16.10.2010., subota
USKRS (Godina C)
|
NEDJELJA GOSPODINOVA USKRSNUĆA »Uskrs Gospodnji – Novo Stvaranje i Novi Izlazak« (Godina C) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Radosna vijest Uskrsnuća odzvanja danas u Crkvi: Krist je uskrsnuo, On je pobijedio smrt i živi, On je Gospodar živih i mrtvih. Svemoguća riječ Božja koja je stvorila nebo i zemlju i koja je oblikovala čovjeka na svoju sliku u priliku, pozvala je u svjetloj noći Uskrsnuća na besmrtan život, Isusa iz Nazareta, Sina Božjega i Sina Marijina. Uskrsnuli Krist je naša nada. On je novi čovjek. U njemu je ostvarena velika nada čovječanstva: ostvarenje nove zemlje i novih nebesa u kojima će svijet biti bez žalosti i plača, mir i pravda, radost i život bez sjene i bez kraja. Smrt je pobijeđena Kristovom smrću i uskrsnućem. U Uskrslom Gospodinu smrt i grijeh su poraženi i ne zadaju nam više straha jer nas je On od njihova ropstva oslobodio. Stoga Blagdan Uskrsnuća Isusova je najveći blagdan naše svete vjere. Uskrs je prvi, najstariji i najveći blagdan kršćanstva. Zato se u Liturgiji svaka Nedjelja slavi kao blagdan Uskrsa jer se ne sjećamo samo minulih davnih događaja Kristova života već slavimo Njega, Uskrsloga. Riječ Božja koju smo slušali u današnjim čitanjima sv. Pisma govori nam o tom uskrsnuću Kristovu od mrtvih na kojem se temelji sva naša vjera i koje daje smisao čitavom našem životu. Zbog toga Isusovo Uskrsnuće, središnji događaj naše vjere, ima neizreciv smisao za nas. Uskrsli Gospodin nam potvrđuje da je moguće i da je već na djelu posvemašnje oslobođenje i život vječni. Vazam budi u nama i u cijelom svijetu neizmjernu nadu i pouzdanje u život. U prvom Čitanju iz Djela Apostolskih sv. Peatr u snazi Duha kratko sažimlje sav Isusov život i djelo te ističe jedinstven značaj njegove osobe, njegova života i djela za spasenje svakoga čovjeka. Kristovo uskrsnuće pripisuje se zahvatu Očevu. Tim je činom Bog Otac posvjedočio da mu je Isus doista Sin i da je svaka njegova riječ sudbinski smjerodavna za svakoga čovjeka, a njegovo otkupiteljsko djelo preduvjet oproštenja grijeha. Petar svjedoči da je Krist živ. On na temelju vlastitog iskustva i iskustva kršćanske zajednice daje svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. »Mi smo svjedoci svega što učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše objesivši ga na stup! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje ne svemu narodu, nego svjedocima, od Boga preodređenim – nama koji smo s njim zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih.« (Dj 10,40-41) U isto vrijeme Petar ističe da Bog preko vjerodostojnih svjedoka Kristova uskrsnuća, tj. preko apostola i njihovih nasljednika dotiče svakog čovjeka. »On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj koga Bog postavi za suca živih i mrtvih!« (Dj 10,42) Stoga Petar tvrdi da će ljudi biti suđeni prema svojoj vjeri u uskrslog Isusa. Koji budu u njega vjerovali imat će i udio u njegovu životu. »Za nj svjedoče svi proroci – da tko god u nj vjeruje po imenu njegovu prima oproštenje grijeha« (Dj 10,43) I mi smo vjerom tom svjedočanstvu apostola prihvatili Krita i time ušli u živu zajednicu Božjeg naroda, u Crkvu. Isus je i nama ugaoni kamen na kome gradimo svoje uvjerenje i tako sjedinjeni s njim gradimo novi Božji svijet. I mi smo također pozvani kao očevi obitelji, kao majke i odgojiteljice, kao svećenici... da na nove generacije prenosimo navještenu nam vjeru i da riječu i životom svjedočimo Uskrsnulog Krista Gospodina. Krist daje novi smisao našem životu. Naše se uskrsnuće već sada ostvaruje dok se mukom i naporom opiremo sili zla i grijeha. Novi je život u nama usmjeren potpunom procvatu koji će se očitovati kad se Isus objavi svijetu na kraju vremena. A sv. Pavao u svojoj poslanici Kološanima kaže da smo mi po sv. Krštenju suuskrsli s Kristom. »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!« (Kol 3,1-2) Stoga moramo biti novi ljudi. Ne smijemo više dopustiti da grijeh u nama vlada. Nek Krist bude naš oživotvoritelj. Svijet žeđa i gladuje za istinom i pravdom. U svakom kršćaninu treba da se događa trajan »izlazak« iz iskonske grešnosti te »prijelaz« u novoga preporođenog čovjeka u Kristu. Krist je naš vazmeni jaganjac, On je naša »pasha«. Stoga se u nama mora događati njegova Pasha – prijelaz: tj. treba da prijeđemo iz starog čovjeka grijeha u novog čovjeka milosti. U nama dakle na smije više djelovati stari kvasac, »zloće i pakosti«, već treba da budemo autentični kršćani, pravi Kristovi sljedbenici. »Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem, ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim hljebovima čistoće i istine.« (1 Kor 5,8) Sve ovo je moguće samo ako mi čvrsto vjerujemo, da je Krist uskrsnuo od mrtvih za nas i za naše spasenje. Naša vjera u uskrsnuće Isusovo temelji se na vjeri prvih učenika i apostola Kristovih, koja se zasniva na njihovu osobnom susretu s njime poslije njegove smrti i uskrsnuća. I oni sami nisu mogli zamisliti da će Isus uskrsnuti. Prva i povlaštena svjedokinja Uskrsnuća, poslije Majke Isusove, bijaše Marija Magdalena koja prva dođe na grob. Ona prva donosi tu radosnu vijest Uskrsnuća apostolima i to nekako povjerljivo samo Petru i Ivanu. Htjela je da oni prvi vide i da prvi provjere. Obojica potrčaše grobu, ali Ivan je pretrčao Petra jer je bio mlađi i stiže prvi na grob. »Sagnuv se, opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar, koji je išao za njim, i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose smotan na jednom mjestu.« (Iv 20,5-7) Ivan nije htio odmah ući u grob već je dao da Petar kao poglavar Crkve uđe prvi i da provjeri grob i autentičnost Kristova uskrsnuća. Tako ovo Ivanovo evanđelje nam govori o prvim iznenađenjima i o prvim provjerama groba od strane povlaštenih svjedoka koji su ustanovili prazan grob. Nije bez važnosti što je zapisano ono o povojima i ručniku. Da je tijelo bilo ukradeno kako to tvrde Židovi, da je grob bio oskvrnut sve bi bilo u neredu. Čini se da ni Mariji ni Petru, a u prvi čas ni Ivanu, nije ni palo na pamet Isusovo uskrsnuće. Ostali su samo zaprepašteni pred iznenadnom činjenicom prazna groba. Ali ipak Ivan je bio intuitivniji i sposobniji da prodire u srž stvari. Stoga on sam tvrdi da je, videći prazan grob i povoje gdje leže, shvatio i uzvjerovao da je Gospodin živ: »Tada uđe i onaj drugi učenik, koji prvi stiže na grob, i vidje i povjerova. Oni doduše još ne upoznaše pisma: da Isus treba da ustane od mrtvih« (Iv 20,8-9). Susreti s Uskrslim Isusom će istom uslijediti. »Gle, dvojica Isusovih učenika toga dana, prvog u sedmici, putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu se međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga, bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: „Što to putem pretresate među sobom?”« (Lk 24,13-18)  Veliki Petak prouzročio je u toj dvojici učenika duboku krizu vjere i nade. Stoga oni napuštaju zajednicu u Jeruzalemu i vraćaju se u svoje selo. Njihove su nade propale i u tom razočaranju ne uspijevaju prepoznati Gospodina Isusa ni onda kad im tumači sv. Pismo koje govori da je Krist morao trpjeti da bi ušao u svoju slavu. »A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izrael. Ali povrh svega toga ovo je treći dan što se to dogodilo.« (Lk 24,21-22) Ali će ga oni ipak prepoznati u »lomljenju kruha«. Tako se u prvoj Crkvi nazivala Euharistija (usp. Dj 2,42,46; 20,7; 27,35). U uspomeni učenika ostalo je nezaboravno to Isusovo geslo i odmah kad On išezne ispred njihovih očiju ustanovit će kako im je srce igralo od radosti kad im je tumačio sv. Pismo. Jesti od istog kruha i piti iz iste čaše s Isusom bijaše za učenike znak osobitog zajedništva s njime i među sobom. I mi kršćani smo Isusovi učenici na putu, mi smo »Crkva u hodu« (Ecclesia peregrirans) ovom zemljom prema vječnoj domovini. I nama se Isus očituje i danas kao Uskrsnuli Spasitelj po svetom Pismu i Euharistiji. Bez poniranja u sveto Pismo ne možemo upoznati Krista i bez blagovanja gozbe tijela i krvi njegove ne možemo imati zajedništvo s njim. Tako nam ovo uskrsno Evanđelje po Luki navješta dva stola svake nedjeljne Mise: stol Božje riječi i stol Božjega kruha (DN 21). Stoga tek po najintimnijem druženju s Kristom u sv. Pričesti postaju nam jasna i sama Pisma Staroga i Novoga Saveza koja neprestano govore o njemu. I mi možemo prepoznati Krista u bratskom lomljenju euharistijskog kruha. On je trajno među nama. A za njega svjedočimo ljubavlju koja nas ujedinjuje i životom koji darujemo za njega i našu i njegovu braću i sestre. Dvojica učenika iz Emausa istom kad su ugostili »nepoznatog Suputnika« otkrili su Krista Isusa. To nam govori da se naša Euharistija – Misa mora pretvoriti u život tako da svi osjete: i naši ukućani i sustanari i sugrađani da smo mi danas bili na Misi, tj. na svadbenoj gozbi Sina Božjega kao njegovi prijatelji. Koliko će iznenađenja biti u »onaj dan slave Sina Božjega« kada bude sudio živima i mrtvima. On neće prepoznati svojima one kršćane koji ga nisu umjeli prepoznati u drugima, u potrebnima, dok svima onima koji ga Neznana poslužiše reći će »uđite blagoslovljeni u kraljevstvo Oca mojega pripravljeno za vas od početka svijeta« (usp. Mt 25,34). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 30,34-37-43 Kol 3,1-4 1 Kor 5,6b-8 Iv 20,1-9 Lk 24,13-35 |