| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
SVETI ANĐELI ČUVARI ANĐELI SU ODREĐENI DA ČUVAJU LJUDE I DA IM POMAŽU DA SLAVE BOGA 2. LISTOPADA »Pazite da ne prezrete ni jednog od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog.« (Mt 18,10) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Dolikovalo je da Bog stvori, uz duhovno-tjelesna bića kao što smo mi ljudi i uz materijalna bića kojih je puna sva živa i neživa priroda oko nas, i bića bez materije, čiste duhove, koje mi nazivamo anđelima. Dakako, to nije glavni uzrok zašto je Bog stvorio čiste duhove, jer prvotni cilj tome kao i svakog stvaranja nije mogao biti drugi nego Božja slava. Naša liturgija na mnogo mjesta ističe kako anđeli slave Boga i da im se mi pridružujemo, ovdje na zemlji i jedanput na nebu. Zato našoj sabranosti i oduševljenju kod hvaljenja Boga može mnogo pomoći ako očima vjere gledamo kako to isto s nama čine i nebeski duhovi. Drugotni cilj svega stvorenoga jest čovjek. Kao što je Bog čitavu materijalnu prirodu usmjerio da služi čovjeku, tako je i duhovni svijet anđela upućen da nas čuva. Bog je anđele odredio da čuvaju svakog pojedinog čovjeka na svim njegovim životnim putovima i da čuvaju sav narod Božji. Tako za težak i dugi put kroz pustinju Bog Izraelcima, uz vođu Mojsija, obećava pratnju i zaštitu svoga anđela koji će ih dovesti u obećanu zemlju i u novu domovinu i pomoći im da je osvoje. »Šaljem, evo, svog anđela pred tobom, da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: t moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima.« (Izl 23,20-22) Stoga na temelju sv. Pisma vjera Crkve drži da svaki čovjek i svaka zajednica ima svoga anđela čuvara. Zato kad uživamo njihovu moćnu zaštitu, jasno je da nam to veliko pravo nameće i dužnost sa Božje strane da anđele štujemo i slušamo. U tome se sastoji smisao blagdana svetih anđela čuvara koji ima svoje puno opravdanje na mnogim mjestima Staroga i Novoga Zavjeta. Anđeli se u Bibliji i liturgiji mnogo spominju. »Iako je nužno odbaciti pretjerano štovanje anđelâ koje bi štetilo štovanju Isusa Krista (usp. Kol 2,18), kršćanin mora zadržati duboku misao na njihovu nevidljivu prisutnost i pomoćničku djelatnost.« (RBT 23) Te misli kao da su vodile Crkvu kad je u obnovljenoj liturgiji spomen anđelâ zadržala kao obvezan i njihovo štovanje združila u jedan dan. Crkva je to učinila kao i kod nekih skupina svetaca da i time istakne ono što je kod istih osoba isto i zajedničko. O naravi raznovrsnih anđelâ ne možemo izricati sudove, jer oni tvore za nas posve tajnovit i ljudskom shvaćanju nepristupačan svijet. Naziv »anđeli« ne kazuje narav, već »službu«, jer anđeo znači biti glasnik, vjesnik. Iz Danielova viđenja i iz drugih biblijskih mjesta znamo da svi ti čisti duhovi služe i klanjaju se Bogu. »Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim.« (Dn 7,10) To često spominje i liturgija, osobito kad nas poziva da se pridružimo njihovim glasovima i s njima »jednim glasom« slavimo Boga. Tako redovito svršavaju misna predslovlja koja spominjući razna velika Božja djela uvode i nas u trokratni anđeoski »Svet! Svet! Svet Jahve nad vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!« (Iz 6,3) Taj anđeoski »Svet«, kojemu se mi pridružujemo u sv. Misi, nije samo usklik serafa u hramu zemaljskog Jeruzalema, nego je to iznad svega svečana liturgija koju vrše svi zborovi anđela u nebeskom Jeruzalemu. Tako svi korovi blaženih duhova, sve čete nebeske vojske (omnis militia coelestis exercitus) zajedničkim klicanjem slave Boga bez prestanka. Ono malo što mi ljudi znamo o Bogu, o njegovu veličanstvu i njegovim nebeskim dvorjanicima, usko je povezano s nama samima i s našim životom. Bog je anđele stvorio na samo da mu se klanjaju, nego i zato da mu budu na službu u upravljanju i pomaganju ljudima. Oni nam u prvom redu javljaju Božju volju, jer su njegovi anđeli glasnici. Oni koji ljudima donose manje važne glasove (poruke) zovu se anđelima, a oni koji javljaju najveće vijesti prozvani su arkanđelima. Tako k Djevici Mariji nije bio poslan bilo koji anđeo već arkanđeo Gabriel da joj navijesti utjelovljenje Sina Božjega i njezino božansko majčinstvo. Dolikovalo je da za tu vijest, od svih najveću u povijesti spasenja ljudskoga roda, posluži jedan od najvećih anđela Božjih. Prema tome sama posebna imena anđela označuju koliko je važno njihovo nastupanje i djelovanje. Stoga nam papa Grgur Veliki kaže da Mihael znači »Tko je kao Bog?«, Gabriel znači »Bog je junak«, a Rafael »Bog je zdravlje«. Knjiga Otkrivenja stavlja nam pred oči strašan i sudbonosan boj koji se u nebu odigrao i praskozorje stvaranja. »Uto se zametnu rat u nebu koji je „Mihael” sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja.« (Otk 12,7). Ovaj boj ne smijemo zamišljati zemaljski ni načinom ni trajanjem. Vodili su ga duhovi s kojima se materijalne sile ne mogu mjeriti i stoga je taj boj nadvisio sve naše zemaljske predodžbe. Odlučio ga je sam Bog u tren oka kad Zmaj i njegovi anđeli ne mogoše više izdržati borbu. »Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I „mjesta” za njih više „nije bilo” u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara „Zmija” koja se zove „đavao” - „sotona”, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli.« (Otk 12,7-9) Koliko je zlim anđelima taj poraz donio žalosti i vječne kazne, toliko je u nebu zavladalo veselje koje je prešlo i prelazi na sve one koji su Božji, na svu djecu Božju. »Sada je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti.« (Otk 12,10-11) I tako vidimo da se borba između Mihaela i Lucifera, između dobrih i zlih duhova, prenijela i na zemlju. I tako su buntovni anđeli na čelu sa starom Zmijom, zavodnikom cijeloga svijeta, htjeli zavesti prve ljude Adama i Evu i u tome su uspjeli. Zato isto tako sada nastoje upropastiti i sve Adamove potomke. »Nato Jahve, Bog reče zmiji: „Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”« (Post 3,14-15) Stoga je razumljivo da su Izraelci i njihova sinagoga smatrali sv. Mihaela arkanđela svojim čuvarom i zaštitnikom. A to isto je učinila i naša majka Crkva. Tako Crkva, novi odabrani Božji narod, sastavila je mnogo molitava kojima sv. Mihaelu preporučuje svu svoju djecu, osobito onu koja se nalaze u odlučnom času kad prelaze u vječnost. Sam Isus Krist je odlučno uzeo u obranu sve malene, dobom ili duhom, i zaprijetio vrlo teškim riječima svakome tko bi jednog od malenih naveo na grijeh. »Pazite – govori Isus – da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog.« (Mt 18,10) Zato Isus nije malu djecu stavio svima samo za uzor i navijestio da će samo takvi ući u nebesko kraljevstvo, nego se i On na neki način poistovjetio s djecom. Isus je došao na ovaj svijet kao dijete i kaže: »Tko primi radi mene jedno malo dijete kao što je ovo, mene prima.« (Mt 18,5) A zaista ne prima Isusa tko ne primi bilo koje dijete, odnosno neće da se ono rodi ili se ne pobrine za sve duhovne i tjelesne potrebe svakoga djeteta. Još je više raširena i za mnogu djecu sudbonosna nemarnost tolikih roditelja koji se ne brinu za vjerski odgoj i pouku svoje djece. Iako maleni ne mogu ništa svojim zavodnicima, ipak svaki od njih ima moćnog zaštitnika na nebu, anđela čuvara koji ga brani. Anđeli su, prema Evanđeljima, i Isusu u životu zaista mnogo puta služili, naročito kod rođenja, nakon napastovanja od strane Sotone, kod muke, uskrsnuća i kod uzašašća na nebo. Silni su to duhovi, ali ipak samo Božji stvorovi koji su o njemu posve ovisni i njemu uvijek potpuno na raspolaganju. Oni koji su Bogu htjeli biti jednaki, zauvijek su strovaljeni u pakao. Zato sve naše štovanje anđelâ ide zapravo Bogu. I to se mora imati uvijek na pameti kod svakoga našega izraza štovanja anđela i svetaca. Božje sluge nas mogu voditi k njemu onako kao što se i Bog služi s njima u općenju s nama ljudima, ali se naša pozornost ne smije nikada zaustaviti na njima, nego se neprestano mora dizati k onome čiji smo mi i anđeli tek puki stvorovi i odane sluge. Ako tako shvatimo službu anđelâ, onda nam oni mogu mnogo pomoći ne samo kad nas čuvaju i vode, nego još više kada s njima iz svega srca slavimo Boga i pjevamo mu pred licem sve nebeske vojske. Da, upravo kod misne žrtve i gozbe, anđeli su na sasvim izvanredan način posrednici između Boga i nas ljudi time što prate svoga Kralja Isusa Krista na naš oltar i u naše srce i dušu, a naše molitve i žrtve skupa s uzvišenom Kristovom žrtvom s naših oltara prenose na nebeski žrtvenik pred njegovo božansko veličanstvo. Neka zaista tako bude danas i svakoga dana našega života. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 23,20-23 Ps 90, 1-2. 3-4. 5-6. 10-11 Mt 18,1-5.10 |