18.09.2010., subota
GODINA C - 8. NEDJELJA KROZ GODINU 1
|
OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) GOVOR OTKRIVA NUTRINU ČOVJEKA »Dobar čovjek iz dobra blaga srca svoga iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.« (Lk 6,45) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Čovjekov govor je izraz njegove nutrine, jer »riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje« (Sir 27,6). Čovjek se pozna po govoru i prema tome nije mudro nikoga hvaliti prije nego što progovori, jer dotična osoba može svojim riječima demantirati naš pohvalan sud o njoj. »Nikoga ne hvali – kaže sv. Pismo – prije no što progovori, jer govor je kušnja ljudi.« (Sir 27,7) Ta se pouka u Sirahovoj knjizi nalazi u sklopu preporuka koje čovjeka uče kako će steći pravo iskustvo u odnosu prema ženama, kod trgovine i danas kod govorenja. Svatko želi da ga drugi smatraju barem onako dobrim i pametnim kao što jest ili kako sam misli da je takav. Upravo u tu svrhu trebamo paziti na svaku svoju riječ koja nas može kompromitirati pred Bogom i pred ljudima. Zato su stari Rimljani imali polovicu: Si tacuisses, philosophus mansisses. - Da si šutio, bili bi te i dalje držali za mudraca.  »Kad se sito trese, mekinje ostaju: tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu.« (Sir 27,4) Peć pokaže da li je lončar dobro umijesio glinene posude i u tom ih slučaju učvrsti i učini uporabljivima i korisnima. Tako i čovjeka njegov govor otkriva. Zato naš narod ima zgodnu poslovicu: Prije ispeci pa reci! Plod pokazuje kakva je neka voćka i kako je obrađivana, a riječi čovjekove otkrivaju što je u čovjeku i koliko pazi na sebe i na svoj nastup. Koliko puta znademo dobro paziti kako ćemo govoriti i što ćemo pred kim reći. Važno je ipak ovo: izgrađivati sebe, u duši svojoj biti otvoren, tada će naše riječi djelovati posve iskreno i drugima će biti pomoć u njihovoj izgradnji. Bog nam nije dao dar govora samo za sporazumijevanje među ljudima, nego i za to da njega slavimo. Na to nas potiče sv. Pismo i preporučuje nam da to činimo danju i noću. Dan je određen za rad, ali ga treba posvetiti molitvom barem na početku i na svršetku. Noću čovjek redovito počiva, ali ako je budan, pruža mu se povoljna prigoda da u tišini slavi Boga. Čovjek pravedan zna da sve duguje svome Bogu i to priznaje slaveći ga i zahvaljujući mu. Sličan je palmi koja cvate i donosi tečne i slatke plodove i cedru koji se razgranjuje na Libanonu. Prema tome pravednik će kao stablo zasađeno u Gospodnjem hramu pravo upotrebljavati dar govora, njime slaviti Boga i koristiti bližnjemu, ako bude u vezi s Bogom. Ništa ne može bez Božje pomoći biti ni pravi čovjek niti vršiti svoje ljudske, a kamoli kršćanske dužnosti. Obično svi znademo vidjeti greške i slabosti drugoga čovjeka. Kršćanstvo traži od svakoga od nas preobrazbu našeg osobnog života: naših misli, naših postupaka. Ako mi sami postanemo drugačiji, onda nećemo kod drugih gledati samo zlo nego ćemo im znati iskreno pristupiti i pomoći im da oni postanu bolji. Tri malene usporedbe koje nam donosi današnje Evanđelje po Luki smjeraju jednome: pomoći ćemo drugome, ako sami postanemo bolji. Isus na poseban način poučava svoje apostole i učenike koji treba da druge ljude vode k vjeri u Boga. Za onoga koji vodi u prvom je redu važno da jasno vidi o čemu se radi. Slijepac ne može voditi drugoga čovjeka, jer je inače obojica u jamu pasti. Stoga onaj koji vidi treba se brinuti za svoje bistro oko. A to ne dobiva ako samo pazi kako će pogreške otkriti na drugima. Naprotiv, tim kritiziranjem drugih samo pokazuje da to manjka u njemu samome. To je dubok smisao o brvnu u oku onoga koji otkriva trun u oku svoga brata. Takvome Krist kaže: »Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku brata tvojega.« (Lk 6,42). I daljnja izreka o dobru i zlu stablu spada u taj tok misli. »Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve, niti se s gloga grožđe trga.« (Lk 6,44) I tko nikad nije vidio gdje smokve i grožđe rastu, isto može prosuditi na temelju tako sočnih plodova da ih donose dobra stabla. Kod plodova je u prirodi to posve jasno; kod čovjeka može licemjerje uspjeti da se pretvara, ali ipak samo na neko vrijeme. Uzaludno je svako utvaranje zlih ljudi, jer će se prije ili kasnije na temelju njihovih djela vidjeti tko su i što su. Radi toga Krist kaže: »Dobar čovjek, iz dobra riznice svoga srca, iznosi dobro, a zao čovjek, iz zla riznice, iznosi zlo, jer mu usta govore onim čega je prepuno srce.« (Lk 6,45) Malo bi koristilo kontrolirati samo riječi koje izgovaramo. Mnogo je važnije, zapravo, jedino je važno da svoje srce ispunjamo Kristovom dobrotom. Tada će riječi same od sebe iznositi njegovu dobrotu. Svima je znano da se po riječima može prepoznati što je u našem srcu, što volimo i što zaokuplja nas i našu pažnju. Žalosno je kad među kršćanima, pa čak i među svećenicima, redovnicima i redovnicama tako teško dolaze do izražaja u običnim razgovorima riječi o Bogu i njegovim svetim stvarima. Znak je to i dokaz da su srca najčešće ispunjena drugim predmetima. Zato Evanđelje nas sve potiče da svoja srca što više ispraznimo od svega svjetskoga i da ih nastojimo ustrajno ispunjavati mislima i osjećajima koji dolaze od Krista i k njemu vode. S tim u vezi možemo srdačnije prihvatiti poziv sv. Pavla apostola da se odupremo grijehu i svakome zlu kako bi dušom i tijelom bili što sličniji Kristu. Nužno je, dakle, biti povezan s Kristom, jer bez njega ne bismo uskrsnuli, dotično ne bismo uskrsnuli na život vječni i za nebesku slavu. Uskrsnuće našega života, uskrsnuće zajednice ostvaruje se pobjedom nad grijehom i zlom. A tu pobjedu je izvojevao Isus Krist svojom smrću i uskrsnućem i time je postao naš Gospodar. »A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!« (1 Kor 15,57) Stoga trebamo imati na pameti da ćemo svoj cilj postići samo ako budemo povezani s Kristom, koji će nam pomoći da dobro upotrijebimo sve Božje darove. Prema tome trebamo ostati čvrsti i nepokolebljivi u svojem ufanju. Ono nas uvjerava da ćemo sigurno primiti sve ono što je Krist za nas zaslužio svojom smrću i uskrsnućem. A u toj vjeri svatko mora i rasti. »Tako, braćo moja ljubljena, govori nam sv. Pavao – budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem, znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.« (1 Kor 15,58). Na to isto nas potiče i naša Euharistija, pa tko se u njoj i njezinom snagom trudi za svoj duhovni rast i napredak, taj neka dobro zna da mu trud neće biti uzaludan. Tko se s Gospodinom trudi, od Gospodina će biti i nagrađen. Krist je egzemplarni i meritorni uzrok našeg uskrsnuća i naše vječne proslave. Ona nam ju je zaslužio, On nam je pokazao kako će naša proslava biti slična njegovoj, ako mi u ljubavi ostanemo u njemu i On u nama. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 27,4-7 Ps 92 (91) 1 Kor 15,54-58 Lk 6,39-45 |