13.09.2010., ponedjeljak
SV. BARTOL
|
SVETI BARTOL, APOSTOL CRKVA BOŽJA POČIVA NA TEMELJU APOSTOLA 24. KOLOVOZA »Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: „Evo pravog Izraelca bez lukavstva.” (...) „Rabbi – odvrati mu Natanael – Ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.”« (Iv 1,47.49) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas sv. Crkva slavi blagdan sv. Bartola, apostola. Bog je odlučio da njegova Crkva počiva na temelju apostola i da bude svim narodima sakrament spasenja. Dužnost je Crkve naviještati svakome stvorenju Kristov nauk spasenja (Evanđelje) tako da svi ljudi upoznaju jedinoga pravoga Boga i onoga koga On posla, te čineći pokoru da se odvrate od svojih putova grešnoga života. I vjernicima mora Crkva uvijek propovijedati vjeru i pokoru. Osim toga treba ih pripraviti na sakramente, učiti ih da vrše sve što je Krist zapovjedio, poticati ih na sva djela ljubavi, pobožnosti i apostolata, kojima će kršćani zaista pokazati da nisu od ovoga svijeta, a da su ipak svjetlo svijeta i da slave Oca pred ljudima.  Kip sv. Bartola oderane kože Gospodin je to činio i čini preko svojih apostola pa stoga Crkva ne samo sve apostole štuje više nego druge svece, nego njihove blagdane upotrebljava da nas po njima uvijek iznova poučava i potiče. Tako sv. Ivan apostol u viđenju gleda Crkvu Božju kao sveti grad okružen velikim i visokim zidinama koje su znak njegove čvrstoće i sigurnosti. U nj vodi dvanaest vrata za dvanaest plemena Izraelovih, a to su svi Božji odabranici koji će doći sa sve četiri strane svijeta. Grad Crkve postavljen je na dvanaest temelja na kojima su napisana imena dvanaestorice Kristovih apostola (usp. Otk 21,9-14). A sv. Pavao naziva apostole temeljima Crkve (usp. Ef 2,20). Stoga se svaka Crkva kod posvećenja maže svetim uljem na dvanaest mjesta četiriju zidova i ta su mjesta trajno označena posebnim križevima. Krist je jedini Graditelj svoje Crkve, ali on za zidanje treba ljudsku građu, u kojoj su apostoli najvažniji. Stoga se Isusova Crkva i zove apostolskom. Apostoli su ne samo propovjednici Evanđelja, nego i njegovi namjesnici s kojima se Krist služi kao sa samim sobom i mjesto sebe. Apostoli su predstavnici Isusa Krista koji ih šalje: »Nije sluga veći od svoga gospodara, niti je apostol veći od onoga koji ga šalje.« (Iv 13,16) Prema tome sva čast koju Crkva iskazuje apostolima kroz stoljeća ide samome Kristu. Nikad nije dosta ponavljati njegove riječi koje dakako vrijede i za one koji su u službi naslijedili apostole: » Tko vas sluša mene sluša. Tko vas prezire mene prezire.« (Lk 10,16) Apostoli su Isusovi prijatelji koji raznose po svem svijetu slavu Božjeg kraljevstva (usp. Iv 15,15). Stoga se Crkva od prvih vremena držala načela: »Nihil sine episcopo – ništa bez biskupa!« (Ignacije Antiohijski). O današnjem apostolu potanje znamo samo ono što se zbilo kod njegova prvog susreta s Isusom. Tom se prigodom pokazalo kako Gospodin najčešće zove nekoga u svoju službu preko drugoga. Filip je obavijestio Bartola da je nastupio Učitelj koji je sigurno Mesija. A na Bartolovu sumnju da bi iz Nazareta mogao doći Mesija, Filip jednostavno odvrati: »Dođi i vidi!« (Iv 1,46) A to znači da on sam treba iskusiti život s Isusom i službu koja ga čeka. Služba apostola dolazi od srdačnog druženja s Gospodinom. Kod susreta s Isusom, Bartol je čuo divnu pohvalu o sebi: »Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.« (Iv 1,47) Zato je Bartol iskrena srca prionuo uz Sina Božjega. »Rabbi – odvrati mu Natanel – ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.« (Iv 1,49) Tu svoju vjeru u Krista kao Sina Božjega, Bartol će jednoga dana kao i ostali apostoli potvrditi svojom mučeničkom smrću. Prema predaji nakon Gospodinova uzašašća na nebo, Bartol je propovijedao Evanđelje Isusovo u Indiji i ondje je podnio mučeništvo.  Jusepe de Ribera: Mučeništvo sv. Bartolomeja Bartol, apostol nije samo ljubio Krista i njegovu Crkvu za koju je i mučeništvo podnio, nego je također svom dušom i srcem ljubio i Isusovu Majku Mariju koja je Majka Crkve i Kraljica apostola. Blizu milijardu katolika širom svijeta sačinjavaju jedno tijelo ne samo po istoj vjeri u Isusa Krista i po priznavanju pape, nego i po sinovskom poštovanju iste Majke Marije. Jedan je za sve Krist, jedna je svima Majka Marija, jedna je ista vjera, jedno samo krštenje, jedna jedina Crkva. Na blagdan Duhova, kad je nastala Crkva, Marija je bila zajedno s apostolima u molitvi i očekivanju Duha Svetoga. I Marija je primila Duha Svetoga da može ispuniti kao i apostoli svoje poslanje u Crkvi Božjoj. Ali zadaća Marijina u Crkvi nije se sastojala u vanjskom djelovanju i propovijedanju kao što su to činili apostoli. Ona je na unutrašnji način zavjetovana da širi utjelovljenje Sina Božjega na druge ljude. Na dan Duhova, Duh Sveti dao je Mariji dar majčinske ljubavi u odnosu na sve ljude i tako se u njezinoj duši našla jedna vrsta žara koji želi obuhvatiti cijeli svijet. I ta ljubav joj omogućava da preuzme u svoje srce sudbinu ljudi. I tako je Marija postala srce Crkve kojoj je duša Duh ljubavi. Upravo zato Marija se nije dala na izvanjsko djelovanje. Ona je činila više od toga. Ona je u Crkvi kao duša djelovanja radila u povučenosti, skrivenosti, poniznosti, molitvi i ljubavi. Tako je Marija kao najveća u Crkvi učinila da se milost svuda proširi, ali samo ljubeći i moleći. Ne može Crkva bez Marije, ne mogu apostoli ništa bez Marije. Marija je majka i kraljica apostola i Crkve. Stoga vjernost Isusu Kristu naših pradjedova, koji su se borili za »krst časni« i »slobodu zlatnu« i ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi i Petrovoj Stolici ubrzo su se pretvorili u ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Majci Božjoj i Majci Crkve Mariji, koju naš narod tako rado naziva »Kraljicom Hrvata« i sinovski je štuje u mnogim svetištima širom domovine. Naš hrvatski narod u trinaest stoljeća burne povijesti svoga postanka vodio je teške ratove i podnosio velike kušnje. Bila nam je sudbina da se borimo i da ginemo. Bizant, Turci, Austrija, Mađari, Nijemci, Talijani i drugi rušili su nam čast, dostojanstvo i poštenje. Svi su nas varali i tlačili i htjeli su nam uništiti vjeru, jezik i naciju. I tada smo digli oči i ugledali Mariju gdje stoji pokraj nas, uz naša ramena, na vrhovima naših brda, na raskršćima naših putova, ogrnuta svojim majčinskim plaštem, hoteći nas sve zakriliti. I tako je Marija kao Majka s nama gladovala, trpjela, molila se i borila. Imala je svojih stotine tvrđava i badema da nas štiti i obrani od neprijatelja. Marija je najvjernija zaštitnica hrvatskoga naroda. Znao je to dobro naš narod već punih 1300 godina i više pa joj je pjevao i dan danas pjeva: »Rajska Djevo, kraljice Hrvata. Naša Majko, naša zoro zlata. Odanih ti srca primi dar. Primi čiste ljubavi nam žar.« Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Otk 21,9-14 Ps 144,10-11.12-13.17-18 Iv 1,45-51 |