15.10.2010., petak
UZAŠAŠĆE (Godina A)
|
Uzašašće Gospodinovo: Uzdignuće naše ljudske naravi u slavu Očevu (Godina A) »Isus im pristupi i prozbori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo ja sam s vam u sve dane do svršetka svijeta.”« (Mt 28,18-20)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svetkovina Uzašašća Gospodinova usmjeruje vjeru Crkve na Krista koji sada živi. On kao proslavljeni Gospodin (Kyrios) sjedi zdesna Ocu u slavi i odatle sada djeluje po svome Duhu i trajno obnavlja lice zemlje. Kristovo uskrsnuće i njegova proslava u nebu svjedoče o istinosti njegova mesijanskog poslanja. Kao jedan od nas On se danas nalazi u slavi Očevoj i u krilu blaženoga Trojstva odlučuje o nama, jer »uvijek živi da posreduje za nas« (usp. Heb 7,25; Rim 8,34; 1 Iv 2,1). Kao Prvorođenac svega stvorenja (usp. Rim 8,29; Kol 1,15,18; Otk 1,5) ostaje uvijek s nama svima solidaran, jer svakoga od nas osjeća svojim i nikoga se ne odriče. Stoga dokle god traje vrijeme milosti, Isus nas sve poziva k sebi i želi nas uvesti u Očevo zajedništvo. Zato je Uzašašće Sina Božjega uzdignuće naše ljudske naravi u slavu Očevu, jer gdje se sada nalazi On, naša Glava, tu ćemo jednoga dana biti i mi koji smo njegovo tijelo, odnosno Crkva. Isus Krist ostaje, dakle, živo povezan sa svakim čovjekom i svim stvorenim. On voli svako stvorenje i sve podržava na životu. Taj suosjećajni i za nas sve zauzeti Gospodar je Krist Uzašašća. Zato njegovi učenici nisu bili žalosni kad je On iščezao njihovu pogledu jer je obećao da će trajno ostati nazočan u svojoj Crkvi. A naša liturgijska slavlja nam pomažu da ostanemo u susretu s njime te da shvatimo kako nebo u koje je On prvi uzašao nije daleko od nas, jer Krist trajno po svome Duhu djeluje među nama i ostvaruje tako novu povijest koja je usmjerena posvemašnjem otkupljenju. Stoga je beskorisno stajati skrštenih ruku i očekivati Gospodinov povratak, jer samo na izgled On je odsutan s naše zemlje. Djelovanjem Duha Svetoga, svjedočanstvom vjere i ljubavi Krist se očituje svakom čovjeku i prisutan je u svakom događaju. U svom Uzašašću Krist je povjerio svijet brizi i ljubavi svojih učenika. I zato im je dao Duha Svetoga da žive svoje poslanje spasenja svijeta snalažljivo, poduzetno i neumorno. Zadaća je Crkve da bude kao organski nastavak Kristova života i djela na zemlji, osobito u snazi njegove slave kojom ga je proslavio Otac slavnim uskrsnućem i uzašašćem. Tako nas Uzašašće uvodi u Duhove, a Duhovi su početak velikog vremena Crkve. To je vrijeme Crkve u povijesti spasenja koje se proteže između Kristova Uzašašća i Parusije, odnosno njegova drugog i konačnog dolaska na ovaj svijet, kada će se svima pojaviti kao Kralj slave i Sudac živih i mrtvih. To međuvrijeme Krist je povjerio djelatnosti apostola i svih svojih učenika kada im je neposredno prije svoga Uzašašća rekao: »Biti ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje.« (Dj 1,8) Ali u tom svjedočenju neće biti prepušteni samima sebi zato što im je izričito obećao stalnoga Pomoćnika i branitelja: »Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas.« (Dj 1,8) Krist nas je učinio odgovornima za spasenje ljudi i svijeta. I kad dođe suditi žive i mrtve, pitat će nas što smo učinili za širenje Božjega kraljevstva ovdje na zemlji. Zato apostol Pavao nama svima želi od Oca slave Duha mudrosti koji će nam prosvijetliti oči srca da pravo spoznamo ono što Bog od nas traži. Na taj način ćemo upoznati koliko nade i nama svima pruža njegov poziv i koliko bogatstva se krije za nas u njegovoj baštini i veličini. Svjetlo vjere koje u nama pali Duh Sveti treba tijekom našega života sve više rasti i da našim marom i našom suradnjom sve bolje i sve dublje upoznamo Boga i njegove zbilje. Tako treba da i sebe sami vrednujemo u svjetlu Božje objave sve do potpune spoznaje i do potpunog iskustva Boga koje ćemo postići kad se dogodi i naše uzašašće s Kristom, odnosno kad dosegnemo Kristovu Puninu. Biti kršćanin znači biti drugi Krist. U tome se sastoji sva bit našega poziva. Taj poziv je pun nade da ćemo zadobiti i mi Kristovu »baštinu među svetima« (usp. Ef 1,18). A baština Kristova je sam Bog, Otac (usp. Rim 8,17). Biti u Bogu znači biti u nebesima. Bog je i naša baština, naše nebo. Tu baštinu i to nebo mi ne možemo ostvariti svojim silama već će to odjelotvoriti u nama isti Bog, Otac, koji je bio na djelu u Kristovu uskrsnuću i proslavi. Kristovoj ljudskoj naravi pridružen je čitav ljudski rod kao svojoj Glavi i u njegovoj proslavi uključeni smo svi mi koji ćemo zaslužiti da ga slijedimo u vječnu slavu. Zato je Kristovo Uzašašće i naše uzdignuće. Sudbina kršćanina povezana je sa sudbinom Gospodinovom. U tome se i sastoji veličina utjelovljenja Sina Božjega da je u njemu naša ljudska narav dignuta i nad tako uzvišena stvorove kao što su nebeski duhovi. Zato je Bog, uskrisivši Krista, postavio njega, gospodarom i Gospodinom nad svim stvorovima, a posebno nad anđelima i nad nama ljudima koji u njega vjerujemo. Krist ima nad duhovima prvenstvo časti i vlasti, a prema nama ljudima to se prvenstvo sastoji u tome da nas On čini dionicima svoje punine, da s nama tvori jedno otajstveno tijelo kojemu je On Glava, a mi udovi. Njega je Bog postavio Glavom Crkvi, zajednici u kojoj želi sabrati sve ljude. »I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za Glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo – punina Onoga koji ispunja sve u svima.« (Ef 1,22-23) Doista Kristovo Uzašašće početak je poslanja Crkve. Upravo danas Crkva želi da svi kršćani sebi posvijeste da su sudionici toga poslanja. Svi smo pred Kristom, Kraljem slave i budućim Sucem odgovorni za svoje vrijeme i za svakoga čovjeka. Krist je došao na zemlju donijeti Božje kraljevstvo za sve ljude. Stoga, naređuje svojim apostolima i njihovim nasljednicima kao i svima nama da idemo k svim narodima kako bi riječju i primjerom pridobili sve ljude dobre volje da slijede Isusa kao jedinog Učitelja. A vjera svih onih koji prihvaćaju Isusa za svojega Spasitelja treba svakoga napose biti utvrđena i zapečaćena krštenjem u ime trojedinoga Boga: Oca i Sina i Duha Svetoga. »Isus im pristupi i prozbori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”« (Mt 28,18-20) Krist je svojoj Crkvi i svakom kršćaninu trajan izvor božanskoga života i božanskih milosti i snaga. A to znači da istom u povezanosti s Kristom se možemo ostvariti. Krstiti zapravo znači povezati čovjeka s Kristom kao izvorom života i učiniti ga drugim Kristom. »Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo, jer ... od njega potječemo.« (Dj 17,28) Tako svi krštenici postaju Crkvom, Božjim »narodom koji je skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga.« (LG 4) Tako nutarnje zajedništvo Svete Trojice postaje praslika svih suodnosa u Crkvi. Zato učenju vjerskih istina i obavljanju sakramentalnih obreda treba se kod svakog Isusova učenika pridružiti i moralno vršenje Božjih zapovijedi. Boga trebamo poznavati vjerom, ljubiti ga ispunjavajući njegovu volju i služiti mu bogoslužjem Crkve. To je što Bog od nas traži da bi Krist mogao izvršiti svoje obećanje i da s nama bude i ostane do svršetka svijeta po Božjoj riječi koju nam naviještaju njegovi službenici, po zajednici koja je u njemu okupljena ljubavlju prema Bogu i bližnjemu i po sakramentima koji svi vode Euharistiji: izvoru i vrhuncu svakog kršćanskog života. Doista, ako je Uzašašće posljednja etapa Isusova zemaljskoga života, posljednji prizor sve zemaljske povijesti biti će Posljednji Sud. Stoga Uzašašće potiče sve nas na odgovornost za svijet i za svakog pojedinog čovjeka. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 1,1-11 Ps 47 (46) Ef 1,17-23 Mt 28,16-20 |