< | listopad, 2010 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
U trogodišnjoj pripravi za veliki jubilej kršćanstva, Crkva – nakon godine Isusa Krista – slijedeću 1998. proglašuje godinom Duha Svetoga. „Duhu Svetome obraća se misao i srce Crkve pri završetku drugog tisućljeća, a u očekivanju trećega poslije dolaska Isusa Krista na svijet. U isto vrijeme upravljamo pogled prema velikom jubileju kojim će crkva proslaviti taj događaj. Taj se dolazak prema ljudskom računanju vremena mjeri kao događaj koji pripada čovjekovoj povijesti na zemlji. Uobičajeno računanje vremena određuje godine, stoljeća i tisućljeća upravo po tom što se odvijaju prije ili poslije rođenja Kristova. No u isto vrijeme moramo biti svjesni da taj događaj za nas kršćane znači prema apostolu 'puninu vremena' (usp. Gal 4,4) jer je u njemu čovjekova povijest potpuno prožeta 'mjerom' samoga Boga ili transcendentnom prisutnošću vječnoga 'Sada'. I to Onoga 'koji jest i koji bijaše i koji dolazi' i koji je 'Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak' (Otk 1,8; 22,13). 'Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.' (Iv 3,16) 'A kada dođe punina vremena odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen ... da primimo posinstvo' (Gal 4,4 sl). A to se utjelovljenje Sina – Riječi dogodilo po Duhu Svetomu.” (Ivan Pavao II., Dominum et Vivificantem, 49.) Navještenjem Mariji započinje „punina vremena” (Gal 4,4), tj. Ispunjenje obećanja i pripravâ. Marija je pozvana da začne Onoga u kojem će prebivati „tjelesno sva punina božanstva” (Kol 2,9). Dvojica evanđelista, Luka i Matej, kojima dugujemo opis rođenja i djetinjstva Isusa Nazarećanina o toj se stvari na isti način izražavaju. Prema Luki, Marija u trenutku navještenja Isusova rođenja pita: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” i dobiva od anđela Gabrijela odgovor: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” (Lk 1,34 sl). „Poslanje Duha Svetoga uvijek je povezano i usmjereno poslanju Sina. Duh Sveti, 'Gospodin i životvorac', poslan je da utrobu Djevice Marije posveti i božanski oplodi, čineći da se Očev vječni Sin začne u čovještvu uzetom od njezinoga.” (KKC 485) Matej je u tom pogledu još neposredniji: „Rođenje Isusa Krista bijaše ovako . njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego će se oni sastati, nađe se trudna po Duhu Svetomu” (Mt 1,18). Josip, zbunjen zbog toga, u snu primi slijedeće tumačenje: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,20 sl.). „Riječ je postala tijelom da nas spasi pomirujući nas s Bogom: Bog 'nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše' (1 Iv 4,10). 'Otac je poslao svoga Sina kao Spasitelja svijeta' (1 Iv 4,14). 'On se pojavio da odnese grijehe' (1 Iv 3,5)” (KKC 457) Stoga katolička Crkva od samog svojega početka ispovijeda otajstvo utjelovljenja, ključno otajstvo naše vjere, povezujući ga s Duhom Svetim. U Apostolskom vjerovanju moli: „Koji je začet po Duhu Svetomu, rođen od marije Djevice.” A na isti način posvjedočuje i Nicejsko – carigradsko vjerovanje: „Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa; i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom.” Riječ je postala tijelom da bismo tako spoznali ljubav Božju: „U ovom se očitovala ljubav Božja u nama: Bog je Sina svoga jedinorođenoga poslao u svijet da živimo po njemu.” (1 Iv 4,9). „Riječ je postala tijelom da postanemo 'zajedničari božanske naravi' (2 Pt 1,4): 'Razlog radi kojega je Riječ postala čovjekom, i Sin Božji, Sinom čovječjim jest da bi čovjek, ulazeći u zajedništvo s Riječju i primajući tako božansko posinjenje, postao Sinom Božjim'. 'Zaista Sin Božji je postao čovjekom da nas učini Bogom'. 'Jedinorođeni Sin Božji, hoteći nas učiniti dionicima svoga božanstva, uzeo je našu narav da bi, postavši čovjekom, ljude učinio bogovima'.” (KKC 460) Dakle, po Duhu Svetome postade čovjekom Onaj kojega Crkva u svojem Vjerovanju ispovijeda kao Sina, istobitna s Ocem: „Boga od Boga, Svjetlo od Svjetlo, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena.” On, Sin Božji, postade čovjekom, utjelovljen „od Marije Djevice. I to se upravo dogodilo kada „dođe punina vremena”. I sve se to zbilo po Duhu Svetome. „'Bog odasla Sina svoga' (Gal 4,4), ali da mu pripravi tijelo, želio je slobodnu suradnju stvorenja. Zato je Bog, od sve vječnosti, izabrao da majka njegovog Sina bude kći Izraela, židovska djevojka iz Nazareta u Galileji; 'djevica zaručena s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija' (Lk 1,26-27). ” (KKC 488) „Otac milosrđa htio je da predodređena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života.” (LG 56; usp. 61) Da bi bila Spasiteljeva majka, Marija je „bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom” (LG 56). Anđeo Gabriel, u času navještenja, pozdravlja je kao „milosti punu” (Lk 1,28). I doista, da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da Marija bude sva nošena Božjom milošću. Tijekom vjekova Crkva je postala svjesna te činjenice da je Marija,ispunjena Božjom milošću, bila iskupljena već od svoga začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje: „Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućeg Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.” (Pio IX., Bulla Ineffabilis Deus: DS, 2803). Duh Sveti, koji je osjenio svojom snagom djevičansko krilo Marijino i tako otpočeo njezino bogomaterinstvo, u isto je vrijeme učinio njezino srce savršeno poslušnim onomu Božjem samodarivanju koje nadilazi svaki pojam i svaku čovjekovu sposobnost. „Blažena ti što povjerova!” (Lk 1,45) – tako je pozdravlja Elizabeta, i sama „puna Duha Svetoga” (usp. Lk 1,41). Marija je ušla u povijest spasenja svijeta po poslušnosti vjerom. A vjera je u svom najdubljem značenju otvorenost ljudskog srca Božjem daru kojim Bog sama sebe dariva čovjeku u Duhu Svetome. Sveti Pavao piše: „Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda” (2 Kor 3,17). Kada se Bog, jedan i trojedan, otvara čovjeku u Duhu Svetomu, tim „otvaranjem” objavljuje i ujedno daje puninu slobode. Takva se punina na uzvišen način očitovala Marijinom vjerom, samom „poslušnošću vjere”; „Na vijest da će 'Sina Svevišnjega' roditi snagom Duha Svetoga, a da ne upozna muža, Marija je 'poslušnošću vjere' (Rim 1,5), sigurna da 'Bogu ništa nije nemoguće', odgovorila: 'Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi" (Lk 1,37-38). Tako, davši svoj pristanak Božjoj Riječi, 'Marija je postala Isusova majka i, prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena bilo kakvim grijehom, potpuno se kao Gospodinova službenica posvetila osobi i djelu svoga Sina, pod njim i s njime, milošću svemogućeg Boga'.” (KKC 494) Već od prvih vremena kršćanstva, Crkva je ispovijedala da je Isus u krilu Djevice Marije začet samom snagom Duha Svetoga, potvrđujući i tjelesni vidik toga događaja. „Evanđeoski izvještaji vide u djevičanskom začeću božansko djelo koje nadilazi svako shvaćanje i svaku ljudsku mogućnost: 'Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga', kaže anđeo Josipu o Mariji, njegovoj zaručnici (Mt 1,20). Crkva u tome vidi ispunjenje božanskog obećanja na usta Izaije proroka: 'Evo, djevica će začeti i roditi sina' (Iz 7,14).” (KKC 497) Produbljenje vjere u djevičansko materinstvo dovelo je Crkvu da ispovijedi stvarno i trajno Marijino djevičanstvo i u porodu utjelovljenog Sina Božjega. Doista rođenje Krista „nije njezinu djevičansku netaknutost umanjilo nego posvetilo” (LG 57). Marija, koju evanđelja zovu „Isusova majka” (Iv 2,1; 19,25), prije nego je rodila svoga Sina, na poticaj Duha, proglašena je „Majkom moga Gospodina” (Lk 1,43). Doista, Onaj kojega je Marija po duhu Svetomu začela kao čovjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu, jest vječni Očev Sin, druga Osoba Presvetoga Trojstva. Zato Crkva ispovijeda da je Marija zaista Bogorodica i „vazda Djevica” (usp. LG 52). To što katolička Crkva vjeruje u odnosu na Mariju temelji se na onome što ona vjeruje u odnosu na Krista. |