20.10.2010., srijeda
KRŠTENJE GOSPODINOVO (Godina A)
|
KRŠTENJE GOSPODINOVO KRŠTENJE NAS ČINI SINOVIMA I MILJENICIMA BOŽJIM (Godina A) »Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!“« (Mt 3,16-17) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo vrlo važan događaj u Kristovu životu: njegovo otajstveno krštenje. Isusu je to značilo proglašenje njegova poslanja kao Božjega Sina, učitelja i čudotvorca; pravo uvođenje u ulogu obećanog Mesije pokrijepljena Božjim Duhom i nekakvo »ustoličenje« na prijestolju Božjega kraljevstva na Zemlji. Liturgijsko slavljenje toga događaja Kristova života i za nas znači na samo povezivanje i sakramentalno doživljavanje njegova i našega krštenja nego i naše »pomazanje« za Isusove sljedbenike, svjedoke i apostole. Blagdan Gospodinova Krštenja dovodi nam božanskog Mesiju na zemlju i nas sjedinjuje s njime u vodi krštenja. To krštenja od nas zahtjeva da oko sebe nastavimo Kristovo djelo spasenja, jer nas jača pomazanjem Duha Svetoga da se nastavlja i usavršuje Isusov život koji je započeo u nama. Stoga s pravom Crkva od davnina smatra Kristovo krštenje jednim od glavnih Bogojavljenja. U Izaijinoj knjizi utjeha govori se o Sluzi Gospodnjem u kojem je Crkva uvijek gledala Krista, a posebno njegovo otkupiteljsko djelo po trpljenju. Prorok Izaija ističe da će taj Sluga Božji donijeti narodima pravo, jer će biti njihov osloboditelj. »Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga Duha izlio, da donosi pravo narodima.« (Iz 42,1) I tako naviješteni po Proroku postupak Sluga Božjega lijepo se slaže sa Isusovim nastupom i životom. »On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.« (Iz 42,2-4) Takav Božji miljenik je sam njegov Sin Isus Krist koji po svojoj Crkvi donosi ljudima spasenje do kraja svijeta. On je svjetlost svijeta da ljude oslobodi iz tame grijeha i zla. Za njega je Bog rekao: »Ja, Jahve, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.« (Iz 42,5-7). Mi smo sretni što nam je Bogojavljenje donijelo spasenje. Zato je Bog i pomazao Isusa Duhom Svetim i snagom. To nevidljivo božansko pomazanje Kristove ljudske naravi bilo je njemu i nama na radost. Radosna vijest koju je On donio na svijet i koju neprestano naviješta po svojoj Crkvi, najveće je što je Bog mogao dati nama siromasima. Radi toga sv. Petar apostol s radošću naviješćuje svojim sunarodnjacima »kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom – njega koji je, jer Bog bijaše s njim, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao« (Dj 10,38). Zato apostoli propovijedaju Onoga koji je primio Duha Svetoga; Onoga koji je sve ljude bez razlike naučio što je pravedno, koji ih je naučio da čeznu za mirom i slobodom. U tom smislu Petar, obraćeni Židov, naviješta blagovijest Korneliju, rimskom satniku i njegovoj obitelji. »Uistinu, sad istom shvaćam – kaže Petar-: „Bog nije pristran.“. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno.» (Dj 10,34-35) To je ujedno i izvještaj o prvom krštenju jednog poganina, Kornelija i njegovih ukućana. Da do toga dođe, bilo je potrebno prije čudno viđenje poslano Petru s neba (Dj 10,1-33) i još karizma Duha Svetoga kojom su ti pogani progovorili tuđim jezicima (usp. Dj 10,44-46). Uz to se kasnije Petar zbog tog krštenja morao opravdati pred svojima (usp. Dj 11,1-8).  Time liturgija Kristovo krštenje povezuje s našim, jer se i Krist dao krstiti i to ne samo vodom nego i trpljenjem (usp. Mk 10,38; Lk 12,50), da se i mi krstimo na njega i tako pridružimo činu otkupljenja. Sveti Oci, posebno istočni, često govore da je Gospodin svojim krštenjem posvetio jordansku i svu krsnu vodu svijeta te da je On, novi Adam, time i pokopao u vodu starog Adama i s njime sve naše grijehe. Mi smo svi u njegovu smrt kršteni da bi s njime uskrsnuli na život vječni. Poput grešnika svoga vremena i Isus ponizno prima od Ivana krst pokore. Tom prilikom Otac u njemu obznanjuje svoga Sina. Čuo se Očev glas kojim je potvrdio da je Isus njegov ljubljeni Sin. Tako se po prvi put jasno očitovalo da je Isus pravi Sin Božji, da je njegov miljenik kakva je navijestio prorok Izaija. »Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te On vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!« (Mt 3,16-17) A kako se to dogodilo kod Isusova krštenja slično se događa i kod našega. Svako ljudsko dijete postaje dijete Božje. Bog nas uzima za svoju djecu i tako stječemo sva prava na milost ovdje na zemlji i na nagradu vječnoga života na nebesima. Uz jedan uvjet, a to je da budemo poslušni Sinu Božjemu kako i sam nebeski Otac kod Isusova preobraženja na gori reče: »Slušajte ga!« (Mt 9,6) Duh Sveti koji je tom prilikom sišao na Isusa potvrdio ga je za pravoga, velikoga i jedinoga Božjega svećenika i Spasitelja svijeta. U nadahnuću i snazi Duha Svetoga Isus je izveo sve što je učinio za naše spasenje. I tako je to prva i jasna objava Oca i Sina i Duha Svetoga u čije ime smo i mi kršteni. Mi kršteni sve počinjemo i činimo u ime Presvetoga Trojstva, Boga našega. To sve od nas traži naše krštenje i njegova veza s Isusom Kristom, Sinom Božjim i našim Gospodinom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 42,1-4, 6-7 Ps 29 (28) Dj 10,34-38 Mt 3,13-17 |