21.10.2010., četvrtak
KRŠTENJE GOSPODINOVO (Godina C 2)
|
BLAGDAN KRŠTENJA GOSPODINOVA ISUSOVO I NAŠE KRŠTENJE (Godina C) »Za krštavanja svega naroda bî kršten i Isus. Dok se molio, otvori se nebo, siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba. I dođe glas s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!“ (Lk 3,21-22)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan Krštenja Gospodinova podsjeća nas na naše krštenje. Krštenje koje Isus prima još uvijek je staro krštenje Ivana Krstitelja, krštenje vodom pokore i obraćenja. Ali činjenica da je na Isusa toga trenutka sišao Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba, učinila je da je to krštenje prvo krštenje u Duhu Svetome! Ne samo prvo, nego uzorak i izvor svakoga kršćanskoga krštenja. Nije na Joranu voda posvetila Isusa, nego je Isus posvetio vodu, sve vode koje će postati simbol kupelji novoga preporođenja. Svako kršćansko krštenje samo produžuje otajstvo onoga dana: Duh Sveti silazi na jedno ljudsko stvorenje i to stvorenje postaje »ljubljeno dijete« u kojem je Bogu, Ocu, sva milina. I s nama se tako zbilo. I taj velebni događaj označio je početak našeg kršćanskoga života. Od tog trenutka postali smo djeca Božja. Krštenje je u nama ostavilo »neizbrisivi biljeg« koji nam dopušta da legitimno i valjano obavljamo sve čine kršćanskoga života. I tako Božji darovi koje smo primili na krštenju postaju za nas istinski i djelatni tek onda kad, rasvijetljeni Duhom Svetim, postanemo tih darova svjesni i primimo ih s vjerom. Zato je vlast da postanu djeca Božja dana samo onima koji vjeruju u Ime Isusovo (usp. Iv 1,12). U misteriju svetoga krštenja Bog nam oprašta sve naše grijehe i pase nas svojim milostima kao pastir svoje stado. On nas uzima u svoj naručaj, jer naš Bog je Bog utjehe. On je Bog koji spasava. Zato »riječi utjehe« proroka Izaije danas su upućene nama, cijeloj Crkvi i svakome pojedinome vjerniku. »„Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za svoje grijehe.“ (...) Kao pastir – Gospodin – pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju, i brižljivo njeguje dojilice.« (Iz 40,1-2, 11) No iako je čin krštenja djelotvoran sam po sebi, od nas se ipak zahtjeva daljnje krsno zalaganje, produženo kroz sav život. Krštenje proizvodi u čovjeku novo životno stanje koje iziskuje trajnu suradnju samoga krštenika s Božjom milosti. Ono nas stalno potiče na obraćenje Bogu kako kaže prorok Izaija: »Pripravite Gospodinu (Jahvi) put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno nek se poravna, strmine nek postanu ravni.« (Iz 40,3-4) Na to naše trajno obraćenje Bogu upozorava nas danas i sveti Pavao apostol. On nam govori da Božja milost, ljubav i dobrostivost što smo primili na krštenju zahtjevaju od nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih djela i da kao Božji ljudi živimo razumno prema samima sebi, pravedno prema bližnjemu i pobožno prema Bogu. »Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista.« (Tit 2,11-13) Izvor iz kojega nam proistekoše sva ta blaga Božja jest križ Kristov, njegova križevna i sebedarna žrtva. Bog nas nije spasio zbog nekih naših pravednih djela koja smo mi učinili, nego očitovanjem dobrote našega Spasitelja i njegove ljubavi prema ljudima. »On je dao samog sebe mjesto nas, da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u djelima ljubavi.« (Tit 2,14) Na taj način ljubav Božja se očitovala u Isusu Kristu kao spasiteljica svih ljudi. Tako je Bog na osobito jasan i sjajan način zahvatio u ljudsku povijest, u povijest vlastitoga života svakoga krštenika (kršćanina). Stoga nas Bog po svome milosrđu »spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu, da opravdani njegovom milosti, budemo baštinici vječnoga života kojemu se nadamo« (Tit 3,5-7). Prema tome krštenjem Kristovim na rijeci Jordanu Bog objavljuje da je Isus ljubljeni Sin Očev i vodu čini sredstvom spasenja za sve ljude. Svi koje budu uronjeni u vodu krštenja susrest će Isusa Krista i postati sinovima i kćerima Božjim. Tu je također prisutan i Duh Božji. Tako je započeo navještaj radosne poruke. To je početak Isusova poslanja koji je stalno nazočan u Crkvi. Duh Sveti je uvijek prisutan s njegovim učenicima. »Za krštavanja svega naroda bî kršten i Isus. Dok se molio, otvori se nebo, siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba. I dođe glas s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!“« (Lk 3,21-22) Krštenje stoji na početku Isusova mesijanskog djelovanja. Uronjavanjem u vode Jordana, Krist izvršuje čin solidarnosti sa griješnim čovječanstvom. U isto vrijeme nebo posreduje da pokaže jedinstvenu njegovu povezanost s Bogom, Ocem i Duhom Svetim. Isus se nakon krštenja posvećuje molitvi, kao u najvažnijim časovima svoga mesijanskog života. I u molitvi doživljuje nebesko očitovanje. Tu se očituje božanstvenost Isusove osobe i ukazuje opunomoćenje za njegovu mesijansku misiju. I eto, Bog se očituje trojstveno: kao Otac, Sin i Duh Sveti. I to Božje očitovanje postaje simbolično za kršćansko krštenje. Tako se bolje shvaća i još jače doima trojstveno krštenje svakoga novoga Kristova učenika. Postoji duboki identitet između Krista i kršćanina. Svaki je od nas, po pricjepljenju Kristu, sin Očev, kći Očeva. Svaki je od nas zahvaćen istim Duhom »koji izlazi od Oca i Sina« da i nas prenese u »kraljevstvo Sina, ljubavi Očeve« (Kol 1,13). Krštenje prožima cijelo naše biće, postaje izvorištem našega pobožanstvenjena života. Dakako, ako živimo u »milosti Božjoj«, ako u sebi, čuvajući se teškoga grijeha, njegujemo i razvijamo istinsku ljubav prema Bogu i svim ljudima. Po krštenju postajemo »narod Božji« okupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. LG 3). Stoga vjera koju smo primili na krštenju treba da bude naš životni element, kriterij za prosuđivanje, motiv za opredjeljenje i životne izbore. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 40,1-5, 9-11 Ps 104 (103) Tit 2,11-14; 3,4-7 Lk 3,15-16, 21-22 |