23.10.2010., subota
5. PROVIDNOST BOŽJA U OSTVARENJU OČEVA NAUMA
Stvarajući svijet i čovjeka Bog je dao prvo sveopće svjedočanstvo svoje svemoguće ljubavi i mudrosti, prvi navještaj svoga „dobrohotnog nauma” koji ima svoj cilj u novom stvaranju u Kristu. Iako se djelo stvaranja posebno pripisuje Ocu, vjerska je istina također da su jedino i nerazdvojivo počelo stvaranja Otac, Sin i Duh Sveti. Bog je stvorio svijet da očituje i saopći svoju slavu. Da stvorenja imaju udjela u njegovoj istini, dobroti i ljepoti, to je slava za koju ih je Bog stvorio. Bog, sam je stvorio svijet slobodno, izravno i bez ikakve pomoći. Zato nijedno stvorenje nema te neizmjerne moći potrebne za stvaranje u pravom smislu riječi, tj. da proizvede i dade bitak onome što ga nikako nije imalo (pozvati nešto u bitak „ni od čega”). Iako stvorenja imaju svoju vlastitu dobrotu i savršenost u svojoj naravi, ipak iz Stvoriteljevih ruku ona nisu izašla posve završena. Zato sve stvoreno je kao nešto „na putu” („in statu viae”) prema nebom konačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići. Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću. Božja providnost jest određenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi sva stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi. Svojom providnošću Bog čuva i ravna sve što je stvorio. Snaga providnosti Božje se „prostire s jednog kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1). Jer „sve je nago i razgoljeno pred njenim očima” (Heb 4,13) pa i ono što budu proizveli slobodni čini stvorova. Božja providnost djeluje i po stvorovima. Ljudima Bog daje da slobodno surađuju u njegovim nacrtima. „Svjedočanstvo je Svetog pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja. Svete knjige potvrđuju posvemašnje Božje vrhovništvo u tijeku događanja: 'Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi, to učini' (Ps 115,3). A za Krista je rečeno: 'Kad on otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti' (Otk 3,7). 'Mnogo je namisli u srcu čovječjem ali što Bog naumi, to i bude' (Izr 19,21).” (KKC 303) Isus također traži od svojih učenika sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za najmanje potrebe svoje djece: „Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti? Ili 'Što ćemo piti?' ili 'U što ćemo se obući?' ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6,31-34) Krist nas poziva da se kao djeca prepustimo Providnosti našega nebeskog Oca, a sveti Petar apostol dodaje: „Svu svoju brigu povjerite njemu, jer on se brine za vas“ (1 Pt 5,7). Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da bi taj naum ostvario, Bog se služi i stvorovima. To nije znak slabosti nego veličine i dobrote Svemogućega Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo postojanje nego im također daje dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima i tako surađuju na ispunjavaju njegova nauma i njegovih planova. „Ljudima Bog daje i moć da imaju slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im odgovornost da 'podvrgnu' zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralačko djelo, da mu usavrše sklad za dobro svoje i za dobro bližnjih. Iako su ljudi često nesvjesni suradnici volje Božje, mogu oni i promišljeno ući u božanski plan svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju 'suradnici Božji' (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova Kraljevstva.” (KKC 307) Bog kao prvotni uzrok djeluje na stvorenjima kao drugotnim uzrocima i po njima. „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati” (Fil 2,13) Stoga istina nerazdvojiva od vjere u Boga Stvoritelja jest ta da Bog djeluje u svakom djelu svojih stvorenja. Daleko od toga da umanji dostojanstvo stvorenja ta ga istina uzvisuje. Budući da je stvorenje izvedeno Božjom silom, mudrošću i dobrotom iz ničega, ono ne može ništa ako se otkine od svoga izvora: jer „stvorenje bez Stvoritelja iščezava“ (II. Vatikanski Sabor, Gaudium et Spes, 36,3). Još manje stvorenje može postići svoju posljednju svrhu bez pomoći Božje milosti (usp. Mt 19,26; Iv 15,5; Fil 4,13). Ako se svemogući Bog Otac, Stvoritelj uređenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zašto postoji Zlo? Na to pitanje koje se nameće svakome čovjeku i koje je neizbježno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz i povišen odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje. Svi su slobodni stvorovi pozvani da prihvate Božji poziv u blaženi život. Ali ti isti stvorovi, po nekoj strašnoj tajni mogu i otkloniti taj poziv na blaženi susret s Bogom. To je drama grijeha. Zato nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla u svijetu. „Zašto Bog nije stvorio tako savršen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom beskrajnom moću Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet 'u stanju putovanja' prema konačnom usavršenju. Po Božjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bića uključuje nestajanje drugih, uz ono što je savršenije uključuje ono što je manje savršeno, uz izgradnju prirode također i razgradnju. Prema tome uz fizičko dobro postoji i fizičko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savršenstvo.” (KKC 310) Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju prema svome konačnom određenju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta života. I zaista, sagriješili su i udaljili se od Boga. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teže nego fizičko zlo. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnog zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro. Budući da je savršeno dobar, Svemogući Bog ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro. „Tako se tijekom vremena može otkriti da Bog, u svojoj svemogućoj providnosti, može izvući dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je prouzrokovano od njegovih stvorenja: 'Tako', reče Josip svojoj braći, 'niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; (...) iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro (...) da spasi život velikom narodu' (Post 45,8; 50,20). Od najvećega ikad počinjenoga moralnog zla, odbacivanja i ubojstva Božjega Sina, prouzrokovanog grijesima svih ljudi, Bog je preobilnom svojom milošću izveo najveće dobro: Kristovu proslavu i naše otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro.” (KKC 312) Božje pripuštanje fizičkog i moralnog zla tajna je koju Bog osvjetljuje u svom Sinu Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo da pobijedio zlo. Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad iz istoga zla ne bi izvukao dobro, putovima koje ćemo potpuno znati u vječnom životu. „Znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro” (Rim 8,28). Svjedočanstvo svetih neprestano potvrđuje tu istinu vjere. Tako sveta Katarina Sijenska kaže „onima koji se sablažnjavaju i bune zbog onoga što ih snalazi”: „Sve izlazi iz ljubavi, sve je određeno za ljudsko spasenje, Bog čini sve samo u tu svrhu” (Dialoghi, 4,138). „Čvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove providnosti često nepoznati. Tek na kraju, kad završi naša djelomična spoznaja, kad budemo gledali Boga 'licem u lice' (1 Kor 13,12), bit će nam potpuno znani putovi, kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje - sve do počinka konačnog 'Sabata' – 'Subote' – za koji je stvorio nebo i zemlju.” (KKC 314) Božjom smo milošću naučili da se čvrsto moramo držati vjere Crkve i istom čvrstoćom vjerovati da će sve biti dobro. Ništa se ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A sve što On hoće, koliko god nam se moglo činiti lošim, upravo je najbolje za nas. |