13.10.2010., srijeda
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA
|
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA (14. rujna) U Križu je spas Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Na ovaj je dan godine 320. u Jeruzalemu posvećena Konstantinova bazilika koja je obuhvaćala vrh Kalvarije i Isusov grob. Kad se gradila ta crkva, nađeni su ostatci svetoga Križa Isusova i stoga se svake godine proslava posvećenja te bazilike u Jeruzalemu na ovaj dan slavila svečano kao Uskrs i Bogojavljenje.  U Misi se međutim ne govori izričito o uzvišenju Križa, nego o uzvišenju Krista po križu i na križu. Raspeće na križu (=križ tvore dvije unakrsne grede) bila je mrska smrtna kazna u starih Rimljana. Oni su redovito razapinjali na križ teške političke zločince i razbojnike. Ali nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt raspećem. Od onoga dana kada je na križu visio jedan Nevini, Krist Gospodin, križ postaje njegovim znakom, znakom spasenja po kojem se prepoznaju kršćani. Za nas je stoga križ nerazdvojiv od Onog koji je na njemu visio za spas svijeta. Zato mi kršćani u svakom križu – raspelu častimo Raspetoga i Uskrsloga. Stoga je Križ znak pobjede, znak Krista Pobjednika. Radi toga je također križ ujedno i simbol »križnog puta« kojim je obilježen rast do punog razvoja svakog kršćanina i cijele Crkve u hodu kroz povijest čovječanstva prema vječnoj domovini na nebesima. Prema tome cijeli naš kršćanski život je hod za Kristom Raspetim i Uskrslim. On sam je kroz svoju muku i smrt slavodobitno ušao u slavu Uskrsnuća. Stoga Krist Pobjednik nije nam samo uzor, nego On i danas ostvaruje svoju pobjedu nad silama tame i zla u nama svojim vjernicima. »Na svijetu ćete imati tjeskobu – kaže nam Isus –, ali ne bojte se jer ja sam već pobijedio svijet.« (Iv 16,33) No, mi smo još na putu prema nebeskoj domovini i zato treba da svaki dan iznovice uzimamo na se svoj križ (usp. Lk 9,23) dok – upirući pogled u Početnika i Dovršitelja naše vjere – ne dostignemo njegovu pobjedu (usp. Fil 3,8-14; Heb 12,2). Zato putovanje Izraelaca kroz pustinju i sve što im se kroz tih četrdeset godina dogodilo dok su išli u obećanu zemlju slika je zbivanja u Crkvi od njezina početka do sudnjega dana, a isto tako i svega onoga što proživljava pojedina duša od krštenja do smrti. Na sve nas i svakoga pojedinog od nas neprestano vreba paklena Zmija (ili Sotona) grijeha i zla. Evo, narod je Božji u pustinji, tik pred obećanom zemljom. Međutim, malaksali su na putu. Iscrpljeni, pobuniše se protiv Boga i njegova sluge Mojsija. Stoga ih stiže kazna: ljute zmije koje su ih ujedale i od kojih su umirali. Uvidjevši svoj grijeh, Izraelci se pokajaše i zatražiše spas od Boga preko Mojsija. Bog je poučio Vođu svoga naroda čudnovatu i čudesnu lijeku da odanle odakle je došla smrt dođe i život. I sam pogled na uzdignutu i izloženu mjedenu zmiju bijaše ljekovit i životvoran za Izraelce. »Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.« (Br 21,9) I mi kršćani smo Narod Božji na putu u Obećanu zemlju, putujuća Crkva (Ecclesia peregrinans) prema vječnoj domovini. Zato uzdignuta mjedena zmija u pustinji bijaše slika i pralik Križa. Krist na križ uzdignut, i po uskrsnuću zdesna Ocu uzvišen, nama je vjernicima spasotvoran i životvoran znak. Zato je svima nama potrebno, da ozdravimo od grijeha, gledati na Krista raspetoga. Kao što su oni Izraelci koji bi u pustinji pogledali na mjedenu zmiju ostajali na životu, tako i mi koji s vjerom gledamo na Kristovu smrt, bivamo iscijeljeni od smrtonosnog ujeda grijeha i zla Sotone. Samo je razlika u tome što su Izraelci ozdravljali od smrti za vremeniti život, mi se spašavamo od smrti duše i dobivamo vječni život.  Zato Krist Gospodin »ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2,8) da bi nama darovao život i to vječni život. On to učini drage volje, ljubeći Boga, svojega Oca, i nas – svoju braću i sestre. Kristova smrt na križu iz poslušnosti prema Ocu donijela je uzvišenje njegovoj ljudskoj naravi, a nama spasenje. »Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno, nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: „Isus Krist jest Gospodin!” na slavu Boga Oca.« (Fil 2,9-11) Drage volje nositi križ života i to ljubeći Boga i ljude – to je, eto, Kristov put. Na tom nas putu čeka i naše »uzvišenje svetoga Križa«, kada će se svi naši križevi pretvoriti, darom Boga Oca, u vječnu radost, u vječnu slavu. Stoga ispovjedimo danas svoju vjeru u Kristov križ i priznajmo riječju i životom, dušom srcem i djelima da je Isus naš Gospodin i Spasitelj. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni.« (Iv 3,16) Doista, samo Bog može na taj način i do te mjere ljubiti čovjeka. Stoga, koliko god nam križ Kristov, a onda i svako trpljenje, može izgledati zazorno i neshvatljivo, ljubav je rješenje. I to, kako su govorili svetci, luda ljubav Božja prema svakome čovjeku. I ta ljubav Kristova prema nama je uzrok i počelo našega spasenja. I ne samo da nam je Isus donositelj spasenja, nego spasenje se postiže najtješnjom povezanošću s njim, s Kristom. Zato je u noćnom razgovoru Isus htio Nikodema poučiti kako je nužno za ulazak u kraljevstvo Božje nanovo se roditi iz vode i Duha Svetoga. Na taj način Krist nam je pokazao svoju neizrecivu ljubav na sasvim poseban način: najprije je za nas podnio muku i smrt na križu, a onda nam u svetom krštenju dariva potpuno oproštenje grijeha i spasenje. Stoga vjera u Raspetoga, a to znači stvarno i životno prianjanje uz Krista, osigurava nam vječni život. Dapače, Otac nam ga daje već ovdje na zemlji u svojemu Sinu Isusu Kristu. Budući da ljubav treba uzvratiti, i nama je križ i život po križu most kojim se dižemo k Bogu, kao što se On po njemu spustio k nama. Preko križa se, dakle, vrši božanska izmjena između Boga i ljudi. Ona se uvijek iznova obnavlja u Euharistiji, odnosno u spomen–činu Isusove muke na Križu i njegove proslave na nebesima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Br 21,4-9 Ps 78,1-2 s. Fil 2,6-11 Iv 3,13-17 |