03.10.2010., nedjelja
GODINA A - 2. NEDJELJA KR. GOD.
|
DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) Isus Krist, sluga Božji, donosi spasenje svim ljudima »Sutradan Ivan vidje Isusa gdje dolazi k njemu te reče: „Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta!”« (Iv 1,29)  Evo Jaganjca Božjeg Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnje bogoslužje koje slijedi odmah iza Bogojavljenja i Gospodinova krštenja, govori nam o počecima Kristova propovijedanja i javnoga djelovanja. Isus je onaj savršeni Sluga Božji o kojem govori prorok Izaija, jer On donosi spasenje svim ljudima. Tako Bog po proroku naviješta da će se on u svojemu Sluzi proslaviti. Taj Sluga Božji će trpjeti i svojom mukom će proslaviti Oca i sebe. A sve to će moći podnijeti, jer mu Bog daje snagu. Veliku je ulogu, dakle, Otac namijenio Sinu. Zato prorok i veli da ga je premalo nazvati Slugom. On treba ne samo da obnovi izabrani narod barem u pojedincima koji su ostali vjerni Bogu, nego da prosvijetli sve narode i da Božje spasenje odnese do nakraj zemlje. »I reče mi – (Gospodin) –: „Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.”« (Iz 49,6) Stoga utjelovljeni Bog nije više samo Bog Izraelov, nego Bog svih ljudi koji ga primaju i ljube kao Spasitelja. Ljubav Božjega Sina se proteže na sve ljude i nema granica ni u prostoru ni u vremenu. Zato svaka naša molitva se pretvara u zahvalnu pjesmu Ocu koji nam je poslao takvoga Mesiju. Ta naša pjesma Novoga Zavjeta Bogu je mnogo draža nego sve starozavjetne žrtve, jer je ona s neba donesena na zemlju. Mesija je došao na svijet da izvrši Božju volju i time će svim ljudima naviještati Božju pravdu koja u sebi uključuje i naše spasenje. Zato Ivan Krstitelj, koji svjedoči da je Isus Sin Božji, naziva Spasitelja Janjetom Božjim. To je znak blagosti kojom je Krist nastupao za svoga zemaljskog života. Zatim Kristovo otkupiteljsko značenje je još više istaknuto dodatkom da taj Jaganjac Božji uzima grijehe svijeta. »Sutradan Ivan vidje Isusa gdje dolazi k njemu te reče: „Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta!”« (Iv 1,29) Budući da je to Krist izveo svojom smrću i uskrsnućem, svi smo zaista blaženi što smo pozvani na gozbu Jaganjčevu ovdje na zemlji i u nebu. Pričest je žrtvena gozba koja se treba nastaviti u životu našom vlastitom žrtvom koja će odgovarati žrtvi božanskog Jaganjca. Svi smo pozvani da dopunimo u našem životu sve ono što je potrebno za Kristovo tijelo koje je Crkva (usp. Kol 1,24). Na taj način lik Janjeta, više nego koji drugi obuhvaća smisao i značenje Spasiteljeva života u njegovu zemaljskom poniženju i u njegovu nebeskom uzvišenju. Taj lik tvori kratku sintezu čitave novozavjetne objave o Kristu koji je izvor života za svoju Crkvu. Prema tome biti Kristov apostol za sv. Pavla znači ponajprije naviještati Isusa kao Spasitelja svih ljudi. Stoga Pavao odmah u pozdravu Prve poslanice Korinćanima ističe da je apostol Krista Isusa postao po Božjoj volji koja ga je zaista, izvanrednim zahvatom svoje milosti pozvala. Pavao se spremno odazvao, kao i Mesija, te uz najveće napore i žrtve nastojao izvesti povjerenu mu zadaću. On se posebno trudio u korintskoj Crkvi da svi oni koji su prigrlili vjeru budu potpuno Božji. Oni koji su u Korintu prihvatili Božju poruku, dali se krstiti i žive kao kršćani, prema riječima apostola, posvećeni su u Kristu Isusu. A budući da kršćani kao udovi sačinjavaju jedno mistično tijelo Kristovo, svatko je od nas posvećen po Glavi Isusu i po njemu postaje dionik svih milosti koje je On primio od Oca za nas. A što je veća povlastica i odlika, to je teža i odgovornost pred Bogom onih koji su primili te milosti. Stoga Pavao odmah poslije objektivne svetosti koju kršćani primaju bez svojih zasluga izravno od Krista, spominje i subjektivnu: svi koji ma gdje zazivlju ime Oca i njegova Sina pozvani su, dužni su, da budu sveti, tj. da se trude za svoju osobnu svetost. Samo tako će njihov život odgovarati od Boga udijeljenom im pozivu. Ta usklađenost života s primljenom milošću Božjom donosi najveću nutarnju sreću svakome čovjeku. I obratno, kršćanin bi na kojem bilo položaju morao biti nemiran i žalostan kad god opazi da nije onakav kakav bi morao biti po svojem zvanju. U tu svrhu, da taj sklad što prije i što bolje postignu, apostol želi Korinćanima i svima nama »milost i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.« ( Kor 1,3)  Leonard Porter: Sv. Pavao na Aeropagu S Božje strane milost, a s naše suradnja u mirnoj savjesti i eto puta k svetosti. A samo ta svetost se pristoji Kristovim sljedbenicima. Površni, kakvi jesmo, mi redovito trebamo mnogo riječi i pouke da nešto shvatimo i poduzmemo. A upravo naše posvećenje u Kristu i naše zvanje na svetost sadrži čitavo kršćansko bivovanje i djelovanje. Svi mi bi bili ostvareni i potpuno sretni kad bismo provodili u djelo jednu jedinu preporuku II. Vatikanskog Sabora kad kaže: »Svi su vjernici dakle pozvani i dužni da teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu.« (LG 42) I u tome se baš sastoji sva volja Božja: naše posvećenje. Svi smo mi kršćani »sveti i uzvanici Božji« koji danas trebamo riječju i životom prenositi svim ljudima svijeta Kristovu poruku spasenja. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 49, 3. 5-6 Ps 40 (39) 1 Kor 1,1-3 Iv 1,29-34 |