23.10.2010., subota
3. BOG JE OTAC SVEMOGUĆI
Od svih božanskih svojstava samo se Božja svemoć spominje u Vjerovanju. Ispovijedati tu svemogućnost Božju od velike je važnosti za naš život. Vjerujemo da je Božja svemoć sveopća, jer je Bog sve stvorio. On može sve i svime upravlja u ljubavi jer je Bog naš Otac. Ta Božja svemoć je tajanstvena jer se samo vjerom može spoznati i kad se očituje „u slabosti” (2 Kor 12,9) „Sveto pismo na mnogo mjesta ispovijeda sveopću Božju moć. Bog se naziva 'Jaki Jakovljev' (Post 49,24; Iz 1,24), 'Gospod nad vojskama', 'Silan i Junačan' (Ps 24,8-10). Ako je Bog svemoguć 'na nebu i na zemlji' (Ps 135,6), to je zato što ih je on stvorio. Ništa mu nije nemoguće, i po svojoj volji raspolaže svojim djelom. Bog je Gospodar svemira, on mu je postavio red koji mu je posvema podložan i raspoloživ. On je Gospodar povijesti: po svojoj volji potiče srca i ravna događajima: 'Uvijek ti je u vlasti tvoja silna snaga, tko se može oprijeti tvojoj jakoj mišici?' (Mudr 11,21). ” (KKC 269) Bog je svemogući Otac. Njegovo očinstvo i njegova moć međusobno se osvjetljuju. Svoju očinsku svemoć pokazuje na način kako se brine za naše potrebe: darom posinovljenja i svojim neizmjernim milosrđem, jer on svoju moć pokazuje u najvišoj mjeri slobodno praštajući grijehe. „I bit ću vam otac, i vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin svemogući” (2 Kor 6,18). Bog objavljuje svoju Svemoć odvraćajući nas od naših grijeha i vraćajući nas po milosti u prijateljstvo sa samim sobom. Vjera u Boga Oca svemogućega može doći u iskušenje po iskustvu zla i patnje u našem životu i u svijetu. Katkada se može činiti da je Bog odsutan i nesposoban da spriječi zlo. No Bog Otac je svoju Svemoć na najtajanstveniji način objavio u dobrovoljnom poniženju i u Uskrsnuću svoga Sina i time je pobijedio zlo i Sotonu koji je „lažac i ubojica ljudi” oduvijek. Zato je raspeti Krist „Božja sila i Božja mudrost; jer ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi” (1 Kor 1,24-25). Upravo u Kristovu uskrsnuću i uzvišenju Otac je razvio svoju „silu i snagu” i očitovao „kako je izvanredno velika sila njegova prema nama koji vjerujemo” (Ef 1,19-22). Samo čovjek vjere može pristati uz tajanstvene putove Božje svemoći. Takav čovjek vjere se hvali svojim slabostima da privuče na se Kristovu moć. Djevica Marija vrhovni je uzor te vjere, ona je vjerovala da „Bogu nije ništa nemoguće” (Lk 1,37) i mogla je veličati Gospodina: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo” (Lk 1,49). Ništa ne može tako učvrstiti našu vjeru i našu nadu koliko uvjerenje, duboko ucrtano u naše duše, da Bogu ništa nije nemoguće. On je Otac svemogući. Jer sve ono što će nam Vjerovanje kasnije predložiti da vjerujemo, najveće i najneshvatljivije pa i najuzvišenije stvari iznad redovitih prirodnih zakona, čim naš razum bude samo imao pojam o božanskoj Svemogućnosti on će ih lako i bez kolebanja prihvatiti. „U Bogu su moć i bit, volja i um, mudrost i pravednost jedno te isto, tako da ništa ne može biti u božjoj moći što nije u pravednoj Božjoj volji ili u njegovu mudrom razumu.” (Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, I., 25,5 ad 1). Bog svoju svemogućnost ponajprije očituje u činu stvaranja. „U početku stvari Bog nebo i zemlju” (Post 1,1). Te svečane riječi stoje na početku Svetoga Pisma. Simbol vjere ih preuzima ispovijedajući Boga Oca Svemogućega „Stvoriteljem neba i zemlje“, „svega vidljivoga i nevidljivoga”. „Stvaranje je temelj 'svih spasenjskih nauma Božjih', 'početak povijesti spasenja', koje dosiže vrhunac u Kristu. I obratno, Kristovo otajstvo baca odlučujuće svjetlo na tajnu stvaranja otkrivajući svrhu zbog koje je 'u početku Bog stvorio nebo i zemlju' (Post 1,1): od početka Bog je imao u nakani slavu novog stvorenja u Kristu.” (KKC 280) Zato Kateheza o stvaranju od temeljne je važnosti za svakog čovjeka. Tiče se samih osnova ljudskog i kršćanskog života. Ona daje jasan odgovor kršćanske vjere na temeljna pitanja koja su ljudi svih vremena postavljali: „Odakle dolazimo?” i „Kamo idemo?”; „Koje nam je podrijetlo?” i „Koja nam je svrha?”; „Odakle dolazi i kamo ide sve što postoji?”. Ova pitanja o podrijetlu i svrsi čovjeka i svega stvorenog, nerazdvojiva su i odlučujuća za smisao i usmjerenje našega života i djelovanja. Pitanje o podrijetlu svijeta i čovjeka predmet je brojnih znanstvenih istraživanja koja su izvanredno obogatila naše znanje o starosti i razmjerima svemira, o postanku ranih oblika života i o pojavi čovjeka. Ta nas otkrića pozivaju da se još više divimo veličini Stvoritelja, da mu zahvaljujemo za sva njegova djela i za um i mudrost koja daje učenjacima i istraživačima. „Zacijelo, već ljudski razum može naći neki odgovor na pitanje o počecima. Da postoji Bog Stvoritelj, sa sigurnošću se može spoznati po njegovim djelima svjetlom ljudskog uma, iako je ta spoznaja često zamračena i izobličena zabludom. Tu pridolazi vjera da učvrsti i prosvijetli um da pravilno razumije tu istinu: 'Vjerom spoznajemo da je svijet riječju Božjom stvoren, da ono što vidimo nije postalo iz onoga što se opaža' (Heb 11,3).” (KKC 286) Istina o stvaranju tako je važna za cio ljudski život da je Bog u svojoj ljubavi želio svome Narodu objaviti sve što treba o tome znati za spasenje. Iznad naravne spoznaje koju može imati svaki čovjek o Stvoritelju, Bog je postupno otkrivao Izraelu otajstvo stvaranja (usp. Dj 17,24-29; Rim 1,19-20). Bog, koji je izabrao patrijarhe, koji je izveo svoj Narod iz Egipta i koji je izabrao, stvorio i oblikovao Izraela (Izl 43,1), objavljuje se kao onaj kome pripadaju svi narodi zemlje i cijela zemlja. Ta On je jedini koji je „načinio nebo i zemlju” (Ps 115,15; 124,8; 134,3). Tako je objava o stvaranju nerazdvojiva od objave i ostvarenja Saveza jedinog Boga s njegovim Narodom. Stvaranje je objavljeno kao prvi korak prema tome Savezu, kao prvo i opće svjedočanstvo o Božjoj svemogućoj ljubavi. (usp. Post 15,15; Jer 33,19-26). Kasnije se istina o stvaranju izražava snagom koja raste u proročkoj poruci (usp. Iz 44,24), u molitvi (usp. Ps 104) psalama i liturgije, u mudrosnom razmišljanju (usp. Izr 8,22-31) izabranog Naroda. Od svojih početaka kršćanska je vjera bila suočena s odgovorima različitim od njezinih o pitanju podrijetla čovjeka i svijeta. Tako se u starim religijama i kulturama nalaze brojni motivi o počecima. Neki su filozofi rekli da je sve Bog: da je svijet Bog ili da je razvitak svijeta ujedno i razvitak Boga. Takav nauk se zove panteizam. Drugi su rekli da svijet nužno izvire iz Boga, da istječe iz toga izvora i da se u nj vraća. Neki su opet tvrdili da postoje dva vječna počela: Dobro i Zlo, Svjetlo i Tama, u trajnoj borbi. Takvo nešto su naučavali dualizam i maniheizam. Po nekima od tih shvaćanja svijet (barem tvarni svijet) bio bi zao, kao učinak nekog opadanja, te se mora odbaciti ili nadići. To se zove gnoza. Nadalje neki dopuštaju da je Bog stvorio svijet, ali kao neki uzor, koji ga je nakon stvaranja prepustio samome sebi. To je deizam. Drugi konačno ne prihvaćaju nikakvo transcendentno podrijetlo svijeta, nego vide u njemu puku igru tvari, koja bi vječno postojala. To je nauk materijalizma. Svi ti pokušaji tumačenja svjedoče kako se trajno i posvuda postavlja pitanje o počecima. To je traženje vlastito čovjeku. Biblija, kao jedini tumač tajne postanka našega svijeta, govori o njegovom početku ovim riječima: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Post 1,1). To je jedini pravi odgovor o podrijetlu stvorenja. Kršćani vjeruju da je Bog stvorio svijet po svojoj mudrosti (usp. Mudr 9,9). Svijet nije proizvod kakve god nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Vjerujemo da svijet proizlazi iz slobodne Božje volje, jer je Bog želio da stvorenja imaju udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i u njegovoj dobroti: „Jer ti si sve stvorio i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno.” (Otk 4,11). |