03.10.2010., nedjelja
GODINA A - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA
|
PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina A) Došašće: vrijeme čežnje za boljom budućnošću i budnog iščekivanja Gospodina »Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate.« (Mt 24,44)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svaki čovjek misli o budućnosti i teži u svom životu uvijek za nečim boljim i za nečim što ga nadilazi, što još nije ostvario i što smatra ostvarenjem samoga sebe. Zatim svatko od nas čezne za što boljim međuljudskim odnosima, za pravdom i ljubavlju među ljudima. Čovjek je po svojoj naravi socijalno biće usmjereno na budućnost. Bog je čovjeka takvim stvorio i za tu čovjekovu težnju jamči ostvarenjem u svetim knjigama Staroga i Novoga Zavjeta. U ovo liturgijsko vrijeme Došašća Crkva želi produbiti tu čovjekovu čežnju. Zato mu pred oči stavlja iščekivanja ljudi prošlosti i budi nadu suvremenog čovjeka za ostvarenjem prave čovječnosti A Bog koji je ljubav dolazi u susret svome narodu da ga spasi. Došašće je vrijeme čežnje za boljom budućnošću i budnoga iščekivanja Gospodina dolaska. Crkva se spominje trostrukog Božjeg dolaska u našu povijest. Isus Krist, Mesija, očekivan od izraelskog naroda, došao je kao Spasitelj i rodio se u Betlehemu. Krist i danas dolazi – po otajstvima – i postaje nazočan u životu koji se ostvaruje u ljubavi. Krist će opet doći u slavi kao Kralj i pokazat će svima kako je ljudska povijest imala smisla u svim svojim pozitivnim stremljenjima. Nadolazi dan i mi ga iščekujemo ne skršenih ruku, nego živeći i radeći za bolje i ljudskije društvo, kad će nam se otkriti u punini Božja ljubav i smisao ljudske sudbine. Taj dan je budućnost za koju već sada radimo zalažući se u svijetu vođeni svjetlom vjere. Stoga vrijeme Došašća budi u ljudskim srcima nadu prožetu radošću. Ono odgoni svaku potištenost i očaj iz naših srdaca te daje poleta svim ljudskim naporima, svemu ljudskom radu i zalaganju za bolji i novi svijet prožet Duhom ljubavi. Spasenje nije »stvarnost« koja se dogodila jedanput za sva vremena, nego je to niz »događaja« koji neprestano obnavljaju i preobražavaju čitav naš život. Zato svi ovi različiti Gospodinovi dolasci koji se protežu na čitav naš život sve do konačnoga susreta s njime u slavi primaju svjetlost, nadahnuće i svoje pravo značenje u Kristovu prvom i povijesnom dolasku u tijelu među nas ljude na dan Božića. Stoga prvotni stav kršćanina u vremenu Došašća ima biti vjera. Ne radi se tu o vjeri koja prihvaća samo niz istina, već o vjeri koja je kadra uočiti otajstvenu Gospodinovu nazočnost u sakramentima i u životnom svjedočenju svakog kršćanina. Bez te vjere nemoguće je stvarno slaviti Gospodinov sadašnji dolazak, jer sve ono što u liturgiji obavljamo bez toga bi bilo samo izvanjsko i folkloristično. Tako nam prorok Izaija može pomoći da i mi danas živimo svoj odnos u svijetu vjerom u Boga gospodara povijesti i oslobađajući se kumira kojima se još uvijek znademo klanjati i druge ljude privodimo pravome Bogu. »Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva. On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim.« (Iz 2,3) Izaija nam ujedno pokazuje kako su bezuspješni svi naši napori ako su prožeti sebičnošću stiješnjenom u svoje uske vidike. Stoga je Došašće vrijeme obraćenja, kad svaki kršćanin i cijela Crkva postaju svjesni potrebe da ostave put grijeha i zla i da pođu putem koji vodi ostvarenju Božjega svijeta, odnosno svijeta ljubavi i dobrote. Bog želi sabrati sve narode svijeta u jednu obitelj gdje više neće biti ratova i ubijanja. »On će biti sudac narodima, mnogim će suditi plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda niti se više učit ratovanju.« (Iz 2,4,) Zato majka Crkva s apostolom Pavlom budi svoju pospalu djecu, »jer je sada naše spasenje bliže nego kad smo prigrlili vjeru« (Rim 13,11). Moramo se probuditi iz »sna« grijeha i živjeti u »svjetlu« Krista Gospodina. Sada kad je Krist po vjeri ušao u naš život dužni smo hoditi »pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti« (Rim 13,13), nego u milosti Božjoj obučeni »u oružje svjetla«! Stoga moramo sa sebe svući djela tame, odnosno grijeha i zla, i obući se »u Gospodina Isusa Krista« (Rim 13,14). Uz to apostol Pavao nas upozorava da se ne brinemo tjeskobno oko tjelesnoga da bi ugađali pohotama. Nažalost, tako mnogi žive u svim vremenima i tako će biti i kad dođe Sin Čovječji. Ljudi jedu i piju, žene se i udaju i žive bezbrižno kao da će uvijek živjeti. Nimalo ne računaju da je život predigra i priprava za vječnost. Sve Božje opomene i pouke, sve ljudsko iskustvo o prolaznosti i ispraznosti svijeta mnogih kao da se ne tiču. Tako su ljudi radili u Noino vrijeme prije potopa a da nisu ništa naslućivali dok nije došao potop i sve ih odnio. Isto tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega: pojedincu na času smrti, a svim ljudima na svršetku vremena. Posebni i opći sud odlučit će o vječnoj sudbini svakog čovjeka. Svaka svjesna odluka naše slobodne volje, bila u dobrom bila u zlom pravcu, naći će svoju jeku onkraj groba i ondje završiti kamo je bila usmjerena. Svatko će pred Bogom odgovarati za sebe i za svoja djela. Povezanosti na zemlji, pa bile one ne znam koje vrsti, neće više ništa značiti. Stoga Isus u svojoj ljubavi i brizi poziva nas u tom našem nestalnom i pogibeljnom stanju da bdijemo, jer ne znamo u koji dan dolazi naš Gospodar kojemu ćemo, htjeli to mi ili ne htjeli, polagati račun. »Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate.« (Mt 24,44) Došašće je ujedno i vrijeme kad Crkva razmišlja dublje o svojoj prisutnosti u suvremenom svijetu i o svom poslanju u ovom današnjem ljudskom rodu. Suvremeni se čovjek tjeskobno pita za smisao ovoga svijeta i povijesti. Istina, znanost i tehnika mu omogućuju da bude stvaralac, što uostalom i Bog od njega traži; napredak mu omogućuje da se sve više osamostaljuje u svom radu i da ne bude više pod skrbništvom drugih. Kršćanin pripada ovom suvremenom svijetu. Zadaća mu je da sudjeluje u napretku ljudskoga roda na svim područjima i da se raduje svim uspjesima ljudi te da dijeli nadu sa svojim suvremenicima. Ipak kršćanin mora biti dovoljno svjestan da pripada novome svijetu kome nije središte jedino čovjek, nego Bogo-Čovjek, Isus Krist, Sin Božji.  Weyden: Posljednji sud Isus je dao novo usmjerenje svim čovjekovim naporima i poziva sve koji u njega vjeruju da rade u ovome svijetu, ali da u nj unose novi Duh ljubavi, razumijevanja i nesebičnog sebedarja. Krist želi da čovjek bude stvaralac na svim poljima znanosti, tehnike i kulture, ali da sav napredak prožme ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Stoga su nedjeljni sastanci u Došašću trenuci kad kršćani pokušavaju svoju nadu u novi, božanski život, ukorijeniti u svoju ljudsku nadu za boljim svijetom te se trude da Crkva danas dobije novo lice koje će ljudima odsijevati Božju ljubav prema današnjem svijetu i odgoniti tjeskobu koja znade pomračiti ljudske horizonte. Ta nas nada mora prožimati i mi je živimo pogotovu u ovo vrijeme priprave za Božić. Krist je došao, a i sada dolazi nama u susret svojim otajstvima, svojom riječju i svakim poštenim ljudskim naporom. Stoga moramo Gospodinu pripraviti put u pustinji nevjere ovoga svijeta i ostati spremni za konačni Gospodinov dolazak. U tom smislu vrijeme Došašća je povlašteno vrijeme Marije, odnosno vrijeme početka boljega svijeta. Već od navještenja Marija je imala tu povlasticu da zna kako Gospodin dolazi. Ona mu je spremno odgovorila vjerom i ljubavlju. Nasljedujući Mariju i mi moramo imati vjeru koja se znade prepustiti i u nepoznato, vjeru koja ruši sve naše predrasude i odvraća nas od uhodanih putova našeg grešnog života. Ta vjera nam pomaže da poput Marije kažemo: Oče, budi volja tvoja i da se potpuno predamo Bogu koji i nas, suvremene ljude, zove novim putovima istine i pravde, ljubavi i nesebičnosti, mira i života. Samo takva vjera u ljubavi može nas voditi naprijed kroz život, u bolju i sretniju budućnost za sve ljude. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 2,1-5 Ps 122 (121) Rim 13,11-14 Mt 24,37-44 |