14.09.2010., utorak
GODINA C 11. NEDJELJA KROZ GODINU
|
JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) ZAHVALNOST BOGU ZA DAROVANO OPROŠTENJE GRIJEHA »Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi. « (Lk 7,13-15)  Reubens - Žena grešnica pere Isusu noge Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnja liturgija nam govori o bezgraničnom milosrđu i dobroti Božjoj prema nama ljudima grešnicima. To je i središnja ideja naše kršćanske vjere: Bog je sama Dobrota koja sve nas poziva da se borimo protiv grijeha i zla, ali da nikada ne uništavamo čovjeka ma kako nam god on mogao izgledati zao. Ne smijemo nikada prema drugima nastupati kao oni koji osuđuju i uništavaju, nego nas ljubav mora neprestano pokretati da ljude spašavamo, činimo boljima i sretnijima. Bog ne želi smrti grešnika, nego njihovo obraćenje i život. Tako preko proroka Natana Bog pristupa milosrdno i dobrohotno grešniku kralju Davidu, otkriva mu njegov grijeh i pomaže mu da se pokaje i obrati. Prigrabivši Bat – Šebu i poslavši njezina muža Uziju na ratište da sigurno pogine, David je prekoračio svoje kraljevske ovlasti. Prorok Natan ga podsjeća na dobročinstva koja mu je Bog dotada iskazivao: predao mu kraljevsku vlast, iako nije bio iz kneževske obitelji već običan pastir; uništivši njegove prptivnike, ujedinio pod njegovom vlašću sjeverna i južna plemena. I kad bi to sve bilo premalo, Bog bi još tome mnoga dobra nadodao. Ali za sve to kralj David je bio nezahvalan svome Bogu i počinio je mnogostruki teški grijeh: grijeh ubojstva, bludnosti i preljuba. David nije samo učinio nepravdu Uriji kojega je dao postaviti u prve bojne redove i pogubiti tako da bi mogao prisvojiti njegovu ženu. Nije samo nanio sramotu Urijinoj ženi koja nije željela prevariti svojega muža. On je tim zlim djelima »prezreo Gospodina i učinio što je zlo u njegovim očima« (2 Sam 12,9). Zato prorok Natan u ime Božje najavljuje Davidu kaznu za njegovu kraljevsku dinastiju: bit će rivalstva i ubijanja unutar kraljevske loze. »Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma, jer si me prezreo i uzeo ženu Urije Hetita da ti bude žena.« (2 Sam 12,10) Tako iz tog događaja proizlazi da je grijeh potkopavanje vlastitog pravog dostojanstva, nanošenje zla bližnjemu i uvreda Bogu Stvoritelju, vrhovnom gospodaru svih ljudi. Iako je kralj, David vjernički priznaje grijeh pred Božjim prorokom Natanom i moli da mu Bog oprosti govoreći: »„Sagriješio sam protiv Gospodina.” A Natan odvrati Davidu: „Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti”« (2 Sam 12,13) Crkva želi da svaki od nas za svoje grijehe i prijestupe čuje sličan Božji ukor i da ga posluša. Bog neće nama poslati svoga proroka kao Davidu, ali svatko čuje u svojoj savjesti Božji glas koji nam jasno govori ono što je dobro i što valja činiti i ono što je zlo i što moramo izbjegavati: Tko ne posluša Boga u svojoj savjesti, malo koristi ako mu tko izvana predbacuje bilo koju krivnju. Glavno je, dakle, da se čovjek otrijezni i pokaje za svoje grijehe, dakako uz čvrstu odluku da će se unaprijed čuvati grijeha. Uvjereni smo da će nam Bog oprostiti svaku krivnju, ako pred njim priznamo sve svoje grijehe. Onda se ne treba bojati ni tjeskobne savjesti, jer nam je na dohvatu ruke spasenje koje donosi duši mir i radost. Tada ćemo u ispovijedi moći čuti riječi odrješenja koje su mnogo sigurnije i uspješnije od onih koje je Natan izgovorio raskajanom Davidu. Iako David postaje slika raskajanih grešnika, a Natan slika Isusa kod kojega svi mi kao »grešnica« u današnjem Evanđelju tražimo vidljiv znak oproštenja. Povod za pouku o potrebi oproštenja Isusu je danas pružila jedna javna grešnica, a još više neki farizej Šimun koji ga je pozvao u goste. Ta se žena bila posve predala razuzdanom životu, ali u svome srcu nije imala mira. Već se sigurno više puta htjela ostaviti svoga lutanja i padanja u grijeh, ali to će joj uspjeti tek kad stupi u vezu s Isusom. On neodoljivom čežnjom privlači ono malo ljudskoga što je u njoj još preostalo. Ali zato od nje se traži da ona sama osudi svoj dosadašnji grešni način života. Ona će u svojoj ženskoj velikodušnosti i vanjskim načinom pokazati koliko se za sve kaje. »Ona, kad saznade da je Isus za stolom u farizevoj kući, donese sa sobom alabastrenu posudu pomasti, stade iza njega do njegovih nogu te plačući poče mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću.« (Lk 7,37-38) Suze pokajnice, otiranje vlastitom kosom Gospodinovih nogu, njihovo cjelivanje i mazanje miomirisnom pomašću su vidljivi znakovi pokajanja za njezine zablude i grijehe. Nije se prevarila kad je slutila da je Issu neće odbiti i otjerati od sebe. A kako bi to mogao i učiniti onaj o kome je već davno naviješteno da neće zgažene trske slomiti niti ugasiti žiška što još tinja (usp. Iz 42,3 i Mt 12,20). Farizeju Šimunu nije bilo dosta to da osudi jednu ženu, nego posve krivo sudi i Gospodina. Čuo je da ga narod drži prorokom Božjim i prem atome morao je znati tko je ta žena koja ga se dotiče. Kad Isus dopušta da mu takva žena cjeluje noge, znači po mišljenju farizeja da Krist ne pogađa tko je ta žena i prema tome nije prorok. I upravo otkrivajući Šimunu te njegove misli i taj njegov potajni kriv sud Gospodin mu bjelodano dokazuje da je prorok. A opažajući pokajanoj ženi grijehe, i to mnoge, pokazuje mu da je On mnogo više nego prorok: odnosno da je On Bog koji jedini može opraštati grijehe. »Stoga, kažem ti, - odgovori mu Isus-, oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« (Lk 7,47) Grešnica do Isusovih nogu iskazuje veliku zahvalnost Gospodinu pokazivanjem svoje ljubavi. Isus je blago gleda i s ljubavlju i milosrđem reče ženi: »Oprošteni su ti grijesi.« (Lk 7,48) Gospodin bi htio da tako na nju gleda i Šimun pa ga prispodobom o dvojici dužnika poučava, bez uvrede ali posve otvoreno, kako će nju blaže a sebe strože suditi. U opasnosti je, dakle, on, farizej Šimun, koji sebe smatra pravednim, jer misli da nema ništa ili da ima jedva išta što bi mu se moralo oprostiti. A ženi grešnici koja je ljubila u vjerovala da joj Gospodin može oprostiti grijehe, Isus reče: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!« (Lk 7,50) Žena je, dakle, otišla od Isusa s oproštenjem, u vjeri, ljubavi i miru. A Šimun je i dalje ostao u svojim grijesima, jer se više pouzdavao u svoju vlastiu pravednost nego u Božje milosrđe. Zato s punim pravom kaže sv. Pavao apostol: »čovjek se ne opravdava po djelima Zakona nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati.« (Gal 2,16) Krštenjem i vjerom Krist nas čini pred Bogom pravednim. Bez Krista mi kršćani ne bi uopće imali pravoga života. Za nas život što ga provodimo u tijelu ima samo smisla ukoliko ga provodimo u vjeri u Krista. Stoga apostol i svaki od nas može reći: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.« (Gal 2,20) Isus je, dakle, naš život, jer je u svojoj neizrecivoj ljubavi predao samoga sebe u smrt za nas. Sve to nas potiče na osudu vlastitih grijeha i na sjedinjenje s Kristom po sakramentima po kojima nas on čini dionicima svoga otkupljenja. Ne smijemo biti kao samodostatnii farizej Šimun koji je mislio da je s njime sve u redu te je tako ostao daleko od ljubavi Božje. Kao što je raskajana žena grešnica tražila vanjski znak oproštenja, koje Bog dariva po Isusu, tako i mi tražimo taj znak u osobnom pomirenju s bogom i s braćom da bi se oslobodili od grijeha i rasli u milosti uskrsnuća. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kr 17,17-24 Ps 30 (29),2,4-6.11.12a-13b Gal 1,11-19 Lk 7,11-17 |