26.10.2010., utorak
IZVOR MOLITVE
 Ponajprije molitva živi od samih stvarnosti stvaranja. Stoga možemo reći da je stvaranje izvor molitve. U svom neprolaznom savezu sa živim bićima Bog uvijek poziva čovjeka da mu se moli. No molitva se u Starom zavjetu objavljuje posebno počevši od praoca našega Abrahama. Čim ga Bog zove, Abraham polazi na put « kako mu je Gospodin rekao « (Post. 12,4). Abraham sluša jer je njegovo srce cijelo pokorno riječi Božjoj. Slušanje srca koje se odlučuje za Boga bitno je u molitvi, riječi su o njemu ovisne. Ali Abrahamova molitva izražena je ponajprije djelima: on, čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Gospodinu. Tek kasnije, javlja se njegova prva molitva riječima: to je prikrivena tužba što podsjeća Boga na obećanja koja kao da se ne ostvaruju. I tako se od početka povijesti spasenja pojavljuje jedan od dramskih vidova molitve: kušnja vjere u Božju vjernost. « Povjerovavši u Boga, hodeći u njegovoj prisutnosti i u savezu s njime, patrijarh je spreman ugostiti u svom šatoru tajanstvenoga Gosta: to divno gostoprimstvo kod Mamre uvod je u Navještenje pravoga Sina obećanja. Od onoga časa kad mu je Bog povjerio svoj naum, Abrahamovo srce dijeli suosjećanje svoga Gospodina za ljude te se usuđuje zauzeti se za njih s odvažnim pouzdanjem.» (KKC 2571). Kao posljednje čišćenje vjere, od Abrahama « koji je primio obećanje» (Heb 11,17) Bog traži da mu žrtvuje sina Izaka kojega mu je dao. Ali i u tome iskušenju njegova vjera ne slabi: « Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu» (Post.22,8 ). Tako je, eto, otac vjerujućih suobličen nebeskome Ocu koji neće poštedjeti ni svoga vlastitoga Sina, Isusa Krista, već će ga za sve nas predati za žrtvu na križu. Zato molitva obnavlja čovjeka na sliku Božju i čini ga dionikom snage Božje ljubavi koja spašava mnoge. Zatim u cijelonoćnoj molitvenoj borbi Jakova, praoca dvanaest Izraelovih plemena s « nekim « tajanstvenim bićem, Crkva vidi simbol molitve kao borbe vjere i pobjede ustrajnosti. I kad se počinje ostvarivati obećanje koje je Bog dao Abrahamu i njegovu potomstvu, Mojsijeva molitva biva iznenađujućim oblikom zagovorne molitve koja će se ispuniti u jednom «posredniku između Boga i ljudi, čovjeku Kristu Isusu» (1 Tim.2,5). I tu Bog dolazi prvi. On pozivlje Mojsija iz gorućeg grma. Bog se objavljuje Mojsiju da ga pošalje, da ga pridruži svom suosjećanju, djelu spasenja svog naroda. Dakle, «Bog je razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem» (Izl. 33,11). Mojsijeva molitva izrazito je kontemplativna molitva zahvaljujući kojoj je sluga Božji ostao vjeran svome poslanju. I u toj prisnosti s vjernim Bogom, sporim na srdžbu i punim milosti, Mojsije je crpio snagu i upornost za svoje posredovanje. On ne moli za sebe već za narod što ga je Bog sebi stekao. Zatim imamo molitvu Davida koji je u pravom smislu kralj «po srcu Božjem«, pastir koji moli za svoj narod i u njegovo ime. Davidova će podložnost Božjoj volji, hvala i pokajanje biti primjer molitvi naroda. Nadahnut Duhom Svetim, David je, u psalmima, prvi prorok židovske i kršćanske molitve. Molitva Krista, istinskoga Mesije i sina Davidova, otkrit će i dopuniti smisao te molitve. «Psalmi krijepe i izražavaju molitvu Božjeg naroda kao zajednice, za vrijeme velikih slavlja u Jeruzalemu i svake subote u sinagogama. Ta je molitva u isto vrijeme osobna i zajednička; odnosi se na one koji mole i na sve ljude; uzdiže se sa Svete zemlje i iz zajednice u Dijaspori (raseljenju), te zahvaća sve stvorenje; podsjeća na spasiteljske događaje prošlosti te se proteže k ispunjenju povijesti; spominje se već izvršenih Božjih obećanja i očekuje Mesiju koji će ih konačno ispuniti. Moljeni i posve ispunjeni u Kristu, psalmi su bitni u molitvi njegove Crkve.« (KKC.,2586). Na koncu imamo molitvu Proroka koja je odgajala u vjeri Božji narod i poticala ljude na obraćenje srca. Ilija je otac proroka, njegov je « naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva « (usp. Ps.,24,6). Jakov apostol upućuje na njega da nas potakne na molitvu: « Mnogo može žarka molitva pravednikova « (Jak. 5, 16b – 18). Pridružimo se i mi svim tim Božjim miljenicima u molitvi i postići ćemo mir i spasenje sebi samima, Crkvi, svome narodu i cijelome čovječanstvu. Fra Jakov Ripić, O.F.M. Samostan i župa sv. Antuna Padovanskoga Bjelovar |