14.09.2010., utorak
GODINA C - 29. NEDJELJA KROZ GODINU
|
DVADEST I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) MOLITVA JE POTREBNA ZA BOLJE I USPJEŠNIJE ŠIRENJE KRALJEVSTVA BOŽJEGA MEĐU LJUDIMA »Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vapiju k njemu, sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu odbranu. Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji.« (Lk 18,7-9) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Majka Tereza Ove Nedjelje mi katolici po cijelom svijetu slavimo Misijsku nedjelju kao dan molitava i skupljanja milostinje i darova za Crkvu na misijskom području. Crkva je, kako kaže II. Vatikanski Sabor po svojoj biti i naravi misionarska. Zato sada sa Saborom više poštujemo narode u koje ulaze misionari. Ti narodi već imaju svoju kulturu, povijest i jezik. Zadaća je misionara da im navijeste spasenje u Kristu Isusu te u njih zasade Crkvu, vodeći računa o kulturi i duhovnim dobrima toga naroda. Papa svake godine upućuje katolicima širom svijeta prigodnu pisanu poruku koja biva objavljena u vjerskom tisku. Tako u jednoj poruci za Misijsku nedjelju između ostalog blagopokojni papa Ivan Pavao II. rekao je i ovo: »Slavljenje ovoga dana, posvećenog molitvi, katehezi i prikupljanju pomoći za misije, podsjeća cijelu Crkvu na obvezu da ide po cijelome svijetu navješćivati Evanđelje. Neka taj dan donese svemu Božjemu narodu, pastirima i vjernicima, ponovno darivanje Duha Svetoga. Taj Duh – Duh poslanja – sada mora nastavljati djelo spasenja ukorijenjeno u žrtvi križa. Isus je to djelo povjerio Crkvi.« (Iz Papine poruke za Misijsku nedjelju 1989.) Prema tome, kako i sam papa ističe u svojoj poruci, za dobro i uspješno širenje kraljevstva Božjega među ljudima potrebna je prije svega molitva. Tako za prvo čitanje ove nedjelje imamo Mojsijevu prosnu molitvu za Božji narod u ratnom sukobu protiv Amalečana. Tu se Mojsije prikazuje kao duhovni vođa koji moli za sunarodnjake dok ih Jošua predvodi u ratu protiv neprijatelja. Da pokaže važost molitvenog posredovanja, sveti pisac pokazuje kako Aron i Hur drže ruke Mojsijeve dok on moli. »I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani.« (Izl 18,10) Zato pobjeda nad protivnicima koji su prijetili uništenjem nezaštićenog naroda nije bila djelo vojne vještine nego plod Božje naklonosti iskazane na Mojsijevo posredovanje. Molitva je ovdje izraz vjere u Božju milosrdnu prisutnost i ovisnost o Bogu u presudnim povijesnim događajima. Iako Bog zna potrebe svoga naroda, ipak traži molitvu kao izraz vjere i pouzdanja. Mojsijeva molitva, koja je pralik zagovorne molitve, jest navještaj Isusove molitve. Stoga napuštanje molitve i njezino zamjenjivanje svakojakim radom zabrinjavajući je znak našega vremena koji ne dolazi od Boga i teško da k njemu vodi. Ma kako čovjek napredovao, on će uvijek ostati ovisan o Bogu. Iz toga slijedi samo po sebi da se svaki vjernik utječe i da će se uvijek utjecati svome Stvoritelju i Vladaru da ga on svojom svemoći pomaže i štiti. Ako tu potrebu ne osjećaju svakog trenutka silnici ovoga svijeta, drugačije je s bijednima i potrebnima. Njima je Bog redovito najjače, a često i jedino utočište. Isus nam o tome danas u Evanđelju govori u prispodobi o udovici koja se pred svojim žiteljem utječe zemaljskome sucu i ne uzalud iako je taj bio nepravedan. Ta prispodoba »kako valja svagda moliti i nikada ne sustati« (Lk 18,1) utemeljena je na vjerskoj istini da Bog sluša vapaje svojih sinova i kćeri koji su u zemaljskom proputovanju. Ako sudac pomaže obespravljenoj udovici samo zato da mu više ne dodijava, Bog je mnogo više spreman pomagati onima koji ustrajno i ponizno mole. On je Otac sviju ljudi i poznaje svakog osobno. Nitko mu nije neznatan. Zato Isus i kaže: »Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vapiju k njemu, sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu odbranu. Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18,7-8) Isus straži od svojih učenika vjernost hranjenu ustrajnom molitvom i budnim iščekivanjem. On se boji za ustrajnost svoje crkvene zajednice i zato potiče na molitvu. Stoga je molitva nužna i za pastoralno i misijsko djelovanje Crkve. Tko zaista želi pomoći Crkvi da obnovi sebe i svijet, dosta je da pogleda ono što II. Vatikanski Sabor govori o molitvi i to o zagovornoj molitvi koju ljudi malo cijene. Sada nam je posve jasno o čemu sv. Pavao apostol gleda najvažnije sredstvo kojim će netko postati »Božji čovjek«, a zatim prikladan za svako dobro djelo. Molitva će svakoga, koji se prepusti njezinu vodstvu, usmjeriti prema Bogu i pripraviti ga na Kristov dolazak i na kraljevanje s njime. Tko se tako napuni molitvom i Božjim Duhom, taj će naći i upotrijebiti svaku prigodu da ljudima iznosi Božju riječ. I to je jedan znak vremena i neka nitko ne misli da je molitva manje potrebna i važna od bilo kojeg propovijedanja. Možda i jest naviještanje Božje riječi premalo uspješno, jer se oni koji je propovijedaju i koji je slušaju premalo pripravljaju molitvom koja jedina može svima osigurati Božju pomoć i uspješan učinak. Zato sve nas sv. Pavao potiče da ostanemo u onome u čemu smo poučeni i čemu smo vjeru dali. Stoga redovno čitanje i razmatranje spisa Staroga i Novoga Zavjeta čini crkvenog starješinu i ostale pripadnike Crkve »mudrima na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.« (2 Tim 4,15). Za kršćane knjige Svetog Pisma su riječ Božja zato što su nastajale pod utjecajem Božjeg nadahnuća. Crkva ih je primila za svete i kanonske upravo zato što su nadahnuti spisi. Autor im je Bog ukoliko je poticao svete pisce da građu prikupe, rasporede i napišu. A budući da je Sveto Pismo od Boga nadahnuto, ono se čita u bogoslužju Crkve »za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti« (2 Tim 4,16) i vjeri u Boga. Prema tome – piše papa i svojoj poruci: »Drugi Vatikanski Sabor podsjeća da Bog želi posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno i bez ikakve međusobne veze, nego čineći od njih jedan narod: Mesijanski narod, kojemu je Krist Glava, a sabran je u Crkvi (usp. LG 9). Crkva postoji u mjesnim zajednicama vjernika koje su povjerene brizi i vodstvu vlastitih pastira. Oni upravljaju njima vršeći – prema djelu svoje vlasti – službu Krista Pastira i Glave (usp. LG 28). Njihova je vlast i poslanje da naviještaju Evanđelje, da posvećuju Božji narod i da njime upravljaju. Apostoli su naviještanjem Evanđelja nakon Duhova dozvali u život zajednice krštenih kojima su postavljali nadstojnike. Ti su nadstojnici omogućili jedinstvo i odgoj u vjeri svakom pojedinom članu, slavljenje Euharistije, zajedništvo s apostolima i s drugim kršćanskim zajednicama. To što su na početku širenja Crkve u svijetu činili apostoli, danas se nastavlja činiti preko misijske evangelizacije: doista, „da bi se zasadila Crkva i da bi rasla kršćanska zajednica potrebna su različite službe koje, izvedene iz same zajednice vjernika Božjim pozivom, treba da svi brižno podupiru i njeguju. U nju spadaju službe svećenika, đakona i katehista” (AG 15). (...) „Za evangelizaciju svijeta ponajprije su potrebni evangelizatori. Stoga svi, počevši od kršćanskih obitelji, trebamo pogodovati nastojanju sazrijevanju specifično misionarskih zvanja, bilo svećeničkih i redovničkih, bilo laičkih. Pri tome trebamo upotrebljavati svako prikladno sredstvo, ne izostavljajući nikada molitvu kao povlašteno sredstvo prema izreci Gospodina Isusa: 'Žetva je velika, a radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju' (Mt 9,37-38).” (Christi fideles Laici 35). (Iz papine poruke za Misijski dan 1989.) U tome će svima nama pomoći – kaže papa – Blažena Djevica Marija, Kraljica apostola i Majka svih naroda, uzor i potpora u misionarskom zalaganju. Njoj povjerava papa misijsku djelatnost Crkve i sve one koji posvećuju svoj život navještanju Kraljevstva Božjega i zasađivanju Crkve usred svijeta. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 17,8-13 Ps 121 (120) 2 Tim 3,14-4,2 Lk 18,1-8 |