< | listopad, 2010 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
PETAK – 4. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) Isus Krist je izvor našega spasenja »Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.« (Iv 14,6) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Židovi su prouzročili Isusovu smrt i time su nesvjesno ispunili Božje nakane spasenja ljudi. Krist je umro, bio pokopan i uskrsnuo za nas i radi našega spasenja. Ali ta radosna vijest spasenja bila je upućena – kaže sv. Pavao apostol – ponajprije Židovima pa tek onda poganima. »Braćo, sinovi Abrahamova roda, i ostali među vama koji priznajete pravoga Boga, - kaže sv. Pavao – nama je bila poslana ova riječ o spasenju. I mi vam navješćujemo Radosnu vijest da je obećanje dano našim ocima ispunio Bog nama, njihovoj djeci, uskrisivši Isusa, kako i stoji pisano u drugome psalmu: 'Ti si sin moj, ja te danas rodih'« (Dj 13,26. 32-33) Tako treba da svi uvijek primamo Božju riječ, bez obzira kome je izrečena i kako je gdje primljena. Ona je uvijek upravljena i nama i svatko će za se odgovarati kako će je on primiti i na sebe primijeniti. Tragedija židovskog naroda bila je u tome što su odbacili Riječ Božju, odnosno sve ono što im je Bog preko proroka govorio o svojem Mesiji. I što je još gore: Isusa su osudili na smrt bez ikakve krivnje. Ali Isusa nisu odbacili samo poglavari židovskoga naroda, nego i jedan od njegovih apostola – Juda – koji ga je i izdao. Sam Gospodin je rekao prije svoje smrti da će ga jedan od njih izdati i samom Petru, prvaku apostola, je navijestio da će ga zatajiti. Stoga u oproštajnom govoru prije svoje smrti Isus utješnim riječima nastoji smiriti uzbuđeno srce svojih dragih učenika. U tu svrhu im obećava svoj povratak, a još prije će im poslati Duha Svetoga i s njima biti najuže sjedinjen te tako i njih međusobno najsavršenije združivati. Zato Isus od svojih najprije traži da vjeruju u Boga i u njega samoga. On se tada spremao na odlazak k Ocu i to s glavnom svrhom da uz proslavu svoje ljudske naravi pripravi kod Oca mjesto i svima onima koji će ga slijediti. »Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: 'Idem da vam pripravim mjesto!' Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja. Tamo kamo ja idem već znate put.« (Iv 14,1-4) Isus nam je osigurao mjesto, mnogo mjestâ, toliko da je s Božje strane svakome osiguramo posebno mjesto. Isusovom pashom, prijelazom k Ocu možemo biti posve mirni za svoje mjesto u nebu, ali to ne znači da možemo mirno spavati već smireno sa svoje strane da zadnjeg trenutka raditi da ga zaista zauzmemo. U tom teškom poslu nismo sami. S nama se trudi netko koji može neizrecivo više nego mi i kojemu jedinome može uspjeti da nas spasi. Dakle, Isus čini sve: pripravio je stan i pripravlja stanovnike, nas i svakoga koji hoće da ga Isus pripravlja za život vječni. Zato na pitanje Tome da im pokaže put koji vodi u život vječni Isus odgovara: »Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.« (Iv 14,6) Isus je put koji vodi k Ocu, istina koja svijetli na životnom putu svakome čovjeku i život koji hrani sve nas. Te nas misli izravno vode sa stola Božje riječi k stolu Božje hrane, kamo nas put istinom vodi k Božjem životu. Zato s punim pravom možemo ustvrditi sa sv. Pavlom apostolom da je Isus naš jedini Posrednik kod Boga, Oca. Ali uz Isusa imamo kod Oca njegovu i našu Majku Mariju. Stoga svi mi rado zazivamo Mariju kao svoju Majku, posrednicu i zagovornicu kod Boga. Bog nam je po Mariji zapravo dao Početnika milosti. Svoju je zadaću ona izvršila time što nam je Isusa rodila i što mu je bila »družica u otajstvu ljudskog otkupljenja«. Isusov križni put bio je i Marijin križni put. Uz njega je najviše trpjela, i to sve podnijela iz ljubavi prema Bogu i prema nama. Pogotovo to znamo mi, koje je II. Vatikanski Sabor poučio: »Marijino materinstvo u poretku milosti traje neprestano od pristanka, koje je pri navještenju odavna dala a pod križem nepokolebljivo održala do vjekovječnog stanja svih izabranih.« (LG 62) Marija je Majka ne samo Krista – Glave nego i Krista – Crkve, ne samo svoga Sina Isusa nego i njegove braće, a to smo svi mi kršćani. Prema tome, kako je Sin Božji ljubio svoju Majku i mi je s njime želimo ljubiti, štovati i nasljedovati. Marija nam tu ljubav obilato uzvraća, dapače ona je nas u Kristu i s Kristom uzljubila prije nego mi nju. Tu nam svoju ljubav neprestano iskazuje time što nas, pod vodstvom svoga Sina, neprestano zagovara kod nebeskoga Oca. Nebrojeno puta su joj se njezina djeca obratila, obraćaju joj se i do konca svijeta će se obraćati zazivom: »Sveta Marijo, moli za nas grešnike!«. Ako to očekujemo i tražimo od naših svetaca, koliko li više od Kraljice svih svetih! Nijedan se stvor za nas ne zanima i ne brine kao što čini naša nebeska Majka, i to od početka našega života dok ne dođemo k njoj u nebo. Bez Marijina zagovora kod Boga i bez njezine pomoći ne bismo mogli ni kršćanski živjeti niti u nebo doći. Kao što naše istinsko slavljenje Boga sadrži ono što Bogu mi dugujemo, tako i njegova milost označuje sve ono što nam Bog daje i što nam je još obećao dati. Kod svega toga Marija, kao Isusova i naša Majka, sudjeluje sa svojim Sinom. Stoga s pouzdanjem molimo da nam Marija svojim majčinskim zalaganjem – a nitko se ne zalaže bolje za djecu nego majka - »postigne obilje milosti i dovede nas u luku vječnog spasenja«. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 13,26-33 Ps 3 (2) Iv 14,1-6 |