16.10.2010., subota
PEPELNICA
|
PEPELNICA DAN POSTA I NEMRSA »I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj koji je tu, u tajnosti. I otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.« (Mt 6,16-18) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas započinje korizma. Za vrijeme Mise, (ili ako nema euharistijskog slavlja), poslije službe riječi, obavlja se obred blagoslova pepela i pepeljenja. Dok nam svećenik stavlja pepeo na čelo, kaže: »Obrati se i vjeruj Evanđelju!«, ili »Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah u vraćaš!«  Pepeo podsjeća čovjeka koji vjeruje u uskrsnuće tijela i u život vječni da ne smije prionuti uz dobra ovoga svijeta, uz novac i vlast, kao da bi ta dobra mogla dati smisao ljudskome životu. Posipanje pepelom ujedno označuje poziv čovjeku na obraćenje Bogu. Nikad dovoljno ne otkrivamo Boga Isusa Krista i nikad dovoljno ne prianjamo uza nj, s kojim smo vjerom povezani. Istina, kršteni smo, no uvijek trebamo tražiti Boga i neprestano svoj život usklađivati s Evanđeljem. Naš je svakidašnji život ispunjen mnogim malim i velikim nevjernostima. Često znademo biti nedosljedni zahtjevima Evanđelja. Korizma je vrijeme obraćenja, molitve, posta i duhovnog napora u djelima milosrđa i ljubavi. Na to nas danas poziva i prorok Joel. On nam govori, ma kako bili veliki naši prijestupi i naša izdajstva, da imamo pouzdanja u milosrđe i dobrotu Boga našega. »Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom!« (Jl 2,12-1) Bogu nije bio dovoljan samo službeni kult u hramu pa preko proroka traži obraćenje srca svojega naroda. Ako se narod zaista svim srcem vrati Bogu, onda će to pokazati postom i plačem za grijehe. Stari su istočnjaci običavali u znak žalosti razdrijeti haljine, a Bog traži da to učine sa svojim srcem. Zatim prorok ističe da se, zapravo, nije teško vratiti Bogu jer je On sama nježnost, milosrđe i dobrota. Bog se nikada ne ljuti na griješnika. Nježan kakav jest, On se nad zlom ražali i nad griješnikom se sažali. Stoga brzo oprosti i mjesto kazne ostavlja za sobom blagoslov i mir u čovjekovoj duši i srcu. Stoga nas Crkva uči da u odgovoru na tu ljubav Božju priznamo svoju griješnost. Tada ćemo se očistiti od grijeha, oprat ćemo se od svake ljage i Bog će nam dati novo, čisto srce i postojanost u dobru. Vratit će nam radost spasenja i učvrstiti nas duhom spremnim za svako dobro. A kad nam srce bude prožeto Božjom milošću i dobrotom, onda ćemo rado govoriti o Bogu i naša će ga usta hvaliti. Sve to imaju biti i plodovi korizme. Ma kako osrednji bio naš život, ma kako veliki bili naši prijestupi, nikad nije prekasno da se vratimo Gospodinu i svoje srce otvorimo njegovu praštanju. Bog zapravo nas traži i On nam se prvi približava. On nam je već oprostio. Dokaz tome jest križ njegova Sina Isusa Krista. Zato ne zatvarajmo svoje srce njegovu pozivu na obraćenje i njegovoj milosti. Na to nas poziva i sveti Pavao apostol kad nam kaže: »Braćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (...) Evo, sad je vrijeme milosno; evo, sad je vrijeme spasa!« (2 Kor 5) Po apostolu Pavlu nam zapravo govori sam Bog. Apostol je samo Kristov poslanik. Apostolima je Krist povjerio službu pomirenja i stavio im u usta riječ pomirenja. Što nam Pavao apostol govori, to isto nas Crkva u Kristovo ime moli, da se pomirimo s Bogom. Pomiriti se može i mora tko je zavađen. A to je proizveo naš grijeh: on je napravio jaz između Boga i nas. A to pomirenje s Bogom ćemo učiniti po Isusu Kristu, našem Spasitelju, koji je sve naše grijehe uzeo na se, a posredstvom njegove Crkve. Sada je za to pravo vrijeme, dan spasenja! Dok traje dan, ovaj život, spasenje nam je na raspolaganju. Kad nastupi noć, smrt – na koju nas danas podsjeća pepeljenje – kad kucne čas vječnosti, onda bi moglo biti kasno. Naše spasenje još nije zauvijek osigurano, ali evo korizme da na nj steknemo još više prava za se i svim se silama pobrinemo da ga posredujemo drugima. Nisu dovoljni samo vanjski čini pokore. Bog od nas ne traži u prvom redu obredne čine ili postupke koji ne zadiru u naš život. On traži naše srce. Mada naši postovi, naša milostinja i molitve na koje nas danas Isus poziva u svome Evaneđlju, ništa ne vrijede bez predanja sebe samih Bogu, ipak tim činima mi očitujemo svoje kajanje i svoju ljubav. Zato je od odlučujuće važnosti za njihovu vrijednost da ih od prvog početka upravimo i namijenimo Bogu, da tu nakanu što češće i što življe obnavljamo. Ujedno isključujmo i od sebe tjerajmo svaku pomisao kojom bismo to činili zbog ljudi da nas vide i pohvale, a ne jedino Bogu za ljubav. Ako to činimo iz ljubavi prema Bogu, Bog će nam i platiti; ako pak za ljude, ostat ćemo razočarani jer ljudska plaća malo vrijedi i još manje traje. Gospodin preporučuje trostruko korizmeno vježbanje: milostinju, molitvu i post. Kod milostinje Isus naglašava da se ona, ma koje vrste bila, daje što tajnije. A da što jače istakne važnost davanja u tajnosti svoj zahtjev Krist nekako potkrijepljuje drugom slikom o ljevici koja ne zna što čini desnica. I tu Isus ponavlja obećanje da će Bog naplatiti što je dano i učinjeno siromahu. Zatim nam Gospodin govori o svojstvima molitve. Naglašavajući nužnot zasebne i osobne molitve, nije time htio dati manje važnosti zajedničkoj, liturgijskoj molitvi. Bez te molitve (liturgijske) ne bi bilo moguće Crkvu ni zamisliti i njezini su »napori upravljeni k tome da se svi, koji su vjerom i krštenjem postali Božja djeca, sastaju, usred Crkve hvale Boga, sudjeluju kod žrtve i blaguju Gospodnju večeru« (II. Vatikanski sabor Lit. 10). Tko bi zanemarivao zasebnu molitvu, brzo bi mu se bogoslužje pretvorilo u ispran ritualizam; a tko bi izbjegavao i omaložavao zajedničku, pogotovo liturgijsku molitvu i žrtvu, za toga bi se moglo sumnjati da li i zasebno kršćanski moli. Na koncu ni post koji nam Gospodin preporučuje ne smijemo obdržavati da nas ljudi vide. U tom je pogledu naročito opasno upadljivo uzdržavanje od jela i pića u zajednici. »I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti „naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj koji je tu, u tajnosti. I Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.« (Mt 6,16-18) Dakle: milostinja, molitva i post pred Bogom vrijede koliko i kako daje, moli i posti naše srce. Za ono što time radimo u čast Bogu, koji vidi u tajnosti, On sam nam je dužnik. A Bog ne ostaje dužan nikome. To je Isus danas tri puta kazao. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jl 2,12-18 Ps 50 2 Kor 5,20-6,2 Mt 6,1-6, 16-18 |