26.10.2010., utorak
2. MOLITVA DJEVICE MARIJE I NJEZINA SINA ISUSA
 Marijina molitva nam je objavljena u zoru punine vremena, na početku vremena otkupljenja i spasenja čovječanstva. Prije utjelovljenja Sina Božjega i prije poslanja Duha Svetoga, njezina molitva na jedinstven način surađuje u dobrohotnom naumu Očevu spasenja ljudi. Tako pri navještenju Isusova začeća, te o Pedesetnici kod postanka Crkve, Tijela Kristova, Marija se nalazi u molitvi. Zato u vjeri svoje ponizne službenice Božje dar nailazi na doček koji je očekivao od početka vremena. Ona, koju je svemogući učinio „milosti punom” odgovara prinosom cijelog svoga bića: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” ( Lk. L,38 ). „Taj Marijin „Da” jest potpuno predanje njezine osobe Bogu u službi spasenja ljudi. Taj „Da” jest kršćanska molitva: biti sva za Krista jer je On sav za nas. „Stoga Marijin hvalospjev „Veliča” (latinski < Magnificat >, bizantski < Megalinar>), istodobno je hvalospjev Bogorodice i Crkve, hvalospjev Kćeri Sionske i novog Božjega naroda, hvalospjev hvale za udijeljenu puninu milosti u naumu spasenja, hvalospjev „siromaha” kojih je nada ostvarena ispunjenjem obećanja datih našim ocima, „Abrahamu i njegovu potomstvu dovijeka.” (KKC., 2619). Taj hvalospjev Blažene Djevice Marije glasi: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.” ( Lk. 1,46 – 55 ) . Evanđelje nam još otkriva kako Marija moli i posreduje u vjeri za druge u Kani Galilejskoj. Isusova majka Marija moli Sina za potrebe svadbene gozbe: « Kad nestade vina, reče Isusu njegova majka: < Nemaju vina. > ……. Nato majka njegova reče slugama: < Što vam god rekne učinite! > « ( Iv. 2, 3.5 ). I ta gozba u Kani je znak jedne druge gozbe: gozbe Jaganjca, koji, na molbu Crkve, svoje Zaručnice daje svoje presveto Tijelo i svoju predragocijenu Krv kao hranu i piće besmrtnim dušama svojih vjernika. I u času Novoga saveza, podno križa, Marija biva uslišana kao žena, nova Eva, i tako je postala istinska < Majka živih >. « Kad Isus opazi majku i blizu nje učenika kojega je osobito ljubio, reče majci svojoj: < Ženo, evo ti sina ! > Zatim reče učeniku: < Evo ti majke ! > I od tog je časa učenik uze u svoju kuću.» ( Iv. L9, 26 – 27 ) Sin Božji postavši Sinom Djevice iz Nazareta naučio je moliti svojim ljudskim srcem. Naučio je to od majke Marije koja je u svom srcu čuvala sva < velika djela > Svemogućega i o njima razmišljala. Isus je naučio još moliti i iz riječi i stihova molitve svoga naroda, u nazaretskoj sinagogi i u Hramu. No, Kristova molitva provire iz jednoga tajnoga vrela: iz njegova sinovskoga sjedinjenja s Bogom, kako i sam daje naslutiti svojim roditeljima u dobi od dvanaest godina koji su ga našli u Hramu. « Pa zašto ste me tražili ? – odgovori im. Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga ? « ( Lk. 2, 49 ). Tu se počinje objavljivati novost molitve u punini vremena: sinovska molitva Isusova. Događaj molitve nam je upotpunosti objavljen u Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama. Pokušati razumjeti molitvu Kristovu, po onom što nam kazuju njegovi svjedoci u Evanđelju, znači približiti se svetom Gospodinu Isusu Kristu kao gorućem grmu: promatrajući prvo njega samoga u molitvi, zatim slušajući ga kako nas uči moliti, da bismo konačno spoznali kako nam molitvu uslišava. Fra Jakov Ripić , O.F.M |