23.10.2010., subota
16. DUH SVETI I CRKVA
|
Svojom smrću Krist nas oslobađa od grijeha, a svojim Uskrsnućem otvara nam pristup u novi život. Taj je život ponajprije opravdanje koje nam vraća milost Božju, „da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvi, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6,4). On se sastoji u pobjedi nad smrću grijeha i u novom udioništvu u Božjoj milosti. On ostvaruje posinovljenje kojim ljudi postaju braćom Kristovom, kako Isus zove učenike nakon Uskrsnuća: „Idite, javite mojoj braći” (Mt 28,10; Iv 20,17). Prema tome, Uskrsnuće Kristovo, kao i sam uskrsli Krist, jest počelo i izvor našeg budućeg Uskrsnuća: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (...), jer kao što u Adamu svi umiru tako će u Kristu svi biti oživljeni!” (1 Kor 15,20-22). U očekivanju toga ispunjenja, uskrsli Krist živi u srcu svojih vjernika po Duhu Svetomu. U njemu kršćani kušaju „snage budučega svijeta” (Heb 6,5) i njihov je život ponesen od Krista u krilo božanskog života, „da oni koji žive ne žive više sebi, nego i uskrsnu” (2 Kor 5,15). „Bog je ljubav” (1 Iv 4,8. 16), a ljubav je prvi dar Duha Svetoga i sadrži u sebi i sve druge milosti. Tu je ljubav Bog „izlio u srcima našim po duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5) na dan našega Krštenja i Potvrde, a svećenicama i biskupima u punini u sakramentu Svetog Reda. Budući da smo po grijehu naših praroditelja Adama i Eve i po svojim osobnim grijesima bili duhovno mrtvi (ili barem ranjeni) pred bogom, prvi je učinak dara ljubavi Duha Svetoga oproštenje naših grijeha i povratak u zajedništvo života s Bogom. To je zajedništvo s Duhom Svetim (usp. 2 Kor 13,13) koje u crkvi vraća krštenicima grijehom izgubljenu božansku sličnost. Duh Sveti dariva nam dakle „zalog” ili „prvine” naše baštine (usp. Rim 8,23; 2 Kor 1,21): sam život Svetoga Trojstva, koji se sastoji u tome da ljubimo Boga „kako nas je On ljubio” (usp. 1 Iv 4,11-12). Ta je ljubav počelo novoga života u Kristu, života koji je omogućen time što smo „primili snagu Duha Svetoga” (Dj 1,8). Zahvaljujući toj snazi Duha Svetoga, djeca Božja mogu donositi plodove milosti. Onaj koij nas je ucijepio na pravi trs, odnosno na Isusa Krista, dat će da donesemo „plod Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost” (Gal 5,22-23). „Duh je naš život”: što se više odričemo sebe (usp. Mt 16, 24-26), to se većma „po Duhu ravnamo” (Gal 5,25). „Oni koji pripadaju Isusu Kristu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama. Ako imamo život po Duhu, slijedimo Duha! Ne težimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedan drugoga! Ne zavidimo jedan drugome!” (Gal 5,24-26). Po zajedništvu s Kristom, Duh Sveti nas produhovljuje, daje nam odvažnost da Boga nazivamo Ocem i da sudjelujemo u Kristovoj milosti, da se nazivamo djecom svjetla i da imamo udjela u vječnoj slavi jer nas dovodi u Kraljevstvo nebesko i u sinovsko usvojenje.  „Poslanje Krista i Duha Svetoga ostvaruje se u Crkvi, Tijelu Kristovu i Hramu Duha Svetoga. To združeno poslanje sad već Kristove vjernike pridružuje njegovu zajedništvu s Ocem u Duhu Svetom: Duh ljude priprema, svojom ih milošću pretječe da ih privuče ka Kristu. On im objavljuje uskrsloga Gospodina, on im u pamet dozivlje njegovu riječ i otvara im duh za shvaćanje njegove smrti i uskrsnuća. On im uprisutnjuje Kristovo otajstvo, nadasve u euharistiji, da ih pomiri i uvede u zajedništvo s Bogom, te mognu donijeti 'mnogo ploda' (Iv 15,5.8).” (KKC 737) Na dan Pedesetnice, Kristov se Vazam dovršuje izlijevanjem Duha Svetoga, koji je očitovan, darovan i priopćen Crkvi kao božanska Osoba. Iz svoje punine Krist, Gospodin, izlijeva Duha u izobilju u duše i srca svojih učenika i vjernika. Toga je dana Presveto Trojstvo objavljeno potpuno. Od toga je dana Kraljevstvo, koje je Krist navijestio, otvoreno onima koji u njega vjeruju. U vjeri i u poniznosti života. Kristovi učenici već imaju udjela u zajedništvu Presvetoga Trojstva. Svojim dolaskom, a on ne prestaje dolaziti, Duh Sveti uvodi svijet u „posljednja vremena”, u vrijeme Crkve, u Kraljevstvo već baštinjeno, ali još ne dovršeno. Na taj način, poslanje Crkve nije dodatak poslanju Krista i Duha Svetoga, nego mu je sakrament. Zato cijelim svojim bićem i u svim svojim članovima Crkva je poslana da navješćuje i svjedoči, da ostvaruje i širi tajnu zajedništva Svetoga Trojstva. Svi mi koji smo primili jedinstvenog i istoga Duha Svetoga, mi smo se stopili među sobom i s Bogom. Makar smo odvojeno brojni i premda Krist čini da Duh Očev i njegov prebiva u svakome od nas, taj jedini i nedjeljivi Duh Sveti dovodi, po sebi, do jedinstva one koji su različiti međusobno i čini da svi izgledaju kao jedno u njemu. Isto tako, kao što snaga svetoga Kristova čovještva čini da svi oni u kojima se ona nalazi oblikuju jedno tijelo, na isti način Duh Božji, koji prebiva u svima, jedan i nedjeljiv, vodi sve k duhovnom jedinstvu u Crkvi. Po sakramentima Crkve Isus Krist priopćuje svoga Svetoga Duha Posvetitelja članovima svoga Tijela. A budući da je Duh Sveti Kristovo pomazanje, Isus, Glava Tijela, jest onaj koji ga dijeli svojim udovima da ih hrani, liječi, organizira u njihovim uzajamnim službama, da ih oživljuje, da ih šalje svjedočiti, da ih pridruži svome prinosu Ocu i zagovaranju za cijeli svijet. Ta „čudesna Božja djela”, dana vjernicima po sakramentima Crkve, donose plodove u novom životu, u Kristu Isusu, po Duhu Svetome. „Duh potpomaže našu nemoć, jer ne znamo što da molimo kako valja; ali sam se Duh zauzima za nas neizrecivim uzdasima.” (Rim 8,26) Duh Sveti, tvorac svih Božjih djela, je također i Učitelj molitve u Kristovoj Crkvi. „Budući da ste sinovi odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga, koji kliče: Abba – Oče!” (Gal 4,6). Tako Duh Sveti, kojega Krist, Glava, izlijeva u svoje udove, izgrađuje, oživljava i posvećuje Crkvu, koja je sakrament zajedništva Presvetog Trojstva i ljudi. „'Crkva je u Kristu kao sakrament, tj. znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda': biti sakrament najtješnjeg sjedinjenja ljudi s Bogom prva je svrha Crkve. Budući da je zajedništvo između ljudi zasnovano na sjedinjenju s Bogom, Crkva je također sakrament jedinstva ljudskoga roda. U njoj je to jedinstvo već počelo jer ona okuplja ljude 'iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika' (Otk 7,9); u isto vrijeme Crkva je 'znak i sredstvo' potpunog ostvarenja tog jedinstva u budućnosti.” (KKC 775) Kao sakrament univerzalnog spasenja ljudi, Crkva je doista Kristovo oruđe sjedinjenja svakoga čovjeka s Bogom i s drugim ljudima. U Isusovim rukama Crkva je „oruđe otkupljenja svih ljudi” (LG 9) i „sveopći sakrament spasenja” (LG 9) po kojemu Krist „očituje i ujedno ostvaruje otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku” (GS 45). Ona je „vidljivi nacrt Božje ljubavi prema čovječanstvu” (Pavao VI., govor 22.lipnja 1973) koji hoće „da se cio ljudski rod oblikuje u jedan jedini Božji narod, da sraste u jedinstveno tijelo Kristovo i da se izgradi u jedan hram Duha Svetoga” (II. Vatikanski Sabor, Ad Gentes, 7; usp. LG 17) U Crkvi Krist ispunja i objavljuje svoje vlastito otajstvo kao cilj Božjega nauma: „uglaviti u Kristu sve” (Ef 1,10). Sveti Pavao naziva „velikim otajstvom” (Ef 5,32) zaručničko sjedinjenje Krista i Crkve. Budući da je sjedinjena s Kristom kao svojim zaručničkim (usp. Ef 5,25-27), sama Crkva sa svoje strane postaje otajstvo (usp. Ef 3,9-11). Promatrajući u njoj otajstvo sveti Pavao piše: „Krist u vama, nada slave” (Kol 1,27). U Crkvi to zajedništvo ljudi s Bogom po „ljubavi koja nikad ne prestaje” (1 Kor 13,8), svrha je svemu onome što je u njoj sakramentalno sredstvo, vezano uz ovaj prolazni svijet (usp. LG 48). „Njezin je ustroj sav usmjeren na svetost Kristovih udova. A svetost se mjeri prema 'velikom otajstvu' u kojemu Zaručnica na Zaručničkov dar odgovara darom ljubavi.” (Ivan Pavao II., Mulieris dignitatem, 27). Marija prednjači svima nama „na putu svetosti”, koja je otajstvo Crkve, kao Zaručnica „bez ljage i nabora” (Ef 5,27). Zato „marijanska dimenzija Crkve ide ispred njezine petrovske dimenzije” (Mulieris dignitatem, 27). A sve je to djelo Duha Svetoga koji prebiva u Crkvi, odnosno u dušama i srcima njezinih članova. |