03.10.2010., nedjelja
GODINA A - 4. KORIZMENA NEDJELJA
|
ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina A) ISUS KRIST JE BOŽJA SVJETLOST KOJA PROSVJETLJUJE SVAKOGA ČOVJEKA »Isus je čuo da su ga izbacili te mu reče kad ga susrete: „Vjeruješ li u Sina Čovječjega?” On odgovori: „Tko je, dakle, Gospodine, da vjerujem u njega?” „Već si ga vidio – reče mu Isus – to je onaj koji s tobom govori.” „Vjerujem, Gospodine”, odgovori i pade pred njim ničice.« (Iv 9,35-38) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Isus Krist je došao na ovaj svijet da spasi ljude. On je Božja svjetlost koja »prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet« (Iv 1,9) da ne bi hodao u tami grijeha i zla. Ta svjetlost Božja zapaljena je u nama od Duha Svetoga po sakramentu svetoga krštenja. I ako živimo »kao krštene duše« to Božje rasvjetljenje treba da se stalno događa u nama i po nama u cijelome svijetu. Svjetlost označava Božji svijet, a tama đavolski. Sukob između svjetla i tame u biti označava borbu između kraljevstva Božjega i kraljevstva Sotone. Sudbina svakoga čovjeka i čitavoga svijeta ovisi o tome kakav se stav zauzme prema Kristu koji je svjetlost svijeta.  Bog, Otac »prebiva u nedostupnu svjetlu« (1 Tim 6,16). Mi ga ne vidimo. Ali pred nama je Krist, Svjetlost od Svjetlosti. Na njemu se odrazuje tko je Otac, jer je On vidljiva slika Boga nevidljivoga. A svjetlost s Kristova lica treba da se odražava na licu kršćana. Nevjernici ne vide ni lice Isusovo ni lice Očevo. Istom po odrazu Isusa Svjetlosti na našem licu, oni po nama mogu prepoznati Isusa i njegova Oca. Zato na nama kršćanima je velika odgovornost za spasenje svijeta i svakog pojedinog čovjeka i moramo se jako paziti da se ne bi dogodilo da mi ljudima »lice Božje više zakrivamo nego otkrivamo« (GS 19 u završnici). Tako i mi u Davidovu izboru sa strane Božje za kralja i vođu Božjeg odabranog naroda možemo prepoznati svoj kršćanski poziv. Božji poziv je uvijek Božji odabir. Biti kršćanin to je Božja milost, Božji izbor i Božji dar. Sv. Pavao apostol to često vjernicima posvješćuje nazivajući ih izabranicima Božjim. Koliko je povijest našega spasenja povezana s tim slavnim izraelskim kraljem vidi se već iz toga što je anđeo kod navještenja Kristova kazao da će mu Bog dati prijestolje njegova oca Davida (usp. Lk 1,32). A s Davidom je povezano i proroštvo da će se Mesija roditi u Betlehemu (usp. Mih 5,1; Mt 2,6). Kod Davidova izbora posebno je došla do izražaja Božja slobodna volja koja je predodredila najmlađega između osam Jišajevih sinova. Stari Jišaj izredao je pred prorokom Samuelom sedam svojih sinova. Davida, pastirčeta, nije se ni sjetio. A upravo je njega Bog izabrao, jer »Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu« (1 Sam 16,7).  Samuel pomazuje Davida Božji zahvat u tom izboru Davida za kralja istaknut je i riječima: »Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana.« (1 Sam 16,13) Taj Božji Duh nije ga ostavio kroz sve dane njegova života iako je David štošta doživio i sam Bogu mnogo skrivio. Ali mu je Gospodin oprostio sve grijehe njegove zato što ga je ljubio. Na taj način je u Davidu oličen sav izraelski narod. Čitav je njihov životni put sa svim pogibeljima, zbog Božje prisutnosti, pun utjehe jer Bog svojim pastirskim štapom i pastirskom palicom svladava sve njihove neprijatelje. Neprijatelj ih neće više progoniti, a oni će smjeti dolaziti u hram kad god ih bude volja i dok budu živjeli Gospodin će im biti životnim temeljem. U tom smislu povijest Davida i cijelog izabranog naroda postaje i našom poviješću, poviješću cijele Crkve i svakoga od nas. Ali Božji izbor i Božji poziv uključuju i odgovornost za druge kao i u Davida. Da bismo mogli ispuniti obaveze svojega izabranja i mi smo pomazani uljem u znak darovanoga Duha koji je naša svjetlost i naša snaga. Stoga povjerovati u Krista znači promijeniti način života i poimanja, sve stvari gledati novim pogledom, naučiti se razlikovati dobro od zla. Kršćaninovo ponašanje mora biti svjedočanstvo toga novoga svjetla vjere koje je zapaljeno u njegovoj duši i srcu na dan krštenja. Krist kao Bog je naše svjetlo kako se svečano navješćuje dok se unosi Uskrsna svijeća u tamnu crkvu kod Uskrsnog bdijenja. Zato zgodno pristaje u ovo doba korizme Pavlov poziv: »Probudi se, ti što spavaš; ustani od mrtvih, i zasvijetlit će ti Krist« (Ef 5,14) da probudi nas grešnike koji smo zaspali u grešnim navikama svoga života i da iziđemo na Kristovo svjetlo. Uz taj poziv apostol ne propušta prigodu da nas upozori što znači živjeti u Božjem svjetlu. Vjernik koji je rasvijetljen Kristovim svjetlom trudit će se za svakovrsno djelo u kojemu prevladava dobrota, mir, pravednost i istina. Kršćani ne samo da neće sudjelovati u besplodnim djelima tame nego Pavao apostol nas potiče da se o tim djelima, koja se čine u tami, među kršćanima ni ne govori. Pavao spominje da se Božjeg svjetla boje oni koji čine zlo i nastoje da njihova djela ostanu skrivena. A tko ima hrabrosti da Božje svjetlo posve pusti u svoju savjest i da sve u sebi gleda u tom svjetlu, to svjetlo će ga izliječiti od svakoga zla što se krije u tamnim zakucima njegova srca. Prema tome Isus, iscjeljujući slijepca od rođenja, očituje se kao onaj koji otvara naše oči pravome svjetlu. Tko prihvaća vjeru i prima krsnu milost, oslobađa se sljepoće srca i zadobiva vid duše, prelazi iz tame u svjetlost, od neznanja u pravu spoznaju Boga. Tako u slijepcu od rođenja gledamo svakoga čovjeka koji se rađa lišen Božje svjetlosti i milosti. Tu Božju svjetlost i milost dobivamo s vjerom na krštenju koje je označeno ovim čudom. Zato je slijepcu od rođenja kupelj na ribnjaku Siloamu dala tjelesnim očima naravnu sposobnost vida, a duši je pružila milost preporođenja. Stoga je i došao poslije pranja gledajući da čovjek može upoznati svoga Tvorca i gledati Onoga koji mu je udijelio vrhunaravni život.  El Greco: Ozdravljenje slijepca Nijedno Isusovo čudo nisu njegovi protivnici toliko ispitivali koliko to ozdravljenje slijepca od rođenja. U svemu tome sveti oci nalaze pouke, ali od najveće je koristi da se istakne slijepčeva vjera. Bez vjere on ne bi bio ozdravio kao što i nama bez nje krštenje ne bi koristilo. Zaista je njegova vjera bila stavljena na veliku kušnju. Ipak slijepac je ustrajao u svojoj vjeri u Isusa koji ga je obilato nagradio i koju je on na kraju i ničice ispovjedio. »Isus je čuo da su ga izbacili (iz sinagoge) te mu reče kad ga susrete: „Vjeruješ li u Sina Čovječjega?” On odgovori: „Tko je, dakle, Gospodine, da vjerujem u njega?” „Već si ga vidio – reče mu Isus – to je onaj koji s tobom govori.” „Vjerujem, Gospodine”, odgovori i pade pred njim ničice.« (Iv 9,35-38) Na početku svega našega opravdanja pred Bogom i posvećenja stoji, dakle, vjera u Krista i u sva sredstva milosti koja je On odredio. Stoga mi kršćani, iako smo po krštenju prosvijetljeni i u vjeri otvoreni Bogu i Božjoj istini, treba da stalno bdijemo da se ne bi zatvorili Božjemu svjetlu kao farizeji iz Evanđelja. Oni su najprije osporavali čudo, pa vjerodostojnost svjedočanstva, a onda opovrgli dostojanstvo Ozdravitelja. Zato u tom Kristovu svjetlu i Crkva treba da se uvijek iznova, a u korizmi posebno, pita da li čini ono što je Bogu milo, odnosno da li je zajednica svjetla u kojoj i kroz koju se ljudima otvaraju oči da priznaju Isusa Spasiteljem i vide trajno djelovanje Božje u svijetu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Sam 16,1b. 6-7. 10-13a Ps 23 (22), 1-3a. 3b-4. 5. 6. Ef 5,8-14 Iv 9,1-41 ili Iv 9,1. 6-9. 13-1 |