14.09.2010., utorak
GODINA C UTORAK 9. NEDJELJA KROZ GODINU
|
UTORAK - DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) LJUBAV PREMA NEPRIJATELJIMA JE ODRAZ SAVRŠENSTVA I SVETOSTI »Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Isus nas u današnjem sv. Evanđelju po Mateju podsjeća na kraljicu i izvor svih kreposti: na ljubav. Ljubav se i u Starom Zavjetu ubrajala među najveće zapovijedi. Ali u ljubavi prema bližnjemu tu se mislilo u prvom redu na svoga sunarodnjaka. Ponekad se pojam bližnjega proširivao i na druge ljude, ali nikada na neprijatelja. Neprijatelja se nije moglo ljubiti zato što se neprijatelj Božjega naroda smatrao i Božjim neprijateljem. Za Izraelce je mržnja protiv takvih svojih neprijatelja bila kao naravna. Prema tome je Gospodin Isus mogao reći da se u praksi postupalo kao da je mržnja na neprijatelja bila kao zapovjeđena. Zato Isus i u tome traži od svojih sljedbenika prijelom u dosadašnjom mišljenju i postupanju u odnosu na neprijatelje. »Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.« (Mt 5,43-45) Zadatak će, dakle, Kristovih učenika i u tom pogledu biti da mržnju nadvladaju ljubavlju. Samo tako će biti sinovi nebeskoga Oca. Uzor nam je u tome sami Bog! Naše mišljenje mora odgovarati Božjem mišljenju i naša djela moraju proizlaziti iz slične velikodušne ljubavi koja nikada ni koga ne razočara. Boga nasljedovati, njemu poslati sličan da nas na kraju On prizna i primi u svoje kraljevstvo kao svoju pravu djecu jest jedina svrha čitavoga našega kršćanskoga života. U ovome se sastoji sav naš kršćanski poziv na svetost i savršenstvo. »Dakle: - govori nam Isus – budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48) A savršenstvo se može pravo razumjeti samo polazeći od ljubavi koja je Božje bivstvo. Stalna spremnost na opraštanje, svladavanje sjetilnih nagona, prisna istinitost, odricanje svake odmazde i čak ljubav prema neprijatelju su sve načini života koji nas vode prema svetosti i savršenstvu. To je najviši cilj koji nam je uopće mogao biti pokazan i koji ujedno odgovara našoj najdubljoj ljudskoj čežnji koja traži ono što je posvemašnje i najviše. A to nije nikakvo sanjarenje i otuđivanje od svijeta, nego nešto što se može postići Božjom milošću. Ta ljubav, o kojoj se ovdje radi, Bog »je izlio u naša srca po svome Duhu Svetome« (Rim 5,5). Ta nas ljubav tjera da je proživljavamo. Ljubav svetaca čini je svima očitom. Tako su se ponašali prvi kršćani iz Makedonije koje obilno hvali sv. Pavao apostol u svojoj drugoj Poslanici Korinćanima i za koje kaže da su »sami sebe predali u prvom redu Gospodinu, a onda nama zbog Božje volje« (2 Kor 8,5). Pavao se pokazao majstorom u sakupljanju milostinje među tim svojim kršćanima za Crkvu u Jeruzalemu. A ta milostinja imala je pokazati i palestinskim Židovima i kršćanima kako su im Kristovi sljedbenici, nedavni pogani, vrijedna braća, te kako je Crkva složna i jedinstvena. Pavao hvali makedonske kršćane u njihovoj ljubavi prema bližnjemu i već time izaziva darežljivost Korinćana. »Svjedok sam – govori apostol – da su, prema svojim mogućnostima i iznad njih, dragovoljno darivali i usrdno nas molili za milost da mogu sudjelovati u ovoj službi milosrđa u korist svetih.« (2 Kor 8,3-4) A imao ih je zašto i hvaliti kad kaže da makedonske Crkve obiluju radošću. A tu radost Makedoncima donijele su kušnje, nevolje i njihovo krajnje siromaštvo. Tako kršćansko shvaćanje vjere i života moralo je, upravo zbog njihove vlastite oskudice, uroditi bogatom darežljivošću, jer staro iskustvo svjedoči da siromašniji najradije i razmjerno najviše pomažu druge u nevolji. Na taj način vjernici uzvraćaju Bogu ljubavlju za milosrđe koje im je On iskazao, a isto tako zahvalnost prema apostolima kao Božjim suradnicima. Na temelju te pohvale Makedoncima Pavao temelji i svoj poziv Korinćanima da i oni slično postupe. U tu im svrhu opet šalje svoga suradnika Tita, a i pismeno ih moli da se uz toliko svojih odlika istaknu i u tome. On im to ne zapovijeda, jer što se daje u Božje ime mora se davati od srca, ali je siguran da će primjerom drugih kršćana potaknuti njihovu vjernost i na neki način iskušati iskrenost njihove ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A da bi u tome bio još uvjerljiviji apostol im piše: »Ta poznato vam je milosrđe Gospodina našega Isusa Krista kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom. Ovim vam dajem samo savjet.« (2 Kor 8,9-10) Za sve ovo opet zahvaljujmo Bogu koji ostaje vjeran dovijeka i koji se brine za svakoga od nas. To je neprestani poziv i poticaj vlastitoj duši da hvali i blagoslivlja Boga za sva dobročinstva njegova. »Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim. Neka te slave, Bože, sva djela tvoja i tvoji sveti neka te blagoslivljaju! (...) Oči sviju u tebe su uprte, ti im hranu daješ u pravo vrijeme. Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo.« (Ps 145 [144],9-10. 15-16) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Kr 8,1-9 Ps 145 (144),2-16 Mt 5,43-48 |