< | listopad, 2010 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU ISUS KRIST VIDLJIVO LICE BOGA NEVIDLJIVOGA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma predstavlja nam Isusa Krista, utjelovljenu Riječ Božju, kao lice Boga nevidljivoga. Prije početka svijeta i povijesti spasenja ljudskoga roda Bog je šutio i prebivao u sjaju svoje vječnosti, beskonačnosti i potpunog savršenstva. Ali budući da je Bog po svojoj naravi sama ljubav, a ljubav znači susret s drugim i darivanje sebe drugima, Bog je otvorio usta svoja i iz Njegovih usta izišla je Mudrost Božja koja je počela stvarati svijet i čovječanstvo. Tako Bog učini neizmjeran broj stvorenja koja dovede čovjeku kojega je stvorio na svoju sliku i priliku. Bog preko svoje Mudrosti uđe, dakle, u život ljudi u njhovu povijest. Na taj način počinje povijest spasenja ljudskoga roda. Božić je slavlje te Božanske mudrosti stvaranja i otkupljenja svijeta, jer bez Krista «ništa nije učinjeno od svega što postoji» (Iv 1,3). Svi narodi i sve civilizacije svih vremena traže svoj način života i svoje spasenje. Neki nastoje shvatiti posljednji smisao života i svijeta u svjetlu određene filozofije, ideologije ili religije. U suvremenom svijetu humanizam postaje tehnički, a gledanje na svijet znanstveno. Ali uza sve to čovjek postavlja neprestano sebi pitanje gdje će naći mudrost koja će utažiti njegovu žeđ za spoznajom života i za spasenjem. Dragi Bog, kako smo to čuli u današnjem prvom čitanju iz knjige Sirahove, odgovara svim ljudima dobre volje da se Njegova mudrost nastani među nama. Bog je Izraelu očitovao svoju stvaralačku mudrost. Ta je mudrost i nama dostupna. U svjetlu Božje riječi možemo tumačiti i smisao života i povijesti. To je Božja mudrost koja «se ukorijeni u slavnom narodu, na djelu Gospodnjem u baštini njegovoj» (Sir 24,12) i nastani se u Jakovu i «uđe u baštinu Izraela» (Sir 24,12). Isus Krist, utjelovljena Riječ Božja je ta Mudrost Očeva koja daje smisao životu svakoga čovjeka i cijelome svijetu. U Njemu smo i mi postali sinovima Božjim i tako nam je pokazan konačni smisao života. U Starom je zavjetu Božja mudrost bila nazočna po Zakonu. A u punini vremena Otac posla Sina da se nastani među nama. On i danas usmjeruje našu ljudsku povijest i daje joj pravi smisao. Današnje sveto Evanđelje po Ivanu govori nam da je Isus Krist, ta utjelovljena Riječ Božja, jedina i prava mudrost Božja, koji nam otkriva ne samo svetu volju Očevu već i samoga Boga Oca. On je Riječ Božja koja je tijelom postala i nastanila se među nama jer u Njemu Bog «nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima» (Ef 1,3). On kao Riječ Božja jest utjelovljena Mudrost Božja koja nam otkriva Boga Oca. Bog se je od postanka svijeta više puta i u više navrata preko svojih slugu i proroka objavljivao ljudskome rodu, ali uvijek je ostao nevidljiv u tajni svojega otajstva i nedokučiv i neizreciv u slavi svoje moći. Ali jednoga dana Bog se je potpuno otkrio i progovorio je ljudima jasno i glasno. To se je dogodilo u Isusu iz Nazareta. Isus Krist je ta Riječ Božja kojom je Bog progovorio ljudima. Sadržaj te Riječi jest Bog sam u svetoj osobi, to je Druga Božanska Osoba. Bog kojega je Isus otkrio ljudima jest Bog ljubavi; tj. Trojstvo ljubavi: Otac milosrdni koji u svojemu Duhu Ljubavi voli i ljubi čovjeka i želi ga spasiti u Jedinorođenome Sinu Svojemu. Zato Isus dolazi na ovu zemlju poslije svih proroka jer je On konačna Riječ Božja upućena čovjeku. On je Sin Božji i odsjev slave Božje. On je otisak Božjeg bića i sve uzdržava snagom riječi svoje jer je On Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga. Stoga utjelovljenje Sina Božjega je najveća manifestacija ljubavi Božje prema čovjeku. Prema tome u Isusu Kristu koji je vidljivo lice Boga nevidljivoga, svaki čovjek dobiva veću i bolju sličnost Bogu. Po utjelovljenju Sina Božjega sami Bog je postao čovjekom u svemu sličan nama osim u grijehu i došao je da živi s nama i među nama. «I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine.» (Iv 1,14) U Isusu Kristu, dakle, Bog se je toliko približio čovjeku da je postao jedan od nas. Onaj koji nadilazi svako vrijeme i prostor postao je čovjekom i naš brat. Utjelovljenje Sina božjega je stoga najveće poniženje za Boga. Ali slava Božja u Isusu Kristu se očituje baš u ovome Njegovu poniženju i utjelovljenju, tj. u ovome Božjemu silasku u najveće dubine naše ljudske bijede. U svome se upravo očituje sva veličina Božje ljubavi prema čovjeku, tj. u ovome Božjem poniženju sama sebe da bi se mogao približiti čovjeku. Ali budući da se ta slava Božja očituje baš u poniženju Sina Božjega, postoji mogućnost da se ljudi sablazne o Isusu Kristu i da odbiju dar ljubavi Božje odbijajući Isusa. To se je nažalost dogodilo Židovima za vrijeme Isusova života ovdje na zemlji, a i dan danas se dešava mnogim ljudima koji se još zovu kršćani. Za mnoge ljude i danas nažalost ovaj utjelovljeni Bog koji se zove Isus Krist ne znači ništa jer ne spada u naše svakidašnje navike i ne služi ni zašto više. Fenomen ateizma nije samo problem manjine već je zahvatio većinu ljudi širom svijeta. Mnogi ljudi ne žele upće shvatiti da Bog nije došao na ovaj svijet da se ljudi s njime služe kao sa nekom potrošačkom stvari, već da ljudima donese svoju ljubav i svoj život. «U njemu bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze.» (Iv 1,4-5). On je svjetlo istinito koje prosvjetluje život svakoga čovjeka i bijaše na svijetu radi nas ljudi, ali ga svijet ne upozna. Ljudi neće da shvate da istjerati Boga iz čovječjega srca znači zadati smrt samome čovjeku je čovjek posvojoj naravi teži prema Bogu. Mnogi ljudi i dan danas više žele živjet u tami grijeha i zla negoli izići na svijetlo Božje jer ne žele napustiti puteve svojega nepoštena života. Zaista i nije lako primiti Isusa u svoj vlastiti život, jer Isus nas želi preobraziti u ono što je On sam, tj. u djecu Božju. «A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja» (Iv 1,12). Stoga samo vjera Boga nam pomaže da uđemo u zajedništvo ljubavi s Bogom i da prihvatimo spasenje samo na taj način što mu Krist na tajanstven način udjeljuje svoj Božanski život Sina Božjega. Zato i mi kao i sv. Pavao apostol trebamo pjevati Bogu pjesmu hvale i slave što nas je u Isusu Kristu učinio «djecom Božjom», jer nas je «u njemu izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi» (Ef 1,3) kao prava djeca Božja na hvalu Slave Božje milosti. Amen! Čitanja: Sir 24,1-2, 8-12 Ef 1,3-6, 15-18 Iv 1,1-18 |