26.10.2010., utorak
9. - «OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA…«
 Pred Božjim veličanstvom i svetošću čovjek uvijek osjeća strah zbog svoje slabosti i grešnosti. Tako pred gorućim grmom Mojsiju je rečeno: « Ne prilazi ovamo. Izuj obuću s nogu.» ( Izl. 3,5 ). Zato sv. Petar Krizolog kaže: «Svijest koju mi imamo o svom stanju robova vratila bi nas pod zemlju, naše zemaljsko biće raspalo bi se u prašini, da nas autoritet samoga našega Boga i Duh njegova Sina ne potiče da izustimo ovaj poklik: «Abba, Oče !» ( Rim. 8,15 ). (…) Kad bi se nemoć jednog smrtnika usudila Boga nazvati svojim Ocem, ako ne samo onda, kad je nutarnji čovjek prodahnut Snagom odozgor ?» (Sermones,7l; PL 52,401 CD). Stoga ovaj prag Božje svetosti i udaljenosti od čovjeka mogao je prijeći samo Isus Krist. On koji «pošto je očistio grijehe» (Heb.l,3), vodi nas pred lice Očevo: «Evo, ja i djeca koju mi Bog dade» (Heb.2,13). Zato, u rimskoj liturgiji euharistijska je zajednica pozvana, snagom Duha Svetoga, da moli «Oče naš … ) sinovskom smjelošću. Ta snaga Duha Svetoga koja nas uvodi u Molitvu Gospodnju izražena je u bogoslužju Istoka i Zapada lijepim, tipično kršćanskim izrazom: parrhesia, odnosno iskrena jednostavnost, sinovsko pouzdanje, radosna sigurnost, smjerna odvažnost, izvjesnost da smo ljubljeni (usp.3,12;Heb.3,6;4,16;1Iv.2,28;3,21;5,14 ). Prije nego učinimo svojim ovaj početni zanos Gospodnje molitve: « Oče naš …» nije suvišno ponizno očistiti srca od nekih krivih predođžbi « ovoga svijeta». Poniznost čini da uvidimo da «nitko ne pozna Oca doli Sin, i onaj kome Sin hoće objaviti», tj. «maleni» (Mt. 25-27.). Moliti Oca znači ući u njegovo otajstvo,onakvo kakvo jest i kakvo nam je Sin objavio. Mi kršćani možemo zazivati Boga kao «Oca» jer nam je to sami Bog po svome Sinu Isusu Kristu, koji je postao čovjek, objavio i jer nam to objavljuje njegov Duh Sveti. Ono što čovjek ne može pojmiti, a niti anđeoske sile prozrijeti, to jest osobni odnos Sina prema Ocu, to Duh Sveti objavljuje nama kršćanima, nama koji vjerujemo da Isus jest Krist i da smo rođeni od Boga snagom Duha Svetoga u Krštenju. « Kad molimo Oca, u zajedništu smo s njim i njegovim Sinom Isusom Kristom (usp.1Ivan,5,19,). Tada ga poznajemo i priznajemo s uvijek novim udivljenjem. Prva riječ Gospodnje molitve, prije nego zamolba, jest blagoslov klanjanja. Slava je Božja da ga priznajemo « Ocem «, pravim Bogom. Zahvaljujemo mu što nam je objavio svoje ime, dao da to vjerujemo i što se nastanio u nama svojom prisutnošću». (KKC.,2781). Mi se možemo klanjati Ocu, jer nas je nanovo rodio za svoj život posinjujući nas kao svoju djecu u jedinorođenome Sinu svome Isusu Kristu. Krštenjem nas Bog pridružuje Tijelu svoga Krista, a pomazanjem svoga Duha, koji se od Glave –Krista izlijeva na udove, čini nas «kristima» - pomazanicima. Novi čovjek koji je snagom Duha Svetoga nanovo rođen u Krštenju i milošću vraćen Bogu svome, ponajprije kaže «Oče», jer je postao Sin. I tako, objavljujući nam Oca, Molitva Gospodnja objavljuje nas nama samima (usp. G.S., 22). A sv. Ambrozije ovako piše: «O, čovječe, nisi se usuđivao podignuti lice prema nebu, nego si svoj pogled obarao prema zemlji, i iznenada si primio milost Kristovu: oprošteni su ti svi grijesi tvoji. Od zlog sluge postao si dobri sin … Podigni stoga, oči prema Ocu, koji te je otkupio po svom Sinu i reci: «Oče naš» (…). Ali ne traži sebi nikakvu povlasticu. On je na osobit način Otac samo Krista, dok je svima nama samo zajednički, jer samo je njega rodio, nas je, naprotiv, stvorio. I ti milošću reci Oče naš, da zaslužiš biti njegov sin «. (De Sakramentis,5,l9:PL.16,450 C). Taj čisti dar posinjenja Očeva zahtjeva s naše strane trajno obraćenje i novi život u Bogu. Molitva našem nebeskom Ocu mora u nama stvarati dva temeljna raspoloženja: želju i volju da mu sličimo. Stvoreni smo na Božju sliku, milošću Kristovom nam je vraćena sličnost s Ocem i mi toj milosti moramo odgovarati živeći u ljubavi i prijateljstvu s Bogom. Sv. Ciprijan Kartaški kaže: «Moramo imati na pameti i znati: kad Boga zovemo «oče naš», moramo i živjeti kao sinovi «Božji» (De oratione dominica, 11: PL. 4,526 B). A sv.Ivan Zlatousti nadodaje»: «Ne možete zvati svojim Ocem Boga svake dobrote, ako vam srce ostane okrutno i neljudsko, jer u tom slučaju nemate više u sebi obilježje dobrote Oca nebeskog».(Homilia in illud «Augusta est porta» et de oratione Domini: PG. 51,44B). Stoga sv. Grgur Nisenski savjetuje: «Treba neprestano promatrati ljepotu Očevu i njome prožimati svoju dušu.» (Homiliae in orationem dominicam,2;PG.44, 1148B. Prema tome srce ponizno i pouzdano čini da «postanemo kao djeca» (MT.18,3) Božja, jer se Otac objavljuje «malenima» (Mt, 11, 25). «To je pogled na Boga samoga, veliki oganj ljubavi. Duša tu počiva i uranja u svetu ljubav, te razgovara s Bogom kao sa svojim vlastitim Ocem, sasvim jednostavno, u nježnosti posve osobite pobožnosti».(Sv. Ivan Kasijan, Cilletiones,9, 18; PL. 49,778 C.). Sv. Augustin kaže: «Oče naš: ovo ime pobuđuje u nama istodobno ljubav, žar u molitvi,(…) a i nadu da ćemo zadobiti ono što molimo. (…). Što može, naime, on odbiti molitvi svoje djece, kad im je već prije dopustio da budu njegova djeca ?(De sermone Domini in monte,2,4,16:Pl. 34,1276). A) - «OČE NAŠ« Oče «naš» odnosi se na Boga: Oca. Ta riječ glede nas ne izražava nikakvo posjedovanje, nego sasvim novi odnos naš prema Bogu. Kada mi kršćani kažemo Oče «naš», mi priznajemo prije svega da su se sva obećanja ljubavi naviještena po prorocima ispunila u novom i vječnom Savezu. U Božjem Sinu Isusu Kristu postali smo «njegov» Narod, a On je odsad «naš» Bog. Taj novi odnos uzajamne pripadnosti udijeljen nam je kao čisti dar. I na tu «milost i istinu», koje su nam darovane u Isusu Kristu (Iv.1,17), moramo odgovoriti ljubavlju i vjernošću. « Moleći Oče Samo je jedan Bog, a Ocem ga priznaju oni koji su, po vjeri u njegova jedinorođenoga Sina, nanovo rođeni vodom i Duhom Svetim u Krštenju.(Iv,3,5;1Iv.5,1). Crkva jest to novo zajedništvo Boga i ljudi. Sjedinjena s jedinorođenim Sinom Božjim Isusom Kristom koji je postao «prvorođenac među mnogom braćom» (Rim.8,29), Crkva je u zajedništvu s jednim te istim Ocem, u jednom te istom Duhu Svetome (usp.Ef. 4,4-6). Moleći «Oče naš», svaki krštenik moli u tom zajedništvu. «U mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša.» ( Dj., 4,32.). Zato usprkos podjelama kršćana molitva «Oče naš…» ostaje opće dobro i hitan poziv svim kršćanima za jedinstvom. U zajedništvu s Kristom po vjeri i krštenju, kršćani moraju sudjelovati u Isusovoj molitvi za jedinstvo njegovih učenika. Kršćani ne mogu moliti «Oče naš» ako pred njega ne donose sve one za koje je Bog svoga ljubljenoga Sina Isusa Krista predao smrti. Kao što je Božja ljubav bezgranična, takva mora biti i naša molitva (usp. Nostra Aetate,5) Molitva «Oče naš…» otvara nas obzorima njegove ljubavi očitovane u Kristu Isusu: moliti sa svima i za sve ljude koji ga još ne poznaju, da budu sabrani u jedno.(Iv.ll,52). Ta božanska skrb za sve ljude i sve stvorenje nadahnjivala je velike molitelje Crkve. Ista skrb mora širiti i našu molitvu u beskrajna prostranstva ljubavi ,kad god se usudimo reći: «Oče naš». B) - « OČE NAŠ, KOJI JESI NA NEBESIMA Taj biblijski izraz «koji jesi na nebesima» ne označava mjesto ili prostor, nego način bitka Božjega. Isto tako ne označava niti Božju udaljenost, nego njegovo veličanstvo. Naš nebeski Otac nije negdje «drugdje», nego je «iznad svega» što o njegovoj Svetosti možemo mi i zamisliti. I upravo jer je Bog triput Svet, «naš Otac» je veoma blizak smjernu i skršenu srcu. On je prisutan u srcu pravednika. Zato sv. Augustin kaže: « S pravom se ove riječi : < Oče naš, koji jesi na nebesima> odnose na srca pravednika, gdje Bog prebiva kao u svom hramu. Zato će onaj koji moli željeti da onaj koga zaziva prebiva u njemu.» ( De sermone Domini in monte, 2,5,17: PL. 34, 1277.). Nebo, kuća Očeva, istinska je domovina kojoj težimo i kojoj već pripadamo. Sv. Ciril Jeruzalemski piše: « Simbol «nebesa» upućuje također i na otajstvo Saveza između Boga i njegova Naroda koje živimo dok molimo: «Oče naš …». Bog jest na nebesima: to mu je prebivalište. A «kuća Očeva» jest «naša domovina». Istočni grijeh nas je prognao iz «zemlje Saveza» (usp. Post. 3) s Bogom. A obraćenje srca Bogu vraća nas k Ocu «koji je na nebesima (Lk. 15.18.21). Međutim, u Kristu Isusu su nebo i zemlja pomireni (usp.Iz.45,8;PS.85,12), jer je Sin «sišao s nebesa» sam i svojim Križem, Uskrsnućem i Uzašašćem «na nebesa», vraća zajedno sa sobom i nas k Ocu (usp. Iv.12,32;14,2-3;16,28;20,17;Ef. 4,9-10;Heb. 1,3;2,¸13). «Kad Crkva moli «Kršćani su u tijelu, ali ne žive po tijelu. Žive na zemlji, ali su građani neba,» (Poslanica Diognetu,5,8-9). Molitva Ocu našemu mora u nama povećati želju da mu budemo slični, a srce da nam bude ponizno i pouzdano u Boga. fra Jakov Ripić, O.F.M. |