10.10.2010., nedjelja
PRESVETO TROJSTVO (Godina B 2.)
|
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina B) »Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, i koji bijaše, i koji dolazi! Aleluja!« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan Presvetog Trojstva je blagdan nad svim blagdanima. Blagdan Presvetog Trojstva sažimlje u sebi sve blagdane Crkve i želi dovesti sve nas na izvor iz kojeg proizlazi sva povijest našega spasenja. Stoga (današnji) blagdan Presvetog Trojstva poziva nas da skupa sa svom Crkvom završimo slavlje otajstva našega spasenja.  Glavni protagonista i pravi i istiniti začetnik i ostvaritelj našega spasenja i spasenja svih ljudi, jest, dakle, Trojedini Bog, Bog zajednica ljubavi, odnosno Presveta Trojica: Otac, Sin i Duh Sveti. Prema tome, s punim pravom, možemo reći, da »izvor« spasenja cijelog ljudskog roda jest Presveto Trojstvo; tj. Veliko otajstvo te neizmjerne cirkulacije (kruženja) ljubavi i života u Bogu, koje se polako otkriva u stvaranju i otkupljenju svijeta, a posebno u Utjelovljenju, muci, smrti i Uskrsnuću Isusovu i u silasku Duha Svetoga. Stoga danas slavimo najveće otajstvo naše svete vjere, izvor svega i čemu se sve mora vraćati: Presveto Trojstvo. Kršćanska je vjera vjerovanje u jednoga Boga u Tri Božanske Osobe. Trojstveno jednoboštvo najdublja je od svih religiznih novosti koje je donijelo kršćanstvo, novost po kojoj se kršćanska vjera razlikuje od svih drugih monoteističkih (jednobožačkih) i poganskih politeističkih (višebožačkih) vjera i koja je jedan od najuvjerljivijih znakova transcendencije (vrhunaravnosti) kršćanskoga otajstva. Ali, ako je otajstvo Presvetoga Trojstva najizvornija tekovina kršćanske vjere, onda ono mora također biti i njezino mjerilo, drugim riječima sve u kršćanstvu, na neki način, mora biti »trojstveno«; mora tako reći, nositi žig Presvetoga Trojstva iz kojega struji i kojemu vodi. Na prvom mjestu to mora biti Liturgija (Bogoslužje) koja je, u svom prvotnom i najjačem obliku, uvijek Bogoštovlje upravljeno Bogu Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetome, pa onda cio naš kršćanski život; jer svi mi smo postali djeca Božja u Sinu Božjem po sakramentu sv. Krštenja u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Stoga kad se govori o Presvetom Trojstvu, uvijek se mora polaziti od Trojstva koje se konkretno objavilo u povijesti i koje je, tako reći, svoj život ispreplelo s našim životom. Doista, sav plan spasenja nosi pečat Trojstva; dapače, to je samo Presveto Trojstvo u svojoj objavi nama ljudima. Već prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona govori nam o Bogu ljubavi koji se brine za svoj narod od prvog dana otkada je stvorio čovjeka na zemlji i u svakom momentu, radosnom i žalosnom, povijesti odabranog Božjeg izraelskog naroda. Nijedan narod na zemlji nije doživljavao toliku prisutnost Božju kao Izrael. Izraelski narod se osjećao kao odabrani Božji narod i shvaćao je da je Bog blizu svoga naroda, jer mu je dao zakone ljubavi i života. Razmišljajući o svemu tome, Izrael shvaća da je od početka svoje povijesti u rukama Božjim koji ga vodi putevima spasenja prema obećanoj domovini sreće i svakoga dobra. To im sve govori da je Jahve jedini Bog na nebu i na zemlji i da je obdržavanje njegovih zakona jedini uvjet opstanka njegova odabranog naroda. Ako Izrael ne bude obdržavao Božje zapovijedi, Jahve će se udaljiti od svog naroda pa će onda nastupiti smrt odabranom Božjem narodu. »Danas, dakle, spoznaj i zasadi u srce svoje: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji - drugoga nema! Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas, da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek!« Stoga, Bog Izraelov, jedini Bog na nebu i na zemlji, predstavlja nam se kao Bog ljubavi i milosrđa prema svome narodu do te mjere da nas pripravi da bi mogli prihvatiti veliku objavu Novoga Zavjeta: Bog koji ljubi ne može nikako biti drugačiji nego Bog - zajednica ljubavi u samom sebi prije nego se kao Bog ljubavi objavi izvan sebe nama ljudima. To je objava Boga ljubavi o kojem nam govori sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Rimljanima: objava ljubavi koja obuhvaća zajedno u jednu obitelj Boga Oca, Isusa Krista, Duha Svetoga i nas ljude - djecu Božju. Stoga čovjek nije više rob, već dijete Božje jer ga je Bog slobodio od ropstva grijeha i zla. Zato je Bog i dao čovjeku za vođu svojeg samog Duha ljubavi da bi čovjek mogao ljubiti Boga i svojega bližnjega. Ako čovjek bude živio u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, osjetit će u sebi veliku radost da može Boga zvati slatkim imenom »Oče«! - »Abba«! »Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinaštva u kojem kličemo: „Abba! Oče!”« (Rim 8,15) Duh Sveti je dakle onaj koji nas potiče da Boga zovemo Ocem jer On nam otkriva da smo mi djeca Božja u Jedinorođenom Sinu Božjem Isusu Kristu čiji smo subaštinici snagom našeg sudjelovanja u njegovoj muci i slavi. Svi mi smo, po Duhu Svetom koji prebiva u nama, na tajanstven način uključeni u život ljubavi koji povezuje Oca i Sina i Duha Svetoga. »Braćo! Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. (...) Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja, ako pak djeca onda i baštinici - baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo« (Rim 8,14. 15. 17) Presveto Trojstvo, dakle, je već u nama po našem sjedinjenju s Isusom Kristom koji nas predstavlja kao »djecu« Bogu Ocu u Duhu Svetom. Presveto Trojstvo je prisutno u nama također i po Duhu Svetom koji prebiva u nama koji je začetnik, ostvaritelj i svjedok našega Božanskog posinjenja koje se sastoji u stvarnom preobraženju našega ljudskog bića do te mjere da se s punim pravom možemo nazivati »nova stvorenja« zbog moralnog i duhovnog preobraženja našega života. Duh Sveti koji je vječna veza ljubavi između Oca i Sina, a u isto vrijeme izvor i plod te ljubavi, učinit će da ta ljubav Božja u nama raste, po mjeri naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i tako će nas kao djecu Božju, već od ovog zemaljskog života uvesti u strujanje ljubavi života Presvetog Trojstva. Sve je to već u nama ostvareno, kako smo čuli iz (današnjeg) sv. Evanđelja po Mateju, u sv. Krštenju koje nas bivstveno i životno (ontološki i egzistencijalno) vodi u život Presvetog Trojstva. Krštenje je sakrament koji nas čini »djecom Božjom« i posvećuje nas da bi mogli dostojno štovati i slaviti Presveto Trojstvo. U ono vrijeme reče Isus: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« (Mt 28,18-20). Biti kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga nije samo ispovijest naše vjere koja izražava našu pripadnost Bogu, već je iznad svega naše bivstveno i životno sjedinjenje u ljubavi sa Presvetim Trojstvom čiju tajnu otajstva moramo slaviti i uzvisivati u našem životu i to ne samo kao pojedinačni vjernici nego kao zajednica Bogoslužja posvećana Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetome. Na taj način Crkva se ostvaruje kao »izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod«, narod kojega je Bog izabrao da navješta divna djela njegova koji nas je pozvao iz tame u svoju Božansku svjetlost (usp 1 Pt 2,9). Crkva kao zajednica spasenja mora navještati cijelom svijetu riječju i životom da Bog ljubi svoj narod do te mjere da mu je ne samo objavio tajnu otajstva svojeg intimnog unutrašnjeg života, već ga je učinio dionikom svojeg samog Božanskog života. Prisutnost Uskrslog Krista Gospodina među nama »u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28,20) jest trajna garancija »trojstvene dimenzije« našeg života. Po Isusu Kristu imamo pristup Bogu Ocu te istom Duhu Božje Ljubavi. Na blagdan Presvete Trojice slavimo i Bezgriješnu Djevicu Mariju koju Bog Otac, skupa sa Sinom svojim Isusom Kristom u svojoj Božanskoj Ljubavi Duha Svetoga krune za kraljicu neba i zemlje krunom svoje slave. A zašto je Blažena Djevica Marija, Majka Isusova i Majka naša okrunjena od Presvetoga Trojstva tolikom slavom na nebesima, to će nam najbolje reći sveti oci II. Vatikanskog Sabora koji nam govore ovako: »Djevica Marija koja je po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ i svijetu donijela Život, priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. Na uzvišen način otkupljena s obzirom na zasluge svoga Sina i s njm sjedinjena tijesnom i nerazrješivom vezom, odlikovana je velikom ulogom i dostojanstvom da bude majka Božjega Sina, i zato premila kći Oca i svetište Duha Svetoga, po kojem daru odlične milosti daleko nadvisuje sve druge stvorove nebeske i zemaljske. Ujedno je pak združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaju spasenje, dapače je „uistinu majka udova (Kristovih) .... jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave” (Sv. Augustin, De S. Virginitate, 6: PL 40,391). Zato se ona pozdravlja i kao preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi, te je Katolička Crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu majku« (LG 53)  »Međutim, Isusova Majka, kao što je tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji dok ne dođe dan Gospodnji (2 Pt 3,10), svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe« (LG 68). »Neka svi kršćani upravljaju vruće molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da ona koja je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svog Sina, dok se sve obitelji narodâ, bilo one koje nose kršćansko ime, bilo one koje još ne znaju za svoga Spasitelja, sretno ne sjedine u miru i slozi u jedan Božji narod, na slavu presvetog i nerazdjeljenog Trojstva« (LG 69). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 4,32-34. 39-40 Ps 33 (32) Rim 8,14-17 Mt 28,16-20 |