< | listopad, 2010 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Izraz „Duh” prijevod je hebrejskog izraza „Ruah” koji u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus sam upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji. „Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga. Taj ne može ući u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite. Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od duha.” (Iv 3,5-8) S druge pak strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama. Ali povezujući oba izraza, Sveto Pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza „duh” i „sveti”. „'Duh Sveti' vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece.” (KKC 691) Tada Isus reče svojim apostolima: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka Svijeta.” (Mt 28,18-20) Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva „Paraklet”, doslovce: „Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus. „Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek.... A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (Iv 14, 16,26) „Kada dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, svjedočit će za mene.” (Iv 15,26). „Ipak vam istinu velim: vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama.” (Iv 16,7) „Paraklet” se obično prevodi „Tješitelj”, budući da je Isus prvi tješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i „Duhom istine”. „A kada dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama.” (Iv 16,13-15). Osim toga vlastitog imena „Duh Sveti”, koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u apostola Pavla nailazimo nazive: Duh obećanja (Gal 3,14; Ef 1,13), Duh posinjenja (Rim 8,5; Gal 4,6), Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9; 15,19; 1 Kor 6,11; 7,40). „U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine – Radosnu vijest svoga spasenja – u njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom, svetim, obećanim, koji je zalog naše baštine za otkupljenje onih što su postali Božje vlasništvo – na hvalu slave njegove.” (1 Ef 13,14). „Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče. Sam Duh svjedoči s našim duhom da samo djeca Božja.” (Rim 8,14-16). „Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” (Rim 8,11). „A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.” (2 Kor 3,17) „Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.” (Rim 8,9) „Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste i posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga.” (1 Kor 6,11). A sveti Petar apostol za Duha Svetoga upotrebljava izraz: Duh slave. „Prestanite se čuditi, ljubljeni – kao da Vam se što neobično događa – požaru koji bjesni među vama da vas iskuša! Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava! Blago vama ako vam se izruguju zbog Kristova imena, jer tada Duh slave, Duh Božji, počiva na vama!” (1 Pt 4,13-14). U riječi Božjoj Starog i Novog Zavjeta i u sakramentima Crkve postoje neki simboli koje možemo nazvati znakovima Duha Svetoga. A to su: voda, oganj, pomazanje, pečat, prst, ruka, oblak i svjetlo, i golubica. Simbolizam vode označuje djelovanje Duha Svetoga u sakramentu Krštenja. Poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentalni znak našega novoga rođenja u Bogu, u kojem mi postajemo njegova djeca: sinovi i kćeri Božje. Kao što se trudnoća našega prvog rođenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno označuje da je naše rađanje na božanski život dar Duha Svetoga. A budući da smo „kršteni u jednom Duhu”, mi smo „jednim Duhom” i „napojeni” (1 Kor 12,13). Duh Sveti je, dakle, i osobno živa voda koja iz raspetog Krista provire kao iz vlastita vrela te u nama struji u život vječni. „Kada dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda.” (Iv 19,33-34) „Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji? To je onaj koji je došao s vodom i krvlju: Isus Krist, ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh istina. Tako troje svjedoči: Duh, voda i krv i ovo se troje slaže.” (Iv 5,5-8). „A tko prije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikada ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Iv 4,14) „U posljednji dan, glavni dan blagdana, Isus je stajao i vikao: 'Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u mene. Kako veli Pismo: 'Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode'.' To reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen.” (Iv 7,37-39) Dok voda označuje rođenje i plodnost života što ga daruje Duh Sveti, oganj je znak preobrazujuće energije djela Duha Svetoga. Ivan Krstitelj, koji ide pred Gospodinom „u duhu i sili Ilijinoj” (Lk 1,17), najavljuje Krista kao onoga koji će „krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Lk 3,16). To jest Duhom o kome će Isus reći: „Oganj dođoh donijeti na zemlju, pa kako bih želio da je već planuo!” (Lk 12,49) Na duhovsko jutro Duh Sveti na učenike silazi u obliku plamenih jezika i ispunja ih (Dj 2,3-4). A sv. Pavao kaže „Duha ne gasite” (1 Sol 5,19). Duhovna predaja zadržat će ovaj simbolizam ognja kao jedan od najizraženijih za djelovanje Duha Svetoga. Isto tako pomazanje je znak Duha Svetoga. Znakovitost mazanja uljem toliko je izrazita za Duha Svetoga da mu postaje sinonimom. U kršćanskoj inicijaciji ono je sakramentalni znak Potvrde, koja se u Istočnoj Crkvi upravo zove „krizma” ili pomazanje. Međutim prvo pomazanje koje je Duh Sveti izvršio jest Isusovo pomazanje. Krist (židovski rečeno „Mesija”) znači „pomazanik” Duhom Božjim. Ali Isus je od Boga pomazan na jedinstveni način: ljudska narav koju je Božji Sin uzeo sva je „pomazana Duhom Svetim”. Isus je po Duhu Svetom postao „Krist”. Po Duhu Svetome Djevica Marija začinje Krista. Duh Sveti ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista, a starca Šimuna potiče da pođe u hram vidjeti Krista Gospodnjega. Duh ispunja Krista i djelima ozdravljenja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. I pošto je u Svome čovještvu što pobjedi smrt postao potpuno „Krist”, Isus obilno izlijeva Duha Svetoga na svoje učenike sve dok „sveti”, u jedinstvu s ljudskom naravi Sina Božjega, ne postanu „savršen čovjek, do mjere dobi punine Kristove” (Ef 4,13). Pečat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj „kojega je Bog opečatio” (Iv 6,27); a u njemu Otac i nas označuje svojim pečatom. Budući da označuje neizbrisiv učinak pomazanja Duha Svetoga u sakramentu Krštenja, Potvrde i Reda, slika pečata (sphragis) u nekim se teološkim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg („karakter”) utisnut u tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti. Prst i ruka također označavaju silu Božjega Duha. Isus „đavle izgoni prstom Božjim” (Lk 11,20). Ako je zakon Božji bio napisan na kamenim pločama „prstom Božjim” (Izl 31,18), „pismo Kristovo”, povjereno brizi apostola, „napisano je Duhom Boga živoga, ne na pločama od mesa, u srcima” (2 Kor 3,3). Himan „O dođi, Stvorče Duše Svet” zaziva također Duha Svetoga kao „digitus paternae dexterae” – „prst desne Očeve”. Zatim i ruka spada među znakove Duha Svetoga. Polažući ruke na ljude Isus ozdravlja bolesnike i blagoslivlje djecu. U njegovo će ime apostoli činiti to isto. I dalje, duh Sveti se daje polaganjem apostolskih ruku na krizmenike i ređenike. Taj znak svemoćnog izljeva Duha Svetoga Crkva je sačuvala u svojim sakramentalnim epiklezama. Oblak i svjetlo su isto tako dva simbola nerazdvojiva u očitavanju Duha Svetoga. Duh silazi na Djevicu Mariju i osjenjuje ju da bi Isusa začela i rodila. Na brdu preobraženja On dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, Mojsija i Iliju, Petra, Jakova i Ivana; i „iz oblaka” doprije glas: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,34-35). Duh Sveti je konačno oblak koji na dan uzašašća ote Isusa očima učenika i koji će ga objaviti kao Sina Čovječjega na dan njegova ponovnog dolaska u slavi. I napokon golubica predstavlja vidljiv evanđeoski znak Duha Svetoga. Kad Krist izlazi iz vode krštenja, Duh sveti u obliku golubice silazi na nj i na njemu ostaje. „Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!'” (Mt 3,16-17). Tako Duh sveti silazi i ostaje u očišćenu srcu krštenika. U nekim Crkvama, preostali euharistijski Kruh čuva se u kovnoj posudi golubinjeg lika (kolumbarij) koja visi iznad oltara. A u kršćanskoj ikonografiji simbol golubice čest je za oznaku Duha Svetoga. Eto to su sve biblijski znakovi Onoga kojega u vjerovanju nazivamo „Gospodinom i životvorcem” i „koji izlazi od Oca i Sina i koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima” (Nicejsko-carigradsko vjerovanje) i koji i danas govori u Božjoj Crkvi. |