog propovijedanja i svjedočanstvo što ga oni dadoše za svog Gospodina i Učitelja. Na tom propovijedanju i svjedočanstvu i u vjernosti uskrslome Gospodinu Crkva kao zajednica Kristovih vjernika se zasniva, razvija i širi. O tome nam govore Djela apostolska. Crkva, zajednica Kristovih vjernika rađa se u vjeri u Uskrsloga i učenica je Božje riječi. I ta zajednica će buditi i navješćivati vjeru u Isusovo uskrsnuće sve do njegova ponovnog dolaska. U njoj postoji učiteljstvo koje danas nastavlja poslanje i djelo apostola, odnosno biskupi u zajednici s papom. Ali budući da Kristov nauk ne traži samo teoretično naviještanje nego i provođenje u praksu, život prvih kršćana nam je jednako dragocjeno svjedočanstvo kao i njihova vjera. Na temelju vjere i života po vjeri, Kristov je nauk uvijek napredovao i napreduje u svijetu i u svakoj duši. Zato doživljena vjera u Kristovo uskrsnuće prve Crkve treba i nama pomoći u preobrazbi našega života. Kako je Isusovo uskrsnuće glavna istina našega vjerovanja, stoga otajstveno slavljenje Uskrsa treba da u nama učvrsti i sve više razvije postojanost u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama. Tako Djela apostolska nas izvješćuju o rađanju prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Na Petrovu riječ i ostalih apostola okupljenih oko njega, obratiše se tisuće Židova koji odlučiše živjeti kao braća. »Oni su bili postojani u apostolskom nauku, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama… Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.« (Dj 2,42-44) To je bilo zajedništvo duhovnih i materijalnih dobara. A vrhunac toga zajedništva su predstavljali zajedničko lomljenje kruha i molitva. Dok je uskrsli Gospodin djelovao u svojoj Crkvi snagom Duha Svetoga i »danomice je zajednici pridruživao spašenike« (Dj 2,47). Djelovanje Duha Svetoga očituje se najprije u izvanrednoj snazi apostolskog propovijedanja i u bratskoj ljubavi među članovima prve zajednice. Duh se očituje i u misijskom djelovanju Crkve. Tako Bog preko svoga Duha sili apostole, često i protiv njihove volje, da prekinu sa židovstvom i da se odlučno okrenu poganima tražeći od njih jedino vjeru u uskrslog Isusa, Krista i Gospodina. Krštenjem smo i mi ušli u tu zajednicu koja se zasniva na vjeri u Kristovo uskrsnuće. Tako nam je darovan Božji život koji preobražava naše živote. Stoga proživljavati vazmeno vrijeme znači obnoviti svoju vjeru u uskrsloga Krista i živjeti svakidašnji život, unatoč svim teškoćama, s vjerom u njegovu nazočnost. Ta vjera u Krista je veza s Bogom i s Božjom snagom koja upravo po vjeri čuva u nama sve ono što nam je Isus objavio za naše spasenje. Za čovjeka je spasonosno samo ono što nam je Bog objavio i što vjerom prihvaćamo kao pravu istinu zbog autoriteta Onoga koji nam je objavio sebe i svoj nauk. Vrijednost vjere je »dragocjenija od propadljivog zlata« (2 Pt 1,7). Zato se vjera – kaže sv. Petar apostol – kuša i čisti u raznim kušnjama kao zlato u vatri. Prema tome kršćani se ne bi trebali žalostiti nego klicati od radosti kad im časovita trpljenja pročišćavaju vjeru i s njom umnožavaju zasluge. To nam je sad skriveno, ali će se očitovati i iskazati u času kad se objavi Isus Krist. Tada će naša pročišćena i obogaćena vjera biti na hvalu, slavu i čast Isusa Krista, a i za naše spasenje. Isus je temelj i predmet naše vjere i ljubavi. Zato ako se sada veselimo kušnjama koje čiste i obogaćuju našu vjeru, pravo ćemo klicati od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti tek onda kad Isusovim dolaskom postignemo cilj svoje vjere: to jest spasenje duše. »Njega, – kaže Petar –, iako ga ne vidjeste, ljubite; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene, što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje dušâ.« (1 Pt 1,8-9) Ali takva vjera, uza svu svoju uzvišenost, ne bi nas mogla usrećiti kad ne bi bila prožeta nadom. Ona je živa, jer je živom čini uskrsli i oživljeni Isus Krist. Njegovo uskrsnuće nas je ponovo rodilo, što se doista i dogodilo u krštenju i u svakidašnjem obnavljanju krsne milosti. To nas rođenje čini djecom nebeskog Oca. A kao djeca Božja imamo pravo na njegovu baštinu koja je za nas sačuvana na nebesima. Zato neka je »Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojem uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima« (1 Pt 1,3-4) za nas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje.  Poslanje apostola Vjera prožeta životnom nadom i u naše uskrsnuće od mrtvih i u život vječni je dar Duha Svetoga kojega je uskrsli Krist dao svojim apostolima i cijeloj Crkvi već na prvi dan Uskrsa. Snagom toga Duha Svetoga Crkva preko svojih službenika i nasljednika apostolâ oprašta ljudima grijehe i pomiruje ih s Bogom i međusobno. I tako ljudi primaju onaj mir koji je uskrsli Krist donio svima nama i bez kojega nijedan čovjek ne može imati pravu sreću i život ni na zemlji ni u vječnosti. »Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.” To rekavši dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržani su im.« (Iv 20,21-23) Tom prigodom Isus je ustvrdio da on kao Bog ima vlast na zemlji opraštati grijehe. Sada tu vlast On prenosi na svoje apostole i na svetu Crkvu. Crkva je u tim Isusovim riječima uvijek gledala ustanovu sakramenta pokore. Većega uskrsnoga dara Spasitelj nam nije mogao dati i ostaviti od sakramenta pokore i pomirenja i od sakramenta svojega tijela i krvi. Na zadnjoj večeri Isus je apostolima i njihovim nasljednicima dao vlast nad svojim tijelom i krvi, a na Uskrs uvečer vlast nad svojim otajstvenim tijelom koje je njegova Crkva, odnosno zajednica grešnikâ. Da je Crkva doista zajednica grešnih ljudi svjedoči nam i sv. Toma apostol koji nije htio vjerovati ostalim apostolima i učenicima da je Isus uskrsnuo dok ga sam nije svojim očima vidio i u to se uvjerio. »I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Dođe Isus, kroz zatvorena vrata, stade u sredinu i reče: „Mir vama!” Zatim će Tomi: „Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku svoju i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran.” Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!” Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”« (Iv 20,26-29)  Caravagio: Nevjera sv. Tome Toma se doticanjem vratio vjeri da se naš duh, oslobođen sumnje, učvrsti u vjeri. Vidio je, naime, samo čovjeka, a ispovjedio je vjeru u Boga. Zaista, blago onima koji vjeruju iako ne vide. Osiguran im je vječni život u Bogu. A sve ovo je zapisano – kaže sv. Ivan apostol - »da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u Imenu njegovu.« (Iv 20,31) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,42-47 Ps 118(117) 1 Pt |