18.10.2010., ponedjeljak
TIJELOVO (Godina A)
|
BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina A) »Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.« (Iv 6,53-56) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svaka Euharistija je svečanost Tijela i Krvi Kristove. To je na osobit način Veliki Četvrtak, kada je Krist na Posljednjoj Večeri prvi put pretvorio kruh u svoje božansko tijelo i vino u svoju božansku krv i tako uspostavio presvetu Euharistiju. Stoga treba naglasiti da se u novoj pokoncilskoj liturgiji ovaj blagdan što danas slavimo ne zove samo Tijelovo, nego baš Svetkovina Tijela i Krvi Kristove.  Tako nas Knjiga Ponovljenog zakona podsjeća na velika Božja djela u povijesti Izraelova izlaska iz egipatskog ropstva. Bog je vodio izraelski narod po pustinji četrdeset godina s namjerom da ga ponizi, iskuša i dozna što mu je u srcu i da li će držati zapovijedi njegove ili neće. A onda nakon poniženja i gladi Bog ih je na putu u Obećanu zemlju čudesno hranio manom i tako je utažio njihovu glad. Gospodin Bog tvoj – reče Mojsije narodu: »Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Jahvinih.« (Pnz 8,3) Crkva često gleda u lutanju Izraelaca pustinjom život svih nas. Zato je najvažnije da nas Bog kroz sav život hrani nebeskim kruhom i da je konačna Svrha svih životnih iskušenja da na kraju budemo sretni u Bogu. A ne zaboravimo da nas uz nebeski kruh s neba prati isto tako i Božja riječ. I ako uživaoci pustinjske mane nisu znali što taj kruh s neba naviješta i predskazuje, isto tako u euharistijsko otajstvo ne možemo prodrijeti ni mi koji ga blagujemo kad god hoćemo. Sam je Isus s tom manom povezao svoje euharistijsko čudo. I mi smo narod Božji na proputovanju pustinjom svijeta i života. Da stignemo u Obećanu zemlju, u Nebo, potrebna nam je čudesna voda u sakramentu krštenja, a isto tako čudesna hrana i napitak u svetoj Euharistiji. Osim toga, Euharistija je također spomen najvećeg djela Božjega u povijesti spasenja: uspostave Novog Saveza u Isusovoj smrti na križu. Tu otkupiteljsku smrt simbolički naznačuje Tijelo i Krv Isusova pod rastavljenim znakovima kruha i vina. Zato danas svi mi slavimo i hvalimo Boga za dar njegove Riječi i njegove hrane kojima je iskazao neizmjernu ljubav i dobrotu svoju prema Crkvi i prema svakome od nas vjernika. Tom dvostrukom hranom Riječi i Kruha Bog zbrinjava svoju Crkvu koja je novi Sion i novi Jeruzalem. Mi smo sionski narod koji u novom Jeruzalem ima svoga Spasitelja i Boga otajstveno pokraj sebe i u sebi. Na taj način kroz pričest Tijela i Krvi Isusove postajemo sutijelo i sukrv Kristova. Kruh koji lomimo i jedemo, vino koje pijemo jest zajedništvo – kako kaže sv. Pavao apostol – tijela i krvi Kristove (usp. 1 Kor 10,16). To su znakovi našega jedinstva s Kristom Gospodinom i po njemu sa Svetom Trojicom, a onda i međusobno. Pričest ostvaruje naše sjedinjenje s Bogom i ljudima i tako ozakonjuje zakon ljubavi i pothranjuje ga. Kao što mnogo zrnja tvori jedan kruh i mnogo grožđica jednu čašu vina, tako smo i mi mnogi jedno Tijelo i Krv Kristova. Jedno s Kristom i među sobom. »Budući da je samo jedan kruh, jedno smo tijelo mi, mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.« (1 Kor 10,17) Tako kršćani kod euharistijskog sastanka blaguju kruh koji je Kristovo tijelo i piju vino iz posvećenog kaleža koje je Kristova krv. Sve nam to predstavlja Euharistiju u prvom redu kao žrtvu. A budući da je Kristova krvna žrtva namijenjena spasenju svih ljudi njezino nas blagovanje također sjedinjuje sa svom braćom koja s istog stola primaju istu hranu, Euharistija je efikasni »znak jedinstva« (Augustin). Zato bi nas svaka pričest trebala ne samo sjedinjivati s Kristovim tijelom pod prilikama kruha nego i s njegovim mističnim tijelom koje je Crkva. Krist koji je sa svojim apostolima blagovao Posljednju večeru s namjerom da kroz vjekove produži spasonosnu žrtvu križa i tako sama sebe, neokaljana Jaganjca, prikazao Ocu kao ugodan dar savršene hvale, sada hraneći tim časnim otajstvom posvećuje svoje vjernike da ljudski rod, koji obuhvaća jedna zemlja, prosvjetljuje jedna vjera i sjedinjuje ista ljubav. Isus je kruh živi koji je s neba sišao radi našega spasenja. On je dao svoje tijelo za život svijeta. U Euharistiji mi se pričešćujemo tim tijelom koje je zalog našeg uskrsnuća i našeg vječnog života. Euharistija je kao žrtva i kao hrana usmjerena prema blaženoj vječnosti, jer nam je samo tako, kao sveudiljna obnova i primjena Kristove krvne žrtve, zaista spasonosna. Stoga Isus u svojem Evanđelju toliko govori o vječnom životu za koji će nam On dati svoje tijelo i krv. »Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.« (Iv 6,53-56) Sin Božji je došao na ovaj svijet da nam svima pribavi pravo na vječni život u Bogu za koji smo stvoreni, a koji smo grijehom izgubili. Isus nije želio samo da nam obeća taj vječni život i da nam ga omogući sa svoje strane, nego je htio da mi sami u sebi neprestano nosimo »zalog buduće slave«. A to je samo njegovo tijelo i krv, On sam stvarno i osobno. Tako Onoga u kojemu smo u sakramentu krštenja suukopani i suuskrsli svuda pronosimo s duhom i tijelom. Mi se zovemo i jesmo kršćani, odnosno pomazanici Božji i nosioci Krista Gospodina u duši, srcu i tijelu svojemu. To je život zajedništva s Kristom u kojemu žive Otac i Sin i Duh Sveti. Taj život je sada u nama nazočan i djelatan po milosti dok se ne razotkrije u svoj zbilji u vječnosti. »Kao što je mene poslao živi Otac – kaže Isus – i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je sišao s neba. On nije onakav kakav jedoše vaši očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će zauvijek.« (Iv 6,57-58) Isus nam nije samo osigurao vječni život, nego nam ga je već ovdje dao u krštenju i neprestano ga podržava i sve više razvija Euharistijom. Kao da je otkupljenje, koje se na svakoga primjenjuje krštenjem, tražilo da neka božanska hrana u nama uzdržava darovani nam božanski život. Stoga Isus izričito tvrdi da bez pričesti njegovim tijelom i krvlju ne možemo imati pravoga, božanskoga života. A da nas uvjeri u veličinu svoga dara, naš život po Euharistiji uspoređuje s istim životom koji On ima od Oca. Po njoj se članovi Crkve kao živo kamenje ugrađuju u duhovni Hram te tvore sveto svećenstvo time što sami sebe prinose za duhovnu žrtvu Bogu ugodnu. Bog je rado prihvaća zbog samoga Isusa Krista koji je tom tijelu Crkve Glava. Zato po Euharistiji koja od Crkve stvara mistično tijelo Kristovo svi udovi te jedne ljubavi tvore nutarnje jedinstvo toga tijela u jednoj te istoj vjeri i nadi u vječni život u Bogu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 8,2-3, 14b-16a Ps 147 1 Kor 1,16-17 Iv 6,51-58 |