< | listopad, 2010 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
BOŽIĆ: ROĐENJE GOSPODNJE (MISA ZORNICA) Rodio nam se Emanuel: S nama Bog «Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiri počnu govoriti jedan drugome: „Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin!“ Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama.» (Lk 2,15-16) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Nakon mnogih spasiteljskih zahvata u ljudsku povijest, Bog je sada među nama u osobi svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista: Rodio nam se Emanuel: S nama Bog. U ovom Djetetu Bog želi obdariti sve ljude samim sobom. On im želi dati svoju ljubav i svoj život. U tom Novorođenčetu Bog je postao stvarnim čovjekom i vezao se zauvijek s nama ljudima. Zato Isusovim rođenjem sve biva novo i pomlađeno. Tako se, eto ispunja i Izaijno proročanstvo o obnovi Božjeg naroda. Bog preuzima najljepše ljudske zbilje da njima izrazi svoju ljubav prema nama. I to ne samo kao pojedincima, nego međusobno povezanima u ljudsku i po njoj u božansku zajednicu, u Crkvu. Stoga je «Kći Sionska» i sam grad Jeruzalem uosobljenje cijeloga naroda Božjega. «Evo Gospodin (Jahve) oglasuje do nakraj zemlje: „Recite kćeri sionskoj: Evo dolazi tvoj Spasitelj! Evo, s njim naplata njegova, i njegova nagrada ispred njega!“» (Iz 62,11) Od najstarijih vremena kršćanstva, «Kći Sionska» je ime Crkve, zajednice novoga Božjeg naroda. Stoga, Crkva u ovom Izaijinu proroštvu čita svoju povijest, svoju sadašnjost i budućnost. Ona je Zaručnica Kristova (usp. Ef 5,25 sl.) i kao takva danas proslavlja blagdan rođenja svoga Zaručnika. Stoga svi mi – jer mi smo Crkva – slavimo Božić kao osobit dar zaručničke ljubavi Kristove prema svojoj Crkvi, prema svima nama. On i danas želi doći k nama i nastaniti se kod nas (usp. Iv 14,23). On nas želi sve otkupiti i posvetiti Bogu. On će od nas učiniti sveti narod. To lijepo naučava prorok Izaija kad o nama govori: «Oni će se zvati „Sveti narod“, „Otkupljenici Gospodnji“» (Jahvini) (iz 62,12). Sada i mi dobro znamo tko je naš Spasitelj i zašto je došao k nama pa se stoga veselimo svjetlosti istine i ljubavi koju nam je donio novorođeni Gospodin. Danas je na zemlji zapaljeno veliko svjetlo. To svjetlo je Krist Isus koji za se reče: «Ja sam svjetlost svijjeta i tko ide zamnom ne tumara po mraku.» (Iv 8,12) Zato blago onom čovjeku, blago svakom narodu koji ide za Kristom i svrstava se u Božje kraljevstvo. Stoga je Božić dan radosti za sve ljude dobre volje, za sve miljenike Božje. «Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu. Radujte se, pravednci u Gospodinu, slavite sveto ime njegovo!» (Ps 97 [96]). Sve je to djelo Božjeg milosrđa i njegove dobrote, jer u Isusu Kristu se je pojavila ljubav Božja za spasenje svim ljudima. (usp. Tit 2,11). U njemu nam se očitovala dobrota i čovjekoljublje Boga, našega Spasitelja koji nas e spasio po svome milosrđu. On nam je sa sobom donio također i veliko bogatstvo: Božje sinovstvo i baštinstvo kraljevstva nebeskoga. To u nama proizvodi Duh Sveti u kupelji novoga rođenja i tako po krštenju postajemo i baštinici vječnoga života. «Ali kad se očitova dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas – ne zbog pravednih djela koje smo mi učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rođenja, obnove koju čini Duh Sveti koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu, da,opravdani njegovom milosti, budemo baštinici vječnoga života kojem se nadamo.» (Tit 3,47) Kada Crkva doziva sebi u pamet tu poruku o Božjem čovjekoljublju na dan Božića, očito je da u rođenju Sina Božjega kao ljudskog djeteta vidi posebno očitovanje i znak Božje ljubavi prema ljudima. Na taj način sam Bog je započeo ono poistovjećivanje svog Sina Isusa Krista, «Sina Čovječjega», sa svakim ljudskim djetetom, sa svakim potrebnim čovjekom. Dosita, svi smo mi Božji miljenici kojima je Krist donio mir i spasenje. Zato: «Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiri počnu govoriti jedan drugomu: Hajdemo dakle, do Betlehema vidimo ovaj događaj s koim nas upozna Gospodin!“ Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama.“» (Lk 2,15-16) Prema tome Božić je zapravo događaj koji nam pokazuje kako je i Bog trebao našega čovjekoljublja, jer se učinio nemoćnim ljudskim djetetom koje je u svemu ovisilo o Mariji i Josipu. U tom objavljivanju Boga se sastoji «bit» kršćanstva koja počinje od toga da se Bog otkrije u čovjeku. Stoga čovjekov put prema Bogu, kršćanski put spasenja počinje s čovjekom s kojim se Bog svezao, kojega je Bog uzeo pod svoje obilje, s kojim se Bog sjedinio i u kojemu Bog od čovjeka traž da bude čovjeku čovjek. Zato je Isus rekao: «Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste.» (Mt 25,40) To su dobro shvatili pastiri koji su prvi došli da vide Novorođenče i koji su bili prvi poklonici Isusa Krista koga im je anđeo navijestio kao Spasitelja svijeta. Nadalje, očito je da pastiri nisu tek provjerili anđelovu riječ, već im je ona obuzela srce i dušu. Vraćaju se k stadima, ali kao drugi ljudi, obuzeti Božjim bogojavljenjem, i kao vjeroipovjedaoci: sami slaveći i hvaleći Boga, a onda prenoseći i drugima tu svoju sreću navješćujući im sve što su vidjeli i čuli o tom božanskom Djetetu. Ipak, to Dijete koje pronađoše pastiri u sebi nosi svu nadu svijeta koji vapi za spasenjem i oslobođenjem. I upravo u tom i po tom Djetetuu, baš kao djetetu, Bog se počinje očitovati kao čovjekoljubac. On prilazi ljudima ne da ih satre svojom veličinom, nego da ih privuče k sebi svojom malenošću. Tako je u Isusu Bog posvetio svako ljudsko dijete jer odsada svako nosi na sebi odraz toga prvorođenoga svoga Brata (usp. Rim 8,29; Kol 1,15 i dr.). Zato će Isus za vrijeme svoga javnog naučavanja pokazivati posebnu sklonost prema djeci i dijete će postaviti kao uzor kako treba primiti kaljevstvo nebesko (usp. Mk 10,13 sl.; Mt 19,13 sl; Lk 18,15 sl.) I kao što je okok ovoga jedinstvenoga ljudskog i božanskog Djeteta zaposlena sva ljubav Marije i Josipa, Bog hoće da sva djeca svijeta uživaju svu ljubav svojih roditelja, ljubav i skrb Crkve i cijeloga društva. A isto tako Bog želi da u svakoj trudnici i rodilji vidimo odraz Marije po kojoj je Bogočovjek ušao u ljudsku povijest. «Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svom srcu.» (Lk 2,19) Tako Marija nije samo uzor majkama, već postaje uzor svih meditativnih i kontemplativnih duša koje su pozorne na sve što se oko njih zbiva te sve promatraju u Božjem svjetlu itako se dižu k novim spoznajama: dublje spoznaju Boga i čovjeka, sama sebi i sve oko sebe u Bogu. Zato je Marija pralik Crkve vjernice koju kroz stoljeća i tisućljeća, prema Isusovu obećanju, Duh Sveti «poučava u svemu i doziva joj u pamet» sve Isusove riječi, te je tako «upućuje u svu istinu». (Iv 14,26 i 16,13) «Tako Crkva tijekom stoljeća stalno teži k punini božanske istine dok se u njoj ne dovrše (sve) riječi Božje.» (DV 8; LG 7) Isto tako je u svetom Josipu počašćen svaki muškarac, osobito onaj koji prihvaća poziv supruga i oca, te postaje na poseban način odrazom samoga očinstva Boga Oca od kojega dolazi svako očinstvo na zemlji. (usp. Ef 3,15) Taj jedinstveni Otac, Bog, u svakom ljudskom ocu želi ljubavlju i brižljivošću zaštiti i zakriliti «dijete i majku» onako kako je to Josip učinio s Isusom i Marijom (usp. Mt 2,13 sl.). Kao što je Josip osjećao Isusa kao osobit Božji dar ne samo svojoj ženi Mariji nego po njoj i darom od Boga njemu darovanom, isto tako svaki muž i otac treba prihvatiti svako svoje dijete kao najveći blagoslov Božji svojoj obitelji. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 62,11-12 Ps 97 (96) Tit 3,4-7 Lk 2,15-20 |