13.09.2010., ponedjeljak
SVI SVETI 2
|
SVI SVETI 1. STUDENI To su Isusova i naša braća i sestre koji uživaju vječnu slavu gledajući jasno trojedinoga Boga kakav jest. »Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!« (Mt 5,8)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svetkovina Svih Svetih je blagdan tolike naše braće i sestara koji su postigli vječno blaženstvo u kraljevstvu Božjemu i koji sada uživaju vječnu slavu gledajući jasno trojedinoga Boga onakva kakav jest. Ova svečanost je poziv svima nama da pođemo istim putem kojim su Sveci prošli, odnosno putem našeg potpunog suobličenja s Isusom Kristom, Sinom Božjim i s našim Otkupiteljem i Spasiteljem. Ali taj put se u ovom zemaljskom razdoblju našega života pokazuje obasut trnjem kao i za Krista, jer je On prvi za nas bio siromašan, gladan, žedan, progonjen, žalostan, mučen i raspet na križu. Knjiga Otkrivenja nam govori da se »svetost« postiže kroz tešku životnu borbu koju Bog podržava snagom svoje milosti. To je »pečat milosti« kojim anđeo Božji opečaćuje Božje kandidate spasenja. Taj pečat, po Novom Zavjetu i u otajstvima Crkve, označuje nadasve Sakrament krštenja i Potvrde. To je put svetosti, to je put spasenja. »Palme u rukama« otkupljenika i spašenika znak su pobjede koju su izvojevali u borbi života. I »bijela haljina« oprana u »krvi Jaganjca« znak je pobjede, a u isto vrijeme ona označuje sačuvano djevičanstvo i bračnu vjernost ili pokajanjem ponovo stečenu ljepotu duše i tijela. A sve to znači da čovjek često treba da osvaja samoga sebe za Boga probijajući se kroz tjesnace obiteljskog i društvenog života da ostvari u sebi i zajedno s drugima Božji naum spasenja. Zato svi ovi miljenici Božji »dolaze iz velike nevolje; 'oni su prali svoje haljine' i obijelili ih 'u krvi' Janjetovoj. Stoga stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu.« (Otk 7,14-15) Odbacivši ispraznosti svijeta, nedužnim srcem i kreposnim djelima tražili su i našli svoga Boga koga sada neprestano slave i uživaju. Iako nas blagdan Svih Svetih svom snagom privlači nebu, ipak nas ne smije odvojiti od naših svagdašnjih mukotrpnih obveza ovdje na zemlji gdje u poniznosti i u potpunom darivanju Bogu i ljudima sazrijeva naša svetost koja nas već od ovog života povezuje u zajedništvo ljubavi sa svima onima koji su nas pretekli u slavi nebeskoj. Sveci su naši prijatelji ne samo zato što se zanimaju za nas i što nam pomažu u našoj borbi ovdje na zemlji već i zato što smo mnoge od njih susreli u našem životu, živjeli s njima, radili, molili se i trpjeli; oni su nam govorili, smiješili nam se, veselili se i radovali s nama. Stoga »Sveci« koje danas slavimo su svi oni istiniti, pravi i dobri kršćani koji su živjeli u jednostavnosti i radosti svoju vjernost Kristu, iako nisu čudesa činili niti su mnogi od njih upisani u službeni katalog svetaca. To su naši roditelji, naša djeca, naša rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi i mnogi drugi milijuni i milijarde ljudi i žena, nepoznati većini od nas, ali poznati Bogu. Zato s pravom piše sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja: »Poslije toga se, najedanput, pojavi pred mojim očima veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, puka i jezika. Stajali su pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, s palmama u rukama, i vikali jakim glasom: „Spasenje je djelo našega Boga, koji 'sjedi na prijestolju', i Janjeta!”« (Otk 7,9-10) Slaveći spomendan svih ovih Božjih prijatelja, mi se divimo njihovu životu i smrti i molimo ih za bratsku pomoć s neba. I za dar njihova primjerna kršćanskog života i za svjedočanstvo ljubavi što su dali Gospodinu Isusu zahvaljujemo se Bogu, jer uz sav njihov mar i žar sve je to čisti dar Božje ljubavi i dobrote. Oni nam pokazuju »put« kojim moramo obavezno ići da bi i mi ostvarili »svetost« koju Bog traži od svakoga od nas. U suštini, to je »put blaženstava« ili radikalnog i potpunog preobraženja duha po kojem vjernik ostvaruje svoj susret s Bogom živeći »vrijednosti« koje nam Krist predlaže. A »vrijednosti« koje Isus predlaže čovjeku su one koje potvrđuju Božju »vlast« nad ljudima koje isključuje svaku »samodostatnost« stvorenja. Isus Krist nam govori da se prava sreća sastoji u biti »siromašan u duhu« (Mt 5,3), odnosno u siromaštvu koje se prihvaća nutrinom, ne trčeći ludo za ovozemaljskim bogatstvom ako ga se nema niti biti vezan ropski za njega ako ga se ima, nego biti spreman podijeliti ga sa svima onima kojima je potrebna naša pomoć. Biti »siromašan u duhu« znači iznad svega ne biti nerazborito privržen samome sebi, ne vezati se za svoje vlastite poglede, za svoje prava pa čak niti za svoj život već biti spreman i darovati ga drugima, ako je potrebno, kao što je to učinio i Krist. Stoga su zaista »siromasi u duhu« svi oni ponizni ljudi koji se ne nadimaju, nego se boje Boga i služe u ljubavi bližnjemu. Ova temeljna i potpuna preobrazba našega duha potrebna nam je također da bi mogli shvatiti i druga blaženstva. Samo pod tim uvjetom možemo biti sretni i onda kada smo »tužni«, »gladni i žedni...«, »progonjeni zbog pravednosti« i radi naše »vjere« u Isusa Krista, Sina Božjega, kao i onda kada smo »blagi«, »milosrdni«, »čista srca« i »mironosioci« (usp. Mt 5,4-11). A sve to ne bi imalo nikakve vrijednosti u sebi ako nam ne bi pomoglo da otkrijemo »blago« za koje vrijedi i život svoj žrtvovati, a to je »kraljevstvo Božje i njegova pravda« (Mt 6,33). Ako smo spremni da iz ljubavi prema Bogu podnosimo glad, žeđ, nasilje i progonstva, onda to kraljevstvo Božje djeluje i ostvaruje se već ovdje na zemlji u našim dušama i srcima i nije potrebno čekati svršetak našega života, svijeta i povijesti za njegovo ostvarenje. Stoga sve nevolje u ovom životu služe da dušu pozivaju na ljubav prema Bogu i vječnim dobrima. Te duše koje su izgubile zemaljske radosti, utješit će Duh Sveti, koji se zove Tješitelj, radostima vječnoga života. To »kraljevstvo Božje« posjeduju već svi oni koji su »siromašni duhom« i »progonjeni radi pravednosti«, odnosno zbog njihove vjernosti Kristu. Tako već u ovom životu Bog kraljuje u dušama i srcima svih onih koji njega traže i ljube iznad svega. Sve to u konačnici zapravo znači »imati čisto srce«. »Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!« (Mt 5,8) Čistoća srca je zapravo to duhovno raspoloženje potrebno za susret s Bogom. Mnogo ljudi traži Boga tjelesnim očima, a njega se vidi samo očima duše u jednostavnosti čista srca. Kao što se svjetlo ne može vidjeti nego čistim očima, tako ni Boga ne može vidjeti tko nije čist. Zato Bog i ne gleda na vanjštinu naših djela već na našu nutrinu iz koje proizlaze namjere koje motiviraju naše ponašanje i čine da vidi da li se slažu ili ne s njegovom svetom voljom. Tko je »čista srca« taj uvijek traži u svakoj svojoj misli, osjećaju i djelu ono što se sviđa Bogu, jer takav čovjek ga zaista uvijek susreće na svome putu i vidi ga svaki trenutak. S druge strane, baš ztao što se Bog učinio vidljivim u Kristu, ako živimo u iskrenosti i lealnosti njegovo Evanđelje i ono što ono zahtjeva, mi iznova susrećemo Boga po Isusu, vidimo ga tako da ga možemo učiniti vidljivim i za druge. Na taj način naš život postaje trajno svjedočanstvo nevidljivome Bogu koji postaje tako »vidljiv« u svemu onome što mislimo i radimo. Tako sve postaje »liturgijska gesta« u nama gdje od sadašnjeg života promatramo lice Božje. Zato »čistoća našeg tijela« je samo jedan aspekt šire, dublje i obaveznije »čistoće srca«, odnosno čitavog našeg života. »Vidjeti Boga« i gledati ga licem ulice stavlja nas u intimnost s njime i otkriva nam divnu stvarnost našega božanskog posinjenja i pripadnosti njegovoj obitelji. Stoga je potrebno da nas ljubav Božja preobrazi i učini sličnim Ocu koji nas je stvorio. Ova naša sličnost s Ocem nebeskim je već sada u razvoju, a bit će potpuna onda kad budemo mogli »gledati licem u lice« Boga. Već smo sada na putu prema Bogu. Ali valja nam spoznati Krista da bismo upoznali Božji život koji je već sada prisutan u srcima vjernika. »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo!« (1 Iv 3,1) U rodu smo sa samim Bogom, jer svi oni koji vjeruju u njegovo ime »nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga« (Iv 1,13). To je vrhunski dar Božje ljubavi. Kao što nijedno dijete nije samo od sebe, tako ni mi ne postajemo ni ostajemo Božja djeca svojom moći ni svojim zaslugama nego vjerom u Isusa Krista, Sina Božjega. »A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja.« (Iv 1,12) Mi rastemo neprestano kao »djeca Božja« sve do našeg potpunog sjedinjenja s Bogom od kojega proizlazimo. Već sada to jesmo, iako toga još iskustveno ne vidimo i ne osjećamo. »Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.« (1 Iv 3,2) Današnjim blagdanom slavimo one na kojima se to već očitovalo u nebu. Ondje ćemo i mi Boga gledati onakva kakav jest i od toga blaženoga gledanja bit ćemo mu slični. Tako nas vjera uči ne samo u kojoj nepomućenoj sreći se nalaze sveci Božji, nego i kakvi ćemo mi jednom biti. Zato »gledati Boga« jest, dakle, sastavni dio našega bića »djece Božje«. Tu nema nikakvih tajni niti zastora već puno učestvovanje u životu Boga, Oca. A to učestvovanje u životu Očevu bit će punije ako mu budemo sličniji, odnosno koliko budemo čišći od svakoga grijeha. »Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist.« (1 Iv 3,3) Bog je pak posve čist i svet pa mi u svojem stanju veće ili mene grešnosti ne bismo se nikako ni izdaleka usudili doći k njemu. Postoji pred nama gotovo nedostiživ ideal: biti »čisti« kao Bog. Stoga računajući na našu slabost i grešnost Bog nam je poslao svoga Sina za Spasitelja. »Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.« (1 Iv 2,1-2) Isus je jedina nada nama grešnicima na putu prema vječnom blaženstvu. Stoga »svetost« nije lako postići, ali uz pomoć Božje milosti i našim svakidašnjim naporima možemo stići i onamo gdje nam se sada čini ludo i pomisliti. Čovjek treba samo imati više povjerenja u Boga i u samoga sebe, to jest sam sebe vrednovati u svjetlu riječi Božje. »Svetost« je uvijek jedan oblik »mučeništva« iako se ne prolijeva »krv«, odnosno ona je uvijek put koji vodi k Bogu kroz velike poteškoće i nevolje našeg ovozemaljskog života. Što je veće progonstvo, to više kliče onaj koji se ne zaustavlja na promatranju zla, nego čvrsto upire pogled u nagradu koja se ne vidi. Ono što se ne vidi, to prolazi. Vječno je ono što se ne vidi i što je Bog pripravio svojim izabranicima. Stoga oni koji su Božji krote tjelesne požude i postaju Božje kraljevstvo u kojemu je sve sređeno. Ne možemo vladati nad onim što je niže ako se ne podvrgnemo onome što je više. To je mir koji je na zemlji dan ljudima dobre volje, to je život iskusnog i savršenog kršćanina. Iz tog posve mirnoga i sređenog kraljevstva istjeran je neprijatelj ovoga svijeta koji vlada pomoću opačina i nereda. Kad je u duši taj mir temeljito učvršćen, Sotona koji izvana podiže ne znam kakva progonstva, ne čini drugo nego umnaža Bogu slavu. Koliko je čvrsta naša nutarnja zgrada mira, toliko on pokazuje beskorisnost svojih spletki kad ju ne uspijeva osvojiti. »Put svetosti« kojim kršćani moraju ići, dakle, prolazi kroz »blaženstva« Kristova i preko naših svakidašnjih napora da bi ostvarili naše dostojanstvo »djece Božje«. A da bi to postigli potrebna nam je ne samo pomoć Božje milosti, nego i zaštita naše braće i sestara koji su kroz »velike tegobe« života ušli već u »kraljevstvo Božje«, odnosno u vječni, suživotni i blaženi zagrljaj s trojedinim Bogom: Ocem i Sinom i Duhom Svetim; sa Blaženom Djevicom Marijom i sa svima svetima. U isto vrijeme ova svetkovina želi živo posvijestiti svima nama da smo svi pozvani na svetost, to jest na što savršeniju ljubav prema Bogu i bližnjemu. I to svaki u sklopu svoga poziva i svoga svakidašnjeg života ondje gdje ga je Božja providnost postavila. A u budućem životu ta naša »svetost« će se u punini očitovati i bit ćemo toga svjesni. To će biti trajno vrelo naše vječne sreće i blaženstva u Bogu, u zajednici s Majkom Marijom i sa svima anđelima i svetima Božjim. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Otk 7,2-4. 9-14 Ps 24,1-2. 3-4ab. 5-6 1 Iv 3,1-3 Mt 5,1-12a |