06.10.2010., srijeda
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 3
|
MAJKA UJEDINJENIH KRŠĆANA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U ono vrijeme Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene da svi budu jedno« (Iv 17,20-21). To je molitva Kristova za jedinstvo svih njegovih učenika. Pokret, u Crkvi katoličkoj i izvan nje, koji se moli i radi za sjedinjenje kršćana zove se ekumenizam. On je postojao i prije II. Vatikanskog Sabora, ali mu je taj Sabor sigurno dao nov snažan zamah. U tom ekumenskom pokretu za sjedinjenje svih kršćana veliku zaslugu imaju trojica zadnjih papa: Ivan XXIII., Pavao VI., i Ivan Pavao II.  Papa Ivan XXIII. Ivan XXIII. izabran je za papu kao starac od 77 godina. Nazvan je »prijelazni papa«. Mnogi su mislili da on neće puno učiniti za Crkvu. Ipak, on je učinio prekretnicu u Crkvi, a i u odnosima s ostalim Crkvama i uopće sa svim ljudima. On je rekao: »Providnost me je dovela u dodir s ljudima drugih vjera i ideologija s teškim i prijetećim socijalnim problemima i sačuvala mi je mir i ravnotežu da ih mogu proučavati i procjenjivati. Bez štete za vjeru i moral više sam se brinuo za ono što ujedinjuje nego za ono što rastavlja i dovodi u suprotnost.« Papa Ivan XXIII. želio je da uđe »svjež zrak« u Crkvu. On je tražio podanašnjenje Crkve i jasan i otvoren odgovor na pitanja modernog svijeta i zbliženja s odvojenom braćom. On je za načelo imao: prije treba ljubiti, a onda možemo razgovarati. Njegova izjava: »Zaručnica Kristova više voli primjeniti lijek milosrđa, nego podizati oružje strogosti. Crkva vjeruje da bolje odgovara današnjim potrebama ako snagom svoga nauka više razjašnjava, nego osuđuje«, pokrenula je svijet. Ivan XXIII. imao je svoju sliku kako doći do pomirenja među Crkvama. On je govorio: »Dođite, dođite put je otvoren. Zauzmite svoja mjesta«: Papa je tražio dodirne točke i zajedničke stvari, a po strani je ostavljao svađe i prepirke: »Nećemo praviti sudski proces ni ispitivati tko je imao pravo, a tko krivo. Ja jednostavno kažem: skupimo se i prestanimo sa svađama.«  Papa Pavao VI. Drugi veliki papa koij je radio na sjedinjenju kršćana bio je Pavao VI. On je nastavio provoditi smjernice II. Vatikanskog Koncila, a i započeto djelo svoga prethodnika na Petrovoj stolici. On je rekao: »Naša papinska služba ići će s najvećom brigom za velikim djelom koje je s toliko sretnih izgleda započeo naš prethodnik Ivan XXIII.: ostvarenje jedinstva«. Pavao VI. nije se bojao poteškoća, popuštanja, diskusija, trenutačnih nesporazumijevanja. On kaže: »Ako nam treba pripisati krivicu za ovu podvojenost, ponizno molimo Boga za oproštenje, a molimo i braću da nam oproste ako osjećaju da smo ih uvrijedili. Što se nas tiče, spremni smo nanesenu nepravdu Crkvi oprostiti i veliku žalost zbog duge podvojenosti zaboraviti.« Za Pavla VI. najbolja je metoda ne gledati na prošlost, nego na sadašnjost i prije svega na budućnost. Treba gledati na ono što treba biti, a ne na ono što je bilo. Za papu u Crkvi ima mnogo toga što ne spada na njezinu bit, pa se zato može i treba mijenjati. Glavno je da je ljubav na prvom mjestu. Opisujući na koga se odnosi ta ljubav, Pavao VI. veli: »Ljubit ćemo svoga bližnjeg, a i one koji su daleko od nas. Ljubit ćemo svoju domovinu, ali i domovinu drugih ljudi. Ljubit ćemo svoje prijatelje i ljubit ćemo svoje neprijatelje. Ljubit ćemo katolike, odijeljenu braću, protestante, anglikance, pogane, bezvjerce...« Od svih događaja ponitifikata pape Pavla VI. sigurno je najznačajniji susret njegov s ekumenskim patrijarhom Atenagorom u Jeruzalemu. Ništa manje nije vrijedna i izjava u Rimu i Carigradu o uzajamnom ukidanju izopćenja pravoslavne i katoličke Crkve od 1054. godine. Pavao VI. znao je da je put ekumenizma težak i dug. No, on je bio svjestan da mu je to jedan od prvotnih zadataka. Za njega je rekao bečki kardinal Franz König ovo: »Pavao VI. bio je papa ekumenizma i mira. Kao takav ući će u povijest«.  Papa Ivan Pavao II. Posljednji papa i vrhovni poglavar Katoličke Crkve blagopokojni Ivan Pavao II. preuzeo je baštinu koju je nasljedio od svojih prethodnika. On smatra da treba iskreno, ustrajno, ponizno i hrabro tražiti puteve približavanja i jedinstva. U svim prilikama, posebno na svojim putovanjima i susretima, Ivan Pavao II. koristi priliku da govori o ekumenizmu. On razgovara s predstavnicima pravoslavne i anglikanske Crkve, kao i s predstavnicima ostalih kršćanskih i nekršćanskih vjeroispovijesti. On veli engleskim katolicima da je došao u Englesku da kaže anglikancima kako žali zbog raskida koji je toliko dugo bio među kršćanima. Kad je posjetio crkvu luteranske zajednice u Rimu 1983. godine, rekao je: »Došao sam da zajedno s vama u molitvama i ramatranjima spomenem tajnu vjeru u adventu koja nam je zajednička. Došao sam, jer nas je Duh Božji u ovim danima upravio putem ekumenskog dijaloga na traženje potpunog jedinstva kršćana. (...) Žarko želim jedinstvo i trudimo se da ga postignemo i da se ne damo obeshrabriti poteškoćama koje mogu iskrsnuti na putu...«. Ivan Pavao II. želi razgovarati i voditi dijalog. U tom dijalogu Crkve rastu. Svatko nešto dobiva. On zato zajednički moli, raspravlja, nastupa. I on, kao i njegovi prethodnici, gleda unaprijed, pa veli: »Ekumenizam je kretanje. A kretanja ne mogu ponoviti duh prošlih stoljeća.« Na poseban način treba istaknuti da papa Ivan Pavao II. stavlja Mariju, Majku Isusovu i majku našu na prvo mjesto kao onu koja treba biti spoj sjedinjenja između podijeljene braće. On je 1987. godine objavio encikliku »Otkupiteljeva Majka«, koja ima i ekumensku dimenziju. Papa u toj svojoj enciklici o Majci Božjoj nije želio nametnuti drugim kršćanskim vjeroispovijestima stav katoličke Crkve o Mariji, nego je uvažavao i njihov. Zato u prvom dijelu enciklike ističe Ivan Pavao II. kako je Marija najprije vjernica i privržena Božjoj riječi u svemu. Nasljedovati Mariju znači, dakle, staviti se Bogu na rspolaganje, ne uzdati se u vlastitu dobrotu, nego u sasvim nezaluženo Božje milosrđe. Štovanje Majke Božje ne smije biti na neki način trgovanje s Bogom, nego Bogu vjerovati i slijediti njegovu volju. Stoga papa upravo zbog protestanata, ponavlja izraze: »vjera Marijina«, »Marija po vjeri«, i slično. Dok istočni nesjedinjeni kršćani, kao što su pravoslavni, kopti, armenci i drugi, mogu naći u toj papinoj enciklici svoju baštinu vjerovanja o Mariji Bogorodici, koju štuju u tolikim ikonama, o kojoj pjevaju u svim bogoslužjima i koju su uvijek smatrali pobjednicom nad svakim krivovjerjem. Duh Sveti – kaže papa, prouzročuje u svim učenicima Kristovim želju i potiče ih na djelovanje da bi se svi, na način kako je Krist odlučio, u miru sjedinili u jedno stado i pod jednim pastirom. Put Crkava, posebno u našoj epohi, označen je ekumenizmom: svi kršćani traže puteve k jedinstvu, koje je Krist molio od Oca za svoje učenike dan prije svoje muke. »Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene da svi budu jedno« (Iv 17,20-21). Jedinstvo učenika Kristovih, dakle, jest veliki znak dan za poticanje ljudi na vjeru u Boga, dok podjela kršćana poruzrokuje sablazan u svijetu. Ekumenski pokret, kaže Ivan Pavao II. koji se temelji na jasnoj i široj svijesti ljudi da je potrebno što prije doći do sjedinjenja svih kršćana, dosegao je svoj vrhunac sa strane Katoličke Crkve u djelu II. Vatikanskog Sabora, koji poziva sve kršćane da prodube u samima sebi i u svojim zajednicama onu »poslušnost vjere« koje je Marija prvi i najsvjetliji primjer. I budući da Marija »sjaji sada pred hodočasničkim Božjim narodom, kao znak sigurne nade i utjehe«, »za sveti Sabor je od velike radosti i utjehe to što se i među podijeljenom braćom nalaze oni koji na dužan način dostojno štuju Majku Gospodina i Spasitelja, posebno kod istočne braće« (LG 68-69). Svi kršćani znaju da zaista mogu naći njihovo pravo jedinstvo samo ako budu sjedinjeni u vjeri u istoga Gospodina Isusa Krista. Ako svi kršćani budu slušali što im (pre)poručuje njihova zajednička Majka, a to je da slušaju ono što im Isus govori (usp. Iv 2,5), Marija će ih dovesti na ovom »hodočašću vjere« do sjedinjenja koje je želio i molio njihov jedini i zajednički Gospodin Isus Krist i koje žele svi oni koji pažljivo slušaju što danas »Duh (Božji) govori crkvama« (Otk 2,7. 11. 17). A Duh Isusov i danas moli u nama: »Oče sveti! Slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, te svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio« (Iv 17,2-24)  Molimo stoga svim žarom ljubavi duše i srca svojega danas i svaki dan presvetu Djevicu Mariju da se što prije ostvari želja njezina Sina i našega Boga i Gospodina Isusa Krista da što prije bude jedno stado i jedan Pastir! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 22,30; 23,6-11 Ps 16 (15), 1-2a. 5. 7-8. 9-10. 11. Iv 17,20-26 |