13.10.2010., srijeda
PRESVETO IME ISUSOVO
|
PRESVETO IME ISUSOVO (Godina A) »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 1,20-21) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo spomendan Presvetoga Imena Isusova. Vjernici su od početka Crkve zazivali to sveto Ime Isusovo u kojemu se jedino nalazi spasenje. U liturgijskim slavljima počelo se štovati u 14.stoljeću. Sv. Bernardin Sijenski i njegovi učenici revno su širili to štovanje po cijeloj Italiji i Europi, a liturgijski blagdan uveden je u 16. st. Papa Klement VII. dopustio je god. 1530. najprije Franjevačkom redu da liturgijski iskazuje štovanje Isusovu imenu, a onda čitavoj Crkvi.  »Veliki je temelj vjere Ime Isusovo - kaže sv. Bernardin Sijenski -, jer stvara sinove Božje. A srž se katoličkog vjerovanja sastoji u poznavanju Isusa Krista – svjetla, koji je svjetlo duše, vrata života, osnova vječnog spasenja. Ako njega netko ne bi imao ili ga napustio, kao da ide kroz tamnu noć bez svjetla i zatvorenih očiju stupa neoprezno po opasnim mjestima, i blistao ne znam kolikom bistrinom razuma, slijedi slijepog vodiča, dok za razumijevanje nebeskih tajna ide za vlastitim umom, ili zanemarivši temelj, nastoji sagraditi kuću, ili ispustivši vrata, želi ući kroz krov. Taj temelj dakle je Isus, svjetlo i vrata, koji će zalutalim pokazati sebe kao put, dao se kao svjetlo vjere svima po kojoj se može tražiti Boga nepoznatog, u nađenog povjerovati, spoznatoga naći. Ovaj temelj podržava Crkvu sagrađenu na Imenu Isusovu. Ime Isusovo je svjetlo propovjednika tim što blistavo sja i postiže da riječ njegovu naviještaju i slušaju. I odakle misliš da je u cijelom svijetu tolika tako nenadana i žarka svjetlost vjere, ako ne od propovijedanog Isusa? Zar nas i Bog nije pozvao u svoje divno svjetlo blistavilom i slatkoćom ovoga imena? Onima koji su prosvijetljeni i u toj svjetlosti vide svjetlo, s pravom kaže apostol: Bijaste nekoć tama, a sada ste svjetlo u Gospodinu: kao sinovi svjetla idite.« (Iz djela Vječno Evanđelje sv. Bernardina Sijenskog, Govor 49, čl. 1: Opera Omnia, IV., str. 495 sl) Sin Božji se utjelovio da spasi svijet i da posveti čovjeka. Isus je potomak Davidov iz Jesejeva korijena, On je znak narodima, ključ koji nama sužnjima otvara vrata tamnice i onda vrata vječnoga života. On je pravi Bog i kao Božji Sin rodio se od Djevice Marije i postao je pravi čovjek. I tako je Bog nepovratno ušao u čovjekovu povijst i ostvario svoja obećanja. Spasenje je istinsko i konačno. U vjeri su Marija i Josip doživjeli »znak« Djeteta rođenog u Betlehemu kao Emanuela: S nama Bog – koji je ostvarenje Božjih obećanja. Koliko se u svemu tome treba diviti Mariji, koja svu svoju sudbinu pa i vezu s Josipom prepušta jedino Božjoj Providnosti. Slično je vrijedna hvale razboritost i pravednost Josipova u najtežem času njegova života. Stoga je i zaslužio da doživi novo Navještenje Gospodnje u kojemu je doznao ne samo za neshvatljivo dostojanstvo svoje svete Zaručnice, nego i za svoju uzvišenu ulogu, najveću poslije Marijine, da bude čuvar Bogorodice i kao njezin zakoniti suprug skrbnik samoga Božjega Sina. Zato se njemu ukaza u snu anđeo Gospodnji i reče mu: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 1,20-21) Nikada prije ni poslije nije neki Božji glasnik donio na svijet takvu poruku kao tim svetim nazaretskim zaručnicima. Veliko se otajstvo dogodilo u božićnoj noći u Betlehemu, ali je ono započeto u Nazaretu, gdje je pod skrbništvom svetog svjedoka Josipa, Božji Sin u krilu Djevice Majke Marije uzeo naše ljudsko tijelo i postao čovjekom i našim Spasiteljem. A osam dana nakon rođenja Sina Božjega »i kada je dijete trebalo obrezati, nadjenše mu ime Isus, kako ga je nazvao anđeo još prije nego se zače« (Lk 2,21) u utrobi svoje majke. I od tog se dana ovo božansko Čedo zove Isus (aram. Ješua), a što znači Jahve (Bog) spašava. Doista, On se upisao u povijest čovječanstva kao Spasitelj. Dopustimo stoga da nas zahvati njegovo spasenje te da po njemu i u njemu pridonesemo spasenju i napretku svih ljudi s kojima živimo na ovoj zemlji. Isus Krist, Sin Božji, i kao takav pravi Bog, ponizio je sama sebe postavši čovjekom i u svemu sličan nama ljudima osim u grijehu da bi nas svoju ljudsku braću oslobodio od ropstva grijeha i zla i učinio nas djecom Božjom i baštinicima vječnoga života. On se radi nas i radi našega spasenja rodio, trpio i podnio tešku smrrt na križu da bi nama darovao život. »Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ« (Fil 2,10) i da svaki jezik prizna: »Isus Krist jest Gospodin – na slavu Boga Oca.« (Fil 2,11). »O ime slavno, milosno ime, o ime ljubezno i kreposno. Ti zločine opraštaš, protivnike pobjeđuješ, slabe pridižeš, patnike u nevoljama jačaš i razveseljuješ. Ti se dika vjernima, Ti si učitelj propovijednicima, ti si snaga radnicima, ti si potpora malaksalima. Želje su prožete vatrenim žarom tvojim, upućene su molitve uslišane, u zanosu te duše promatraju i po tebi se svi proslavljaju radujući se nebeskoj slavi. Preslatki Isuse, njima nas pridruži svojim presvetim Imenom.« (Iz djela Vječnog Evanđelja sv. Bernardina Sijenskog, IDEM) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Fil 2,5-11 Ps 113 (112),1-8 Aleluja: Ps 96 (95),2 Mt 1,19-23 |