14.09.2010., utorak
GODINA C 19. NEDJELJA KROZ GODIINU 1
|
DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) KRŠĆANIN JE VJERNIK KOJI PUTUJE PREMA NEBESKOJ DOMOVINI »Zato i vi budite pripravni, jer će Sin čovječji doći u čas kad se ne nađete!« (Lk 12,40) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja današnjeg Bogoslužja upozorava nas na prolaznost ovozemaljskog života i podsjeća nas na naše vječno preodređenje, na vječni život. Gospodin će opet doći i stoga moramo biti uvijek spremni primiti ga kako bi nas našao u stanju da nas može nagraditi, a ne kazniti.  Nepoznati njemački majstor; sredina 16. st.; sjeverna Njemačka - Prispodoba o nezahvalnom sluzi Tako starozavjetni mudrac, razmatrajući povijest svoga naroda kao Božje povjerenje u Izraelce, poziva ih na vjernost Bogu u dobru i zlu i da ustraju u vjeri otaca, jer su se kao saveznički narod Božji vezali uz Boga i jedni za druge. Narod je očekivao da Bog ispuni svoje obećanje, te u događajima izlaska iz Egipta i oslobođenja iz ropstva doživio »da sveti njegovi jednako snose i dobro i pogibelji.« (usp. Mudr 18,9). Izraelci su bili pripravljeni na taj veliki događaj, dok je Egipćane iznenadio i stoga im je bio na propast. »Tako je tvoj narod očekivao spas pravednikâ i propast neprijateljâ. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi.« (Mudr 18,7-8) Sve se to dogodilo po Božjem planu na koji su Izraelci bili pripravljeni i zato su ga očekivali s povjerenjem i bili dobre volje. Pashalnu večeru su jeli po kućama i »tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven« (Mudr 18,9) da bi zajednički jednako snosili dobra i pogibelji života. Zatim su prema Božjoj odredbi blagovali vazmeno janje uz svete pjesme otaca. To zapravo označava jedan od bitnih vidova Euharistije, jer ona je »sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve (...) te u vjeri i nadi predskazuje i pretječe eshatološku gozbu u kraljevstvu Očevu, navješćujući smrt Gospodinovu dok on ne dođe« (Uputa o štovanju euharistije od 25. V. 1967. 3a). Naše vazmeno Janje je Krist (usp. 1 Kor 5,7) na oltaru odakle ga primamo po njegovu obećanju i naredbi. I našu euharistijsku gozbu prate Bogom nadahnute pjesme, euharistija nam je ujedno i »zalog buduće slave«, hrana naših duša na zemaljskom putu koji će završiti pashalnim prijelazom u vječnu Očevu baštinu u kraljevstvu nebeskom. Na tom putu možemo, kao slabi ljudi padati od iznemoglosti. Ali nam zato Isus, naš Vođa, pruža svoje sakramente koji nas liječe i uvijek iznova krijepe. On sam je naša hrana i naša pomoć. Prema tome, ako idemo vjerno za njim, možemo biti sigurni da će njegova dobrota biti uvijek nad nama i da će nas dovesti k vječnom cilju našega života. Naša vjera u Krista može biti pokolebana u trenucima iskušenja i nevolje. Ipak i u takvim trenucima života mi moramo ostati čvrsti u nadi u Boga, jer smo sigurni da nas Isu, naš Spasitelj, ne može niti neće nikada napustiti. I drugi su prije nas vjerovali, poput Abrahama, i to u okolnostima kad nisu imali sigurnost koju je Krist nama dao. »U vjeri umriješe svi ovi ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te priznadoše da su „tuđinci i putnici na zemlji”.« (Heb 11,13) Sam Abraham, praotac svih pravih i uzornih vjernika, koji je po Božjoj odredbi pošao u nepoznatu zemlju sa svojom ženom Sarom, umro je u iščekivanju i u nadi ispunjenja tih Božjih obećanja. Ali tu svoju nadu nije temeljio na sigurnosti prijateljstva sa starosjediocima niti na marljivom radu za dobro obitelji već na Bogu. Čeznuo je za boljom, nebeskom domovinom i zato se Bog s ponosom nazvao Bogom njegovim. Stoga nam sv. Pismo kaže: »Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo.« (Heb 11,1-2) Očito je da su ti Abrahamovi tjelesni potomci zapravo slika njegovih duhovnih potomaka, odnosno svih nas koji sada vjerujemo (usp. Gal 3,9). Budući da vjerovati znači već sada imati ono čemu se nadamo i prema toj nadi sve cijeniti i iz te nade živjeti, jasno je koliko to sve stoji u vezi s našom spremnošću za prijelaz u vječnu domovinu o kojoj nam upravo danas govori Isus u sv. Evanđelju. Isus nam također daje i upute za vjernički život ovdje u svijetu sa stanovišta služenja materijanim dobrima i vjernosti Bogu koji dolazi. On nas poziva na pouzdanje u Boga u pribavljanju zemaljskih dobara nužni za život govoreći nam: »tražite njegovo Kraljevstvo, a to će vam se nadodati« (Lk 12,31), »jer Vaš Otac zna da je to potrebno!« (Lk 12,30) Stoga Isusovi sljedbenici ne smiju živjeti u strahu za zemaljski i vječni život, jer je Bog »Otac već odlučio da im dadne Kraljevstvo« (usp. Lk 12,32), odnosno pripustiti ih u svoje intimno društvo i protegnuti na njih svoje prijateljstvo. Zato Isus sebe i naziva Dobrim Pastirom, a vjernike stadom za koje se on brine (usp. Iv 10; Mt 9,36; Lk 11,23; 25,36). Za razliku od ludog bogataša koji je sve svoje snage istrošio na zgrtanje materijalnih dobara, a mora ih napustiti prilikom smrti, Kristovi sljedbenici trebaju stjecati »blago nepropadljivo na nebesima« gdje će im srce biti (usp. Lk 12,33-34). Zato nam Isus zapovijeda da opašemo bokove svladavanjem tjelesnih strasti i da upaljenim svjetiljkama dobrih djela pokazujemo bližnjemu put istine i života i da tako nadom težimo prema vječnoj domovini, čekajući u ljubavi svoga Gospodara tako da mu odmah otvorimo čim stigne i pokuca na vrata našega života. Tko za života bude tako služio Bogu, njemu će Bog služiti u vječnosti. »Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdiju! Zaista, kažem vam, sam će se pripasti, a njih posaditi za stol te ih dvoriti.« (Lk 12,37) Stoga nas Isus poziva da ustrajemo u budnosti, jer nitko od nas ne zna ni dana ni časa svoje smrti. »I vi budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite, Sin čovječji dolazi!« (Lk 12,40) Svaki vjernik je dobio određene darove, sposobnosti i mogućnosti i ako ne djeluje u skladu s tim primljenim talentima, ne odgovara na povjerenje koje mu je Bog iskazao stvorivši ga baš takvoga. Bog koji iskazuje povjerenje, zahtjeva odgovor vjernosti od svakoga čovjeka, a pogotovu od onih koji imaju bilo kakvu vlast nad drugima. Ako se upravitelj vjerno i razborito brine za »Gospodareve sluge« bit će nagrađen dok nevjerni upravitelj koji »stane tući sluge i sluškinje, piti i opijati se« (Lk 12,45) bit će rasječen i bačen u vječne muke. Kazna za takvoga zlobnog upravitelja biti će, dakle, stroga i strašna. Prema tome niti vječna kazne neće za sve biti jednaka. Kolika je krivnja, tolika će biti i kazna. Više će biti kažnjeni oni koji su griješioli svjesno o znajući volju Gospodara, negoli oni koji su zlo postupali više iz neznanja. Tko je od Boga više primio, više će i odgovarati. »Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati.« (Lk 12,48) Ne prestaje nam drugo nego se popraviti i čekati milosrđe Božje! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mudr 18,6-9 Ps 32 (32) Heb 11,1-2. 8-19 Lk 12,32-48 ili 12,25-40 |