16.10.2010., subota
VELIKI PETAK
|
PUT KRIŽA »Fulget crucis mysterium« (Veliki Petak) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas nad svom Crkvom i nad čitavim čovječanstvom sjaji otajstvo križa: „Fulget crucis mysterium”. Bogoslužje današnjeg dana nam pruža spasonosnu viziju križa. Veliki Petak nam predstavlja križ kao drvo na kojem je Otkupitelj i Spasitelj svijeta bio razapet i umro radi našeg spasenja. Stoga danas slavimo proslavljenje Sina Božjega i uzvišenje svetoga Križa s kojega je Krist zavladao.  Raspeće na križu bila je sramotna smrtna kazna starih Rimljana. Oni su redovito razapinjali na križ teške političke zločince. Stoga rimski građanin nije mogao nikako biti osuđen na smrt raspećem, već samo robovi. Zato jedan glasoviti poganin, Ciceron, koji nije poznavao Krista, pisao je da već i sami spomen na križ mora se držati daleko ne samo od tijela nego i od misli, očiju i ušiju rimskih građana, jer i sam razgovor o smrti robova, tako ponižavajućoj pred poštenim osobama nemoralna je i ne dolična stvar (Ciceron, Pro Rabirio). Ali od onoga dana kada je na križu visio jedini Nevini, Krist Gospodin, križ, to sramotno sredstvo smrti robova, postaje znak Sina Božjega i časno prijestolje njegove slave i znak po kojem se prepoznaju svi oni koji njemu pripadaju i u čijim srcima i dušama Bog vlada. Za nas kršćane križ je nerazdvojiv od Onoga koji je na njemu visio za spas svijeta. Stoga u svakom križu – raspelu častimo Raspetoga, tj. Sina Božjega Isusa Krista koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je križ znak pobjede, znak Krista Pobjednika. Zbog toga je križ ujedno i simbol »križnog puta« kojim je obilježen rast do punog razvoja svakog kršćanina i cijele Crkve u hodu kroz povijest. U znaku križa sadržan je paradoks – začudni zakon kršćanskog života koji nas vodi kroz smrt u život, kroz poraz u pobjedu, kroz trpljenje u blaženstvo, kroz sramotu u slavu, kroz poniženje k uzvišenju. Cijeli kršćanski život je hod za Kristom Raspetim i Uskrslim. On je kroz svoju muku i smrt na križu slavodobitno u svojemu uskrsnuću i uzašašću ušao u nebo. Isus Pobjednik Zloga i smrti (grijeha) nije nam samo uzor, nego On ostvaruje svoju pobjedu nad grijehom i zlom u nama. »Na svijetu ćete imati tjeskobu, ali ne bojte se jer ja sam već pobijedio svijet« (Iv 16,33). To je Krist učinio za se i za nas. Ali mi smo još na putu k toj pobijedi i zato treba da svaki dan iznovice uzimamo na se svoj križ (Lk 9,23) dok upirući pogled u Početnika i Dovršitelja naše vjere ne dostignemo njegovu pobjedu (usp. Fil 3,8-14 i Heb 12,2). Događaji Staroga Zavjeta predslika su Novoga Zavjeta, jer po riječima sv. Augustina: »Novi se Savez u Starome skriva, a Stari u Novome otkriva«. Evo, narod Božji se nalazi u pustinji na putovanju prema Obećanoj zemlji. Malaksali su na putu. Iscrpljeni, pobuniše se protiv Boga i njegova sluge Mojsija. Stoga ih stiže kazna, ljute zmije koje su ih ujedale na smrt. U tim nevoljama i nesrećama narod se pokajao za svoje grijehe, obratio se Bogu i tražio njegovu pomoć i spas od smrti. Stoga se Bog smilovao svome narodu i poučio je Vođu odabranog Božjeg naroda čudnovatui čudesnu lijeku tako »da odanle otkle je došla smrt dođe i lijek«. »Mojsije se pomoli za narod, i Gospodin reče Mojsiju: „Napravi zmiju i stavi je na stup; tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda”. Mojsije napravi zniju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.« (Br 21,8-9) Mi smo »Ecclesia peregrinans – Putujuća Crkva«. Mi smo narod Božji na putu u Obećanu zemlju, tj. prema vječnoj Domovini. Uzdignuta mjedena zmija na stupu koja je u pustinji spašavala Izraelce od smrtnih ujeda ljutih zmija bijaše samo slika i pralik Krista raspetoga koji nas spašava od vječne smrti. Zato reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut, Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.« (Iv 3,14). Isus na križ uzdignut, i po uskrsnuću zdesna Ocu uzvišen na nebesima, nama je spasotvoran i životvoran znak. U njemu već imamo i u sebi nosimo život vječni kako nas On sam poučava u sv. Evanđelju. Stoga neka nam milosrđe Božje ne bude povodom na lakomislenost i griješnu bezbrižnost, nego dobrota Božja neka nas privede k obraćenju. Isus Krist sam sebe ponizi na drvetu križa iz ljubavi prema Bogu Ocu i nama ljudima. On to učini drage volje, od svoje volje i to iz ljubavi: ljubeći Boga Oca i nas, svoju braću i sestre. »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.« (Iv 3,16) Doista, samo Bog može na taj način i do te mjere ljubiti. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,15). I zato Bog sam Isusa Krista uzvisi uskrsnuvši ga od mrtvih i postavio ga je sebi zdesna u nebu za Kralja i gospodara živih i mrtvih.  Isus Krist je dakle, počelo našega spasenja. Ne samo da nam je On sam donositelj spasenja, nego spasenje se postiže najtješnjom povezanošću s njim, s Kristom raspetim. Stoga Isus i kaže: »A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi« (Iv 12,32). A to je temeljni »zakon križa«: s Kristom ovdje na zemlji trpjeti da bismo s njime bili na nebu proslavljeni. Vjerovati znači zapravo prihvatiti Krista i njegov križevni put spasenja. Nitko ne propada, osim po svojoj slobodnoj volji, jer Bog je Sina svojega poslao i darovao da bi se svi ljudi koji hoće mogli spasiti. Zato prihvatiti životni križ i drage volje nositi ga, ljubeći Boga i ljude, to je eto, Kristov put. Na tom putu nas čeka i naše proslavljenje i »uzvišenje svetoga Križa«: kada će se svi naši životni križevi pretvoriti darom Boga Oca, u vječnu radost, u vječnu slavu. Stoga, koliko god nam križ Kristov, a onda i svako trpljenje, može izgledati zarazno i neshvatljivo, ljubav je rješenje. Promatrajući svu tu ljubav Kristovu prema nama ljudima i svu slavu i uzvišenost križa Isusova, sv. Pavao kaže: »A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista« (Gal 6,14). Crkva je taj osjećaj slave i spasonosne koristi križa prihvatila i na tisuće načina izrazila u bogoslužju, u teologiji i u umjetnosti. Stoga sv. Ćiril Jeruzalemski kaže: »Svako je Kristovo djelo razlog da se Crkva katolička ponosi, ali je najveći ponos ipak križ« (Ćiril J., Kat. 13,1) A sv. Augustin nadodaje: »Promatraj slavu križa! On je već utisnut na čelo kraljeva; njegovi učinci dokazuju njegovu moć; on je svladao svijet ne mačem, nego drvetom.« (Sv. Augustin, Enan in Ps 54,12). Zato stara raspela ne izražavaju tjeskobu, grč ili tragediju kako to na žalost čini moderna umjetnost, nego mirnoću, veličanstvo i kraljevsko dostojanstvo. Sveti Ivan apostol toliko puta govori u svome Evanđelju da je Isus na svom križu proslavljen, uzvišen i da s križa sve sebi privlači i kraljuje. To Kristovo kraljevstvo objavljuje se u uskrsnuću, ali počiva na »križu«. A u knjizi Otkrivenja on nam govori s nekim čisto božanskim slavljem o Janjetu koje uzimlje knjigu koju nitko nije mogao otvoriti, knjigu povijesti i ljudskih sudbina, dok se oko njega pjeva na sav glas: »Dostojno je Janje koje je zaklano da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu.« (Otk 5,12). Poslušnost i poniženje križa dotle je uzdiglo Krista, da On sada snagom svoga Duha prožima svu Crkvu i cio svijet. Zaista se ovdje više ne radi samo o Riječi koja je na početku bila kod Boga i po kojoj je sve postalo, nego o Isusu Kristu, Sinu Čovječjemu, novom Adamu, koji je i kao čovjek sada Gospodin neba i zemlje, tj. svega nevidljivoga i vidljivoga. Kako onda mora biti držanje vjernika, naš stav prema križu Kristovu? Moramo uroniti u Kristovu patnju, pustiti da nas ona prožme i potrese, ali se tu ne smijemo zaustaviti jer patnja je samo znak njegove ljubavi prema nama. Kad se tu radi o najvećem dokazu da nas Krist ljubi, jer nema veće ljubavi od one koja i život daje za ljubljenu osobu, onda se na prvo mjesto ne može staviti sažaljevanje, nego se prvenstvo daje divljenju, zahvalnosti i radosti na tolikoj ljubavi. Onaj koji ljubi ne želi da ga sažalijevamo, nego da mu ljubav uzvraćamo ljubavlju. Stoga sv. Bonaventura kaže: »Tko da ne ljubi onoga koji je nas toliko ljubio?«. A sv. Pavao kaže: »Ako netko ne ljubi Gospodina, zaslužuje da bude proklet« (anatema sit) (usp. 1 Kor 16,22). Zato pravo duhovno klanjanje križu nije samo klanjanje njegovoj spasiteljskoj snazi i moći, nego i klanjanje beskrajnoj ljubavi Božjoj koju križ označuje. »Što ćemo ovome nadodati? Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitoga Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime? Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava? Tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro – još bolje: koji je uskrsnuo – koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas? Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? „Zbog tebe – stoji pisano – ubijaju nas cijeli dan; drže nas kao ovce određene za klanje”. Ali u svemu ovome sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio. Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni sina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.« (Rim 8,31-38) Zaista, u našem srcu danas treba da sjaji to veliko otajstvo križa, otajstvo raspete ljubavi Božje u Isusu Kristu, našem Otkupitelju i Spasitelju koji za nas i zbog grijeha naših visi razapet na drvetu križa. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Br 21,4-9 Rim 8,31-38 Iv 3,14-21 |