23.10.2010., subota
10. VJERUJEM U DUHA SVETOGA
 Krštenje nam daje milost novoga rođenja u Bogu Ocu po njegovu Sinu Isusu Kristu u Duhu Svetome. I svi oni koji imaju u sebi Duha Božjega bivaju rođeni k Sinu, a Sin ih predstavlja Ocu i Otac im dariva besmrtnost i život vječni. Dakle, bez Duha Svetoga nije moguće vidjeti Sina Božjega, a bez Sina nitko se ne može približiti Ocu, jer je spoznaja Oca Sin, a spoznaja Sina Božjega biva po Duhu Svetome. „Nitko ne može reći 'Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom” (1 Kor 12,3). „Bog odasla u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba – Oče!” (Gal 4,6). Ta spoznaja vjere moguća je samo u Duhu Svetome. Da bismo bili u dodiru s Isusom Kristom, treba da nas prije dotakne ljubav Duha Svetoga. Duh Sveti nas pretječe svojom milošću i budi u nama vjeru u Boga. Po našem Krštenju, prvom sakramentu vjere, Život, kojom je izvor u ocu i koji nam je darovan u Sinu, intimno i osobno nam daje Duh Sveti u Crkvi. Duh Sveti je prvi koji svojom milošću budi našu vjeru i proizvodi novi život koji se sastoji u spoznaji Oca i onoga kojega je On poslao, svojega Sina Isusa Krista. Ipak, Duh Sveti je posljednji u objavi osobâ Presvetoga Trojstva. Taj Božji postupak nazivamo pedagogijom božanske „susretljivosti” s čovjekom. Stari Zavjet je jasno objavljivao Oca, a nejasnije Sina. Novi je zavjet očitovao Sina i dao nazreti božanstvo Duha Svetoga. Sada Duh Sveti ima pravo građanstva među nama i daje nam jasnije vidjeti samoga sebe u Crkvi. Vjerovati u Duha Svetoga znači, dakle, ispovijedati da je Duh Sveti jedna od osoba Svetoga Trojstva, istobitna s Ocem i Sinom, „koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi” (Nicejsko – carigradsko vjerovanje). „Duh Sveti je na djelu s Ocem i Sinom od početka do dovršenja nauma našega spasenja. Ali On je objavljen i darovan, priznat i prihvaćen kao osoba istom u 'posljednjim vremenima' koja su počela otkupiteljskim utjelovljenjem Sina. I tada će se taj Božji naum, dovršen u Kristu, 'Prvorođencu' i Glavi novoga stvorenja, moći ostvariti u čovječanstvu izlijevanjem Duha: kao Crkva, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, vječni život.” (KKC 686) „Što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega.” (1 Kor 2,11). A taj Duh, koji Boga objavljuje, čini da mi upoznamo Krista, njegovu Misao i živu Riječ. Ali On sam sebe ne izriče. Onaj koji je „govorio po prorocima” čini da čujemo Očevu Riječ, ali Njega ne čujemo. Mi Duha Svetoga poznajemo samo u pokretu kojim nam objavljuje Riječ osposobljujući nas da Ga u vjeri prihvatimo. Duh Istine koji nam „objavljuje” Krista „ne govori sam od sebe” (Iv 16,13). Takva zastrtost Duha Svetoga, u pravom smislu božanska, tumači zašto ga „svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje”, dok ga oni koji vjeruju u Krista poznaju jer on ostaje s njima (usp. Iv 14,17). Crkva, živo zajedništvo vjernika Kristovih, utemeljeno u vjeri apostola, koju ona prenosi, mjesto je naše spoznaje Duha Svetoga. Vjernici duha Svetoga upoznaju: -u Svetom Pismu koje je Duh nadahnuo; -u Predaji kojoj su crkveni Oci uvijek aktualni svjedoci; -u crkvenom Učiteljstvu koje Duh Sveti vodi; -u sakramentalnom bogoslužju, kroz riječi i znamenja, gdje nas Duh Sveti dovodi u zajedništvo s Kristom; -u molitvi u kojoj nas Duh zagovara; -u karizmama i službama kojima se Crkva izgrađuje; -u znakovima apostolskog i misionarskog života; -u svjedočenju svetih kojim Duh očituje svetost Crkve i nastavlja djelo spasenja. Zato Crkva vjeruje da Onaj kojeg je Otac poslao u naša srca, Duh njegova Sina (usp. Gal 4,6). Stvarno je Bog; istobitan s Ocem i Sinom. On je od njih nedvojiv, koliko u intimnom životu Trojstva, toliko i svome darivanju ljubavi za svijet. Ali, časteći sveto, životvorno, istobitno i nerazdjeljivo Trojstvo, vjera Crkve ispovijeda i različitost osoba u Bogu. Kad Otac šalje svoju Riječ, On uvijek šalje svoju Riječ, On uvijek šalje i svoj Dah: slanje je združeno, i u njemu su Sin i Duh Sveti različiti ali neodvojivi. Zacijelo, Krist se očituje kao vidljiva slika nevidljivoga Boga, ali Duh Sveti ga objavljuje. Isus jest Krist, odnosno „pomazanik” Božji, jer je Duh Sveti njegovo pomazanje i sve što se zbiva počevši od utjelovljena Sina Božjega do njegova uskrsnuća proizlazi iz te punine Duha. Kad konačno bude proslavljen u nebu, Krist može od Oca onima koji u njega vjeruju poslati Duha Svetoga. Krist im stoga priopćuje svoju slavu, to jest Duha Svetoga koji ga proslavljuje. Otada će se odvijati združeno poslanje u Očevoj posinjenoj djeci u Tijelu njegova Sina Isusa Krista. Poslanje Duha posinjenja bit će u tom da ih sjedinjuje s Kristom dajući da žive u Njemu, po Njemu i za Njega. Uistinu, nema nijednog djela Božjega u vjernicima bez Božjega u vjernicima bez Duha Svetoga. Zato se ispovijest Gospodstva Sinova događa u Duhu Svetome za one koji ga primaju, time što Duh dolazi sa svih strana ususret onima koji se približuju Kristu po vjeri. Prije svoga Vazma, Isus najavljuje odašiljanje „drugoga Paraklita, to jest Tješitelja i Branitelja, Duha Svetoga. Duh koji je na djelu pri stvaranju svijeta (usp. Post 1,2) i koji je nekoć „govorio po prorocima” (Nicejsko – carigradsko vjerovanje), sada će biti uz učenike i u njima, da ih poučava i uvodi „u svu istinu” (Iv 16,13). „Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi. Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s Vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.” (Iv 14,15-17). Tako je Duh Sveti objavljen kao još jedna božanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu. „Kada dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za mene. I vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom.” (Iv 15,26-27) Vječni izvor Duha objavljuje se u njegovu vremenitom stanju. „A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (Iv 14,26). Apostolima i Crkvi Duh Sveti je poslan ujedno od Oca u ime Sina i osobno od Sina, pošto se ovaj vratio k Ocu. „A kad dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama.” Tako odašiljanje osobe Duha nakon Isusove proslave otkriva otajstvo Svete Trojice u punini. „To reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen.” (Iv 7,39). „Apostolsku vjeru u vezi s Duhom ispovjedio je Drugi sveopći sabor 381. godine u Carigradu: 'Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca koji izlazi od Oca' (DS, 150). Crkva time Oca priznaje 'izvorom i vrelom svega božanstva' (DS, 490). Vječno porijeklo Duha Svetoga nije međutim bez veze s podrijetlom Sina: 'Duh Sveti, koji je treća osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i jedne naravi (...). I ne kaže se da je samo Duh Očev, nego ujedno Duh Očev i Sinov'. Vjerovanje Crkve na Carigradskom saboru ispovijeda: Duh Sveti se 's Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi'.” (KKC 245) „Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh 'izlazi od Oca i Sina (Filioque)'. Firentinski sabor 1438. objašnjava: 'Duh Sveti ima svoju bit i svoj suštinski bitak ujedno od Oca i Sina te vječno izlazi od jednoga i drugoga kao od jednog počela i jednim jedinim nadisanjem (...). Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac, i to što Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vječnosti od Oca, od kojega je i rođen od vječnosti'. (DS, 1300-1301)” (KKC 246) Istočna predaja Crkve ističe prvenstveno da je, u pogledu Duha Svetoga, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajući da Duh Sveti „izlazi od Oca” (Iv 15,26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi po Sinu (AG 2). Međutim zapadna predaja Crkve, govoreći da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (Filioque), ističe u prvom redu istobitnost zajedništva između Oca i Sina. I to se tvrdi „zakonito i s razlogom” (DS, 1302), jer vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je „počelo bez počela” (DS, 1331), ali također da je, ukoliko je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom „jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti” (DS, 850). Prema tome objavljena istina o Svetom Trojstvu od samih početaka bila je u korijenu živog vjerovanja Crkve, navlastito po sakramentu Krštenja. Izražena je u pravilu krsne vjere što se formiralo u propovijedanju, u katehezi i u molitvi Crkve. Takvi se izričaji nalaze već u apostolskim spisima, kako svjedoči ovaj pozdrav, preuzetu euharistijsko bogoslužje: „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama” (2 Kor 13,13). |