23.10.2010., subota
14. DUH SVETI I ISUS KRIST
„Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan” (Iv 1,6). Ivan je, po samom Kristu kojega je Djevica Marija začela po Duhu Svetom, „ispunjen Duhom Svetim još u majčinoj utrobi” (usp. Lk 1,68). Stoga „pohod” Marijin Elizabeti biva Božje pohođenje svome narodu (Lk 1,68). Ivan Krstitelj je doista onaj „Ilija koji ima doći” (Mt 17,10-13). Oganj Duha ga proniče i čini pretečom pred Gospodinom koji dolazi. U Ivanu Preteči Duh Sveti dovršuje „pripremanje Gospodinu naroda spremna” (Lk 1,17). Ivan je „više nego prorok” (Lk 7,26). U njemu Duh Sveti završava „govoriti po prorocima”. Ivan dovršuje razdoblje proroka započeto po Iliji. On najavljuje skori dolazak Izraelove utjehe, on je „glas” Tješitelja koji dolazi (Iv 1,23). Kao što će to učiniti Duh istine, „on dolazi kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo” (Iv 1,7). U Ivanu tako Duh dovršava „ispitivanja proroka” i „priželjkivanje” anđela (usp. 1 Pt 1,10-12) i navješćuje dolazak Mesije: „Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. I ja sam to vidio i svjedočim: On je Sin Božji… Evo Jaganjca Božjega.” (Iv 1,33-36). Zato je Ivanovo krštenje bilo na obraćenje, a krštenje kojim će Mesija ljude krstiti vodom i Duhom svetim bit će novo rođenje koje će čovjeku ponovno dati božansku „sličnost” s Ocem. Prema tome čitavo poslanje Sina i Duha svetoga u „punini vremena” sadržano je u tome što je Sin od svog utjelovljenja pomazan Duhom Očevim. Isus je Krist, Mesija, Pomazanik. „Potaknuti milošću Duha Svetoga i privučeni od Oca, mi, o Isusu, vjerujemo i ispovijedamo: 'Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga' (Mt 16,16). Na stijeni te vjere, ispovjeđene od svetog Petra, Krist je utemeljio svoju Crkvu.” (KKC 424) „'A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga, rođena od žene, pokorna zakonu, da iskupi one koji bijahu pod zakonom, da primimo posinaštvo” (Gal 4,4-5). Evo Radosne vijesti o „Isusu Kristu Sinu Božjemu” (Mk 1,1): Bog je pohodio svoj narod (usp. Lk 1,68), ispunio obećanja dana Abrahamu i njegovu potomstvu (usp. Lk 1,55); i nadmašio je svako očekivanje: poslao je svoga „ljubljenog Sina” (Mk 1,11).” (KKC 422) Ime Isus u hebrejskom znači: „Bog spasava”. U času Navještenja, anđeo Gabriel kaže da će Djetetu koje će ona začeti po Duhu Svetome vlastito ime biti Isus, ime koje istovremeno izražava njegov identitet i poslanje: Spasitelj. „Anđeo joj reče: 'Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, "ti ćeš začeti i roditi sina" komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova” (Lk 1,30-32) Budući da samo Bog može opraštati grijehe, on će u Isusu , svome vječnom učovječenom Sinu, „spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21). Tako, u Isusu, Bog obnavlja cijelu povijest spasenja u korist ljudi. Budući da je grijeh uvijek uvreda nanesena Bogu, jedino ga Bog može izbrisati. Stoga Izrael spoznajući sve više općenitost grijeha, neće moći više tražiti spasenje osim u zazivanju imena Boga Otkupitelja. „Ime Isusovo znači da je samo Ime Božje prisutno u osobi njegova Sina (usp. Dj 5,41; 3 Iv 7) utjelovljenoga za opće i konačno Otkupljenje od grijeha. Jedino božansko ime donosi spasenje (usp. Iv 3,18), a odsada ga mogu zazivati svi jer se, Utjelovljenjem, on ujedinio sa svim ljudima (usp. Rim 10,6-13), tako da 'nema ni u kome drugom spasenja; nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti' (Dj 4,12).” (KKC 432) I samo Isusovo uskrsnuće koje je djelo Duha Svetoga proslava je imena Boga Spasitelja jer sada već ime Isusovo u punini očituje vrhovnu moć „Imena koje je nad svakim drugim imenom” (Fil 2,9-10). Zli duhovi boje se Imena Isusova i u to ime njegovi učenici čine čudesa (usp. Mk 16,17). I sve što učenici traže od Oca u ime Isusovo, Otac im daje. „Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane, i vam dadne Otac što ga zamolite u moje ime.” (Iv 15,16) „Ime Isusovo je u središtu kršćanske molitve. Sve liturgijske molitve završavaju formulom 'po Gospodinu našem Isusu Kristu(...)'. Molitva 'Zdravo, Marijo' dosiže vrhunac u riječima: 'i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus'. Molitva srca, uobičajena kod istočnjaka i zvana 'Isusova molitva', kaže: 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku'. Mnogi kršćani, kao sveta Ivana Arška, umiru sa samo jednom riječju na usnama: 'Isuse'.” (KKC 435) Krist dolazi od grčkog prijevoda hebrejskog izraza „Mesija”, a znači „Pomazanik”. Isus je doista ”pomazan” Duhom Svetim da bi mogao ispuniti misiju koju mu je Bog namijenio. Zato riječ Krist postaje Isusu vlastito ime samo zato što on savršeno ispunja božansko poslanje koje taj naslov označuje. U Izraelu su naime u Božje ime bili pomazani ljudi koji su bili posvećeni za poslanje koje im je Bog povjerio u svome narodu. Tako je bilo s kraljevima svećenicima i, u rijetkim slučajevima, s prorocima. Tako je nadasve moralo biti s Mesijom kojega je Bog poslao da konačno uspostavi njegovo kraljevstvo među ljudima. Mesija je morao biti pomazan Duhom Gospodinovim, u isti mah kao kralj i svećenik, ali i kao prorok. Stoga je Isus uistinu ostvario tu mesijansku nadu Izraela svojom trostrukom službom svećenika, proroka i kralja. Isusovo mesijansko posvećenje objavljuje njegovo božansko poslanje. Anđeo je pastirima navijestio Isusovo rođenje kao rođenje Mesije obećanog Izraelu: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.” (Lk 2,11). On je od početka „onaj kog je Otac posvetio i poslao na svijet” (Iv 10,36), začet kao „svet” (Lk 1,35) u djevičanskom Marijinom krilu snagom Duha Svetoga. Zato anđeo Gospodnji reče: „Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju jer je ono, što je ona začela, od Duha Svetoga” (Mt 1,20). A u rodoslovlju Isusova ljudskog podrijetla se kaže da „Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist” (Mt 1,16). Isusovo vječno mesijansko posvećenje objavljeno je u vremenu njegova zemaljskog života u času kad je kršten od Ivana, kad ga je Bog „pomazao Duhom svetim i snagom” (Dj 10,38) „da se očituje Izraelu” (Iv 1,31) kao njegov Mesija. Zato brojni Židovi, a i neki pogani koji su dijelili njihovu nadu, prepoznaše u Isus osnovne crte mesijanskog „sina Davidova” kojega Bog bijaše obećao Izraelu. Isus je prihvatio ime Mesija na koje je imao pravo. U razgovoru s Kristom žena Samarijanka reče: „Znam da ima doći Mesija koji se zove Pomazanik. Kad on dođe sve će nam objaviti.” „To sam je koji govorim s tobom”, reče joj Isus. (Iv 4,25-26). Ali to ime Mesija, Isus nije prihvatio bez ograde, jer ga je dio suvremenika shvaćao previše ljudski, u biti politički. „Kad saznade da će doći da ga na silu uhvate i učine kraljem, opet krenu, posve sam, u goru” (Iv 6,15). „A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela.” (Lk 24,21). Isus je prihvatio ispovijest vjere kojom ga je Petar priznao Mesijom, navješćujući tada već blisku muku Sina čovječjega. „'Ti si Krist, Sin Boga Živoga!' odgovori mu Šimun Petar.” (Mt 16,16) „otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” (Mt 16,21). Tako je Isus otkrio pravi sadržaj svoga mesijanskog kraljevskog dostojanstva, u transcendentnoj istovjetnosti Sina Čovječjega „koji je sišao s neba” (Iv 3,13), kao i u njegovom otkupiteljskom poslanju kao sluge patnika. „A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!” (Mt 20,27-28). Zato se pravi smisao Kristova kraljevskog dostojanstva očituje samo s visine Križa. „A Pilat je napisao natpis i stavio ga na križ. Bilo je pisano: 'Isus Nazarećanin, kralj židovski.' Taj su natpis čitali mnogi Židovi, jer bijaše blizu grada mjesto na kojemu je Isus bio razapet. Bilo je pisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički reknu Pilatu: „Neka ne ostane napisano 'kralj židovski', nego: 'Ovaj je tvrdio: kralj sam židovski.'” „Što sam napisao, ostaje napisano!” odvrati im Pilat.” (Iv 19,19-22). „Jedan od obješenih zločinaca vrijeđao ga: 'Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!” Tada drugi progovori i ukori ga: „Zar se boga ne bojiš, ti koji podnosiš istu kaznu? Mi smo ovdje po pravdi jer primamo zasluženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakva zla učinio.” Pa nadoda: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” On mu reče: „Zaista kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju!” (Lk 23,39-43). „Napokon dolazi Isusov čas: Isus predaje svoj duh u Očeve ruke u trenutku kada svojom smrću pobjeđuje smrt, tako da 'uskrišen od mrtvih slavom Očevom' (Rim 6,4), odmah predaje Duha Svetoga 'dahnuvši' u svoje učenike. Od toga časa poslanje Krista i Duha biva poslanjem Crkve: 'Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas' (Iv 20,21). (KKC 730) Istom poslije Uskrsnuća isusovo će kraljevsko dostojanstvo moći biti proglašeno od Petra pred narodom Božjim: „Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega ste vi razapeli Bog učinio i Gospodinom i Kristom!” (Dj 2,36). Uskrsnuće također potvrđuje istinu božanstva Isusova. On je bio rekao: „Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete spoznati da Ja jesam” (Iv 8,28). Uskrsnuće Kristovo dokazalo je da je on zaista „Ja jesam”, Sin Božji i Bog sâm. Sveti Pavao mogao je izjaviti Židovima: „Obećanje dano ocima, Bog je ispunio djeci: nama uskrisivši Isusa, kao što je i pisano u Psalmu drugom: 'Ti si Sin moj, danas te rodih'” (Dj 13,32-33). Uskrsnuće Kristovo tijesno je povezano s otajstvom Utjelovljenja Sina Božjega. Ono je, po vječnom naumu Božjem, njegovo ispunjenje. |