03.10.2010., nedjelja
GODINA A - 2. KORIZMENA NEDJELJA
|
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina A) VJEROVATI ZNAČI SLUŠATI GLAS BOŽJI I IĆI PUTEM ISUSOVIM »Dok je on još govorio, prekrije ih svijetao oblak, i začu se glas iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao! Njega slušajte!”« (Mt 17,5)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Vjernik je čovjek koji je čuo glas Božji da krene na put. Nije to uvijek tako jasan baš taj Božji glas. Ali vjera je uvijek iskorak iz samoga sebe i korak prema drugomu i nepoznatom, prema Bogu. I u tome Bog uvijek ima inicijativu. On je uvijek Prvi: Onaj koji se umiješao u karavanu čovječanstva, da je – putovima povijesti – privede k Nadpovijesti. To je smisao poruke današnjeg bogoslužja koje nam govori o Abrahamovu izlasku, o Isusovu preobraženju i o našem konačnom životu s Bogom u vječnosti. Zato s Abrahamom – prema riječima sv. Pisma – počinje povijest spasenja ljudi. Bog je njezin tajni, katkada i očiti Pokretač, On joj je Smjerokaz i konačni Cilj. Jednog dana Abraham je snažno osjetio Božji zov: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. (…) (I) sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« (Post 12,1-3) I Abraham je krenuo na put kamo mu je Gospodin rekao: krenuo je u obećanu zemlju koju još nije ni vidio, a kamoli zaposjeo. Nije bilo lako ostaviti svoj rod i dom, miran i ugodan život u obrađenoj i vrlo kulturnoj Mezopotamiji te ići u tuđu i posve nepoznatu zemlju, zapravo postati lutalica i beskućnik. Ali siguran u Božju riječ, Abraham odmah odgovara na Božji poziv. Ide iz zemlje svoje i doma očinskog. Napušta bogoštovlje svojih pređa te se daje na put i životnu neizvjesnost u koju ga Bog vodi. Upravo na tom primjeru vidimo što je zapravo vjera: »Jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.« (Heb 11,1) Abraham je redovito i hvaljen u vezi s tom krepošću vjere koju je pokazao već od prvog Božjeg poziva. Zato je s Abrahamom počela povijest Izraela, Izabranog naroda. S njim je zapravo stupio na pozornicu svijeta poseban Božji narod. Tako je Bog s njime otpočeo u povijesti ljudi pripravu za dolazak Kristov na ovu zemlju. U Kristu Isusu je Abrahamov blagoslov došao i na pogane, dakle na sve nas (usp. Gal 3,14). Ta on je praotac svih vjernika (usp. Rim 4,11-12), odnosno svih onih koji na glas Božji idu putem vjere. Stoga iako je Krist već došao na ovaj svijet, povijest spasenja se nastavlja do njegove Parusije, odnosno njegova Drugog Dolaska u slavi kada će suditi žive i mrtve.  Jyrki Pouta: Preobraženje Slično povjerenje u Boga i posvemašnju odanost u njegovu Providnost želi danas Crkva uliti i u naša srca. I nad nama Bog bdije i Božje oko nas prati na našem životnom putu. Vjeru nam sokoli i podupire čvrsta nada u milost Božju i u njegovu vjernost. I nećemo se prevariti u tome jer »nada ne vara« (Rim 5,5). Biti kršćanin znači živjeti s vjerom u nadi. Jedino takva vjera poduprta nadom može nam dati snage da nadvladamo iskušenja, prihvatimo lomove te odvažno svjedočimo za Krista unatoč svim protivljenjima. Bog i nama kao i Abrahamu upućuje osobni poziv. Vjerovati Bogu znači izložiti opasnosti sadašnji život nadajući se uskrsnuću i besmrtnosti života s Kristom. Bog Otac oduvijek planira svoj put spasenja za svakoga čovjeka o za sve čovječanstvo. Njegov je »put« Krist Gospodin. Isus sam je za sebe rekao: »Ja sam Put, Istina i Život.« (Iv 14,6) Budućnost čovječanstva i svijeta nagoviještena je u Kristu Uskrslomu. Krist je prošao kroz muku i smrt i izvojevao uskrsnu pobjedu za se i za nas. On je svojim Uskrsnućem već obeskrijepio Smrt i učinio da zasja život i neraspadljivost za sve nas (usp. 2 Tim 1,10). Stoga Pavao apostol i živi pod znakom Kristova konačnog Pojavka (Epifanije) i poziva sve nas da upremo pogled u njega začetnika i dovršitelja našega spasenja. I ta Isusova uskrsna pobjeda treba da se dovrši u svakome njegovu pozvaniku i u svakoj pojedinoj epohi Crkve i svijeta. Zato je i za nas, ljude suvremene sadašnjice i svakidašnjice, vrlo važan Pavlov poticaj, upućen dragom učeniku i suradniku Timoteju, da je potrebno izdržati životne kušnje i muke u nastojanju oko širenja Kristova Evanđelja spasenja. To je naša kršćanska dužnost jer nas je Bog po Isusu ne samo spasio nego i posebno pozvao za širenje njegove Radosne vijesti. A Isus još nadodaje kako trnovit put čeka sve one koji se odazovu njegovu pozivu i budu htjeli ustrajno ići za njim. Ali tom prigodom Gospodin je kazao svojim učenicima da će na kraju njihova životnog hodanja po trnovitom putu On sam doći po njih sa svojim anđelima i uvesti ih u slavu vječnoga života. Taj svoj poziv i to svoje obećanje Isus potvrđuje Preobraženjem na Gori koje je imalo kasnije učvrstiti vjeru njegovih učenika i sljedbenika u njega i onda kada budu trpjeli On u muci i oni u širenju njegova Evanđelja. Preobraženje začas pokazuje slavu u koju ima ući Isus svojom smrću i uskrsnućem, slavu na koju smo i mi pozvani kao kršćani. Preobraženje jača i našu nadu u slavu uskrsnuća. Zato je Petar i mislio toga trenutka da je već nadošao konačni čas sretne budućnosti i blažene vječnosti. Tako bi rado on tu zauvijek ostao s Gospodinom. Ali treba sići s Gore Preobraženja i podnositi muke zajedno s Isusom. Uskrsnuće je naviješteno, ali istom nakon muke i smrti se ostvaruje. Stoga Nebeski Otac danas i nama skupljenima na ovom vjerničkom bogoslužju poručuje kao nekoć apostolima: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao. Njega slušajte!« (Mt 17,5)  Fra Angelico:Preobraženje Kristovo - freska iz 1441. god. Kad nas zove na obraćenje, Crkva nas u stvari pozivlje da i mi poput Abrahama i apostola na Taboru iziđemo iz uhodanog i grešnog načina svojega života, da se uspnemo na brdo preobraženja u milosti Božjoj i da idemo kamo nas Bog vodi, odnosno prema obećanoj vječnoj domovini. Izići iz »zemlje svoje« i sići s Tabora ne znači, dakle, ništa drugo nego odvažno ići u susret Božjoj volji. Da su se apostoli Petar, Jakov i Ivan zaustavili na Taboru, makar i pod sjenom triju šatora, ne bi stigli u sjajnu radost Uskrsnuća. Tako ćemo i mi stići u radost vječnoga života u kraljevstvu Oca Nebeskoga samo onda ako budemo odvažno išli za njegovim jedinorođenim Sinom i našim Spasiteljem i Gospodinom Isusom Kristom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 12,1-4a Ps 33 (32), 4-5. 18-19. 20 i 22 2 Tim 1,8b-10 Mt 17,1-9 |