14.09.2010., utorak
GODINA C - 15. NEDJELJA KR. GOD. 1
|
PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) BOG SE PRIBLIŽAVA ČOVJEKU »Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom u zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: „Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.”« (Lk 10,33-35)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Zakon ljubavi što nam ga Bog nalaže upisan je u samu našu narav. Bog nas je stvorio ovakvima kakvi jesmo te nas poziva da živimo od njegove ljubavi, u uzajamnom bratstvu gdje svatko priskače u pomoć potrebama onih koji ga okružuju. Tako je Mojsijev Zakon bio putokaz Izraelcima da shvate kako u praksi trebaju ljubiti Boga težeći za bratstvom unutar svoga naroda. Bog podsjeća da taj zakon nije utemeljen na samovolji niti je daleko od čovjeka već je upisan u čovjekovo srce. »Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. (...) Jer, blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.« (Pnz 30,11-14) Tako u svom govoru Mojsije očinski poziva narod da sluša svojega Boga. On poziva narod na obraćenje. Čovjek je takav da se mora uvijek iznova obraćati, popravljati i usavršavati. A budući da se obraćenje vrši prema Bogu, dolikuje da se ono uvijek izvede svim srcem i svom dušom. Ne radi se tu ni o kakvom vanjskom činu, nego o tome da se preokrene vlastita ćud i svoj duh usmjeri k Bogu. Bog ne gleda na našu vanjštinu već ono što je u srcu i duši čovjeka. Zato Mojsije i govori svome narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svojega! Čuvaj zapovijedi njegove i njegove naredbe zapisane u knjizi ovog Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom!« (Pnz 30,10) Da narod još više potakne na vršenje Božjeg zakona, Mojsije govori kako on nije pretežak, nepoznat, tuđ i dalek od čovjeka. Za poznavanje i vršenje Božjeg Zakona ne treba ići nebu pod oblake niti prelaziti preko mora. Božji je zakon izabranom narodu blizak kao i sam zakonodavac Bog. On se osobno javio izraelskim očevima i vođama, upravljao im svoju riječ i pokazivao im put kojim trebaju ići. Njegove su riječi zaista imali često na ustima, nosili su ih u svom srcu kao najveći dar svojega Boga pa je nužno ih trebalo i pretvoriti u djelo. Tá riječ i dostigne redovito svoj smisao tek onda kad se pretvori u djelo, u čin. Stoga Bog i ljudi više od nas traže čine nego riječi. Mi, dakle, Boga ne moramo ići tražiti negdje daleko od nas, jer je On sam došao da nas traži, postao je naš bližnji. Bog u Isusu Kristu se posve približio čovjeku. Zato Gospodina treba da tražimo u svom srcu i onda će nam srce jedino tako oživjeti. Krist oko sebe, Glave svega stvorenja, okuplja sve čovječanstvo te ga obnavlja i uspostavlja savršeno jedinstvo s Božjim naumom. Isus Krist »slika Boga nevidljivoga« (Kol 1,15), onaj po kojemu je sve stvoreno, svojom krvlju je izmirio Boga i čovjeka i tako postao Glava Crkve. Kao utjelovljeni Bog, koji nas je svojom krvlju pomirio s Ocem, Krist je glava svojega mističnog tijela koje je Crkva. Stoga je njegova uloga u Crkvi jednaka kao i u stvaranju svega svijeta, samo što je u Crkvi još vidljivija i konkretnija. Tako Krist koji je početak stvorenoga svijeta postaje također i početak otkupljenog čovječanstva. To je On još više time što je prvi uskrsnuo od mrtvih i što ćemo za njim svi mi uskrsnuti. On je zaista u svemu prvak, bilo u naravnom bilo u nadnaravnom redu. »On je Glava Tijela, Crkve, On je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. Jer, svidjelo se Bogu u njenu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.« (Kol 1, 18-20) Isus Krist je dakle, prvi u redu stvaranja, on je početnik i u redu otkupljenja. Zbog njega i za njega smo stvoreni, po njemu smo spašeni, u njemu smo već sada dionici njegova uskrsnuća. I zato je Krist veliki mirotvorac između neba i zemlje, Boga i ljudi, te ljudi među sobom. Tek se u Isusu može u punini ostvariti svaki čovjek i cijelo čovječanstvo kao i sav svemir. On je jedinstveni Božji Samarijanac u kojega svaki čovjek može uprijeti pogled svojih očiju i očekivati svaku potrebnu pomoć. On se utjelovio i postao čovjekom za nas da svakog čovjeka i sve čovječanstvo izranjeno grijehom i polumrtvo od Zloga i zla, preda Crkvi te ga ozdravi »uljem i vinom« milosti svetih sakramenata. A kad se On ponovo vrati, obilno će naplatiti i uzvratiti svima koji ga nasljeduju u njegovoj ljubavi »milosrdnog Samarijanca« (usp. 10,33-35). Prema tome ljubav prema Bogu i bližnjemu temeljni je zakon Kristov. O tome imamo mnogo evanđeoskih svjedočanstava. Zato se naša ljubav prema Bogu mjeri ljubavlju prema drugim ljudima, prema svakom pojedinom čovjeku. Zato nije važno tko nam je bližnji nego kome mi trebamo biti bližnji. Bližnji nam je onaj tko nas prvi treba da mu budemo bližnji. Ako vidimo da netko trpi, ne pitajmo tko je i što je i zašto trpi već da li je tom Božjem stvorenju potrebna moja pomoć i milosrdna ljubav. Baš na takvu nesebičnu i širokogrudnu ljubav nas potiče Isus danas kad nam govori ovu evanđeosku prispodobu. »Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom u zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: „Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.”« (Lk 10,33-35) Zakon ljubavi ne pozna granica. Isus daje zapovijedi ljubavi njezin pravi razmjer. Ljubav se ne može provoditi u život tek unutar neke sociološke grupe, pa čak ni unutar samo svojeg vlastitog naroda. Čovjek je stvoren za univerzalno bratstvo koje nadilazi granice i mogućnosti pojedinih ljudskih grupa s kojima smo povezani obiteljskom, rodbinskom, krvnom ili vjerskom svezom. Gospodin je ispričanim događajem jasno i nama odgovorio kao nekoć onom »zakonoznancu« da je naš bližnji svaki čovjek kojemu je potrebna naša pomoć, bio nam prijatelj ili neprijatelj. Ako se ljubav počne ograničavati samo na svoje sunarodnjake kako su to naučavali farizeji, onda se brzo dođe u raspoloženje onoga svećenika i levita koji ne pomogoše ni izranjenom sunarodnjaku koji je ležao polumrtav na putu koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Dok za Židove omraženi Samarijanac je pomogao i spasio život tom jadniku u nesretniku Židovu. Isusu je dakle stalo do toga da sve nas pouči kako moramo ljubiti svakoga i pomoći svakomu tko je potreban naše pomoći. Samo takvi mogu reći da ljube Boga i bližnjega. Zatim u prispodobi o milosrdnom Samarijancu Crkva gleda sliku našeg Otkupitelja. Isus sam se pobrinuo za opljačkano i izranjeno čovječanstvo od »razbojnika Sotone«. Sin je Božji sišao na naše putove, oćutio samilost prema nama ljudima, pristupio nam i zavio nam rane grijeha. Potom nas je izručio svojoj Crkvi koja je prihvatilište za sve. On se morao vratiti Ocu u nebo. A brigu za ljude je povjerio službenicima svoje Crkve. Crkva je sa svojim milosrdnim Samarijancima i tolikim sličnim ustanovama pokazala da je najveća dobročiniteljica ljudske bijede. Tako isto i mi treba da činimo što možemo u tom pogledu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 30,10-14 Ps 69 (68) Kol 1,15-20 Lk 10,25-37 |