| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
DVADEST I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) PONIZNI I SIROMAŠNI DUHOM ULAZE U KRALJEVSTVO BOŽJE »Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen.« (Lk 14,11) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Položaj koji imamo u životu ne odgovara uvijek našim željama. Mnogi nam znadu »podmetati nogu«, ali i mi sami često idemo putem koji smatramo lagodnijim. Teško je naći pravo mjesto u kojem bismo posve našli sebe i bili na raspolaganju i dobrobit drugima. Ljudi svih vremena, pa i Izraelci prije Krista, znadu se ponašati poput onih koji vladaju i traže svoju slavu kad su na vodećim položajima. Zato njihov sunarodnjak Sirah ih poziva na poniznost, jer jedino prava vjera u Boga čuva čovjeka u jednostavnosti i skromnosti. Tko je vjernički skroman, Bog mu ostaje trajno naklonjen zato što se tu radi o zbiljskom priznavanju ovisnosti stvorenja o Stvoritelju i o prihvaćanju sebe u Bogu. Tako taj starozavjetni mudrac Sirah donosi dva razloga kojima preporučuje poniznost: jedan je općeljudski, a drugi vjerski. Krotke i ponizne svi vole, pogotovu ako su oni takvi u svojim poslovima i uspjesima. Sirah zna za psihičku potrebu čovjeka da bude voljen i preporuča vrlinu poniznosti kao pravi put do ljubavi. Oholica je, naprotiv, svakome odvratan, pogotovu kad se hvasta svojim imanjem i bogatstvom. Svima je draži krotak čovjek koji sa svakim postupa smjerno i uljudno, nego osorni oholica i onda kad dijeli darove. Vjerski poticaj poniznosti sastoji se u uvjerenju da se Bog protivi oholima, a da poniznima daje milost (usp. Jak 4,6; 1 Pt 5,5). Poniznost je važna ne samo radi našega dobra, nego i zbog Boga. Samo ponizni Boga časte, a mi smo svi zato stvoreni. A to znači da Boga štujemo svojim ljudskim činima kao i svojom liturgijom, samo ako smo zbiljski skromni. »Jer veliko je milosrđe Božje, i poniznima otkriva tajnu svoju. Iako je velika moć u Gospodina, on prima počast poniznih.« (Sir 3,19-20) Umišljene, nametljive i sebične osobe ne vole ni svjetovni ljudi. Za nas vjernike skromnost ne smije biti taktika na putu do priznanja i uspjeha. To je odgovorno prihvaćanje darova koje nam je Bog dao time što nas je stvorio baš u ovom trenutku povijesti i ovakve, ali tako da ne pripisujemo sebi ono što je Božje u nama. Stoga treba da budemo svjesni da nas ljudska skromnost i vjernička poniznost čine velikim pred Bogom i humanijima, prihvatljivijima i poštovanijima pred ljudima. Stoga je vrlo važan mudračev savjet: »Što si veći, to se većma ponizi, da nađeš milost u Gospodina.« (Sir 3,18) U protivnom slučaju na putu smo da zloupotrijebimo Božje darove. Kad se jednom u duši ukorijeni oholost, ona postaje neizliječiva bolest zato što oholica odbacuje Božje vrhovništvo nad sobom i sebi pripisuje talente koje mu je Bog dao bez njegovih prethodnih zasluga. »Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njemu ukorijenila.« (Sir 3,28), dok srce razborita i mudra čovjeka uvijek je poučljivo i razmišlja o onome što Bog govori i što pametni ljudi kažu. Isto tako samo ponizni putuju u Crkvi prema nebeskom Sionu. A to su pravedni, sirote, udovice, napušteni, sužnji, umorni, siromasi. Samo njima i sličnima Bog je otac, branitelj, kuća, sloboda, okrepa i vječni dom. Bez poniznosti nitko ne dolazi velikome Bogu. Poniznost nas ne želi učiniti potištenima, skučenima i ograničenima. Ona sređuje naš život prema Bogu i prema ljudima time što nas stavlja na pravi put između Boga i ljudi. Ona nam ne dopušta da se izdižemo nad bilo koga od ljudi, nego nas potiče da se od svjetskih ljudi, od oholica koji robuju sebi i svijetu, usmjerimo i dižemo k Bogu. Put poniznosti je ne samo jedino ispravan, veći i uspravan, uzlazan put koji vodi u nebo. Sva Crkva Božja je putnica i hodočasnica kroz vjekove od gore Sinaj kroz pustinju života prema »gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu: k bezbrojnim anđelima, svečanom zboru i sastanku prvorođenaca koji su upisani na nebesima, k Bogu sucu svega, k dušama pravednika koji su učinjeni savršenima, i k Isusu, posredniku Novoga Saveza, ...« (Heb 12,22-24). Zato sve ponizivanje Crkve koje joj dolazi od svijeta oholosti i sve vježbanje njezinih članova u istinskoj poniznosti osmišljeno je konačnim uzvišenjem koje je njoj i svima njezinim članovima obećao i zaslužio njezin poniženi i uzvišeni Zaručnik, Krist Gospodin. Stoga svima nama je put i cilj utjelovljeni i do križa poniženi i poslušni Spasitelj Isus koji je sam za sebe rekao: »Ja sam Put, Istina i Život.« (Iv 14,6) Tim putem vodi On svoju Crkvu i svakoga svoga sljedbenika k vječnom uzvišenju, k vječnoj slavi u kraljevstvu Boga, Oca našega. Ljudi na zemlji se vazda guraju za boljim mjestima. Dok Isus u današnjem Evanđelju po Luki pokazuje da je Kraljevstvo Božje namijenjeno samo poniznima i siromašnima duhom. Prihvativši poziv uglednog farizeja na objed, Isus je želio domaćinu i ostalim uzvanicima uputiti Božju riječ spasenja, jer On je došao da sve uči i po mogućnosti spasi. Iako je znao da ga domaćin i uzvanici podozrivo prate, Isus nije htio propustiti priliku da im u izravnom susretu izloži svoje razumijevanje objave i da ih izliječi od duhovne bolesti koja nadima srce: od oholosti i taštine. Ali da im pouka ne bude previše gorka, zavio ju je Isus u priču, kako i liječnik znade gorak lijek da pomiješa sa šećerom. Tako se činilo da Isus ne kori farizeje, već samo upozorava kako se valja vladati u takvoj zgodi. Velika je mudrost i ljubav znati reći istinu, a ne uvrijediti. Poukom na gozbi Isus zapravo potiče svoje slušatelje na ispravno ponašanje prema drugim ljudima. Pouka obuhvaća dva dijela: uzvanicima koji biraju prva mjesta (Lk 14,7-11) i domaćinu koji je pozvao na gozbu bogate i ugledne susjede i prijatelje, jer se od njih nada zauzvrat primiti kakvu uslugu (Lk 14,12-14). Zajednička misao u oba dijela pouke je potreba poniznosti u saobraćanju s ljudima i solidarnosti s neznatnima. Tako Isus suprotstavlja čast koju pojedinac sam sebi pridaje sa čašću koju mu pridaju drugi, jer prava čast nije ona koju pojedinac sebi prisvaja nego ona koju mu drugi zbiljski iskazuju. Od te naravne pouke Isus prelazi na nadnaravnu i kaže: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 14,11) To vrijedi kod Boga koji uči da će samo oni koji su ponizni na ovoj zemlji biti pozvani na nebesku gozbu, a tko je ovdje ohol, bit će od Boga ponižen i posramljen i izbačen iz kraljevstva nebeskog. U pouci domaćinu Isus suprotstavlja četiri vrste bogatih: prijatelji, braća, rodbina, bogati susjedi – koji bi domaćinu mogli jednako uzvratiti, s četiri vrste siromašnih: siromasi, sakati, hromi i slijepi – koji to nikako ne mogu učiniti, ali zato mjesto njih to će učiniti Gospodin na vječnoj gozbi. Time Isus preporuča na aktivnu ljubav prema bližnjemu, jer prava ljubav ne računa s uzvratnom nagradom ili uslugom. Tako nas krepost poniznosti vodi k ljubavi prema Bogu i bližnjemu poput Marije koja pjeva: »Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje. (...) Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.« (Lk 1,45-48. 51-53) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sur 3,17-18. 20. 28-29 Ps 68 (67) Heb 12,18-19. 22-24a Lk 14,1. 7-14 |