| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) PROROČKA SLUŽBA »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju« (Lk 4,24) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnja liturgija je u neku ruku sva usredotočena na službu proroka. Što je to prorok i što znači zapravo biti prorok? Prorok je poslanik Božji, On je glasonoša Božji (nosioc riječi Božje) narodu. Prorok je čovjek Saveza. To je čovjek koji vidi Boga, gleda ono što Bog čini, vidi Božje planove ljubavi s ljudima i čita na Božji način događaje ljudi i svijeta. Prorok je kritična savjest naroda i to ne toliko u ime razuma koliko u ime Božje Riječi. On razotkriva, gdje se god nalaze, podmukle zavjere zla: čvrsto osuđuje sve mane naroda, lažnost kulta, zloupotrebu vlasti, svaki oblik idolopoklonstva, svaku vrstu nepravde i svako lažno svojatanje Boga. Proročka osuda svih tih zala u narodu označava »sud Božji« nad svakim ljudskim djelom i ujedno objavljivanje njegove svete volje. Tu se uvijek radi o pozivu na obraćenje srca, na osobno i zajedničko obraćenje. Proročka je osuda djelo ljubavi, jer se tu radi o gorućoj ljubavi za Boga i za čovjeka. Prorok je branitelj potlačenih, slabih i svih onih koji su na rubu društva i života. On je uvijek na strani svih tih bijednika i jadnika svake vrste: on je njihov glas, glas svih onih koji nemaju glasa. Prorok je pozvan da bude odgovornik Božji pred ljudima i odgovornik ljudi pred Bogom. Prorok je čovjek nade. Osuda zla ne zamara ga, on gleda naprijed s pouzdanjem. U najtežim trenucima povijesti odabranog Božjeg naroda riječi proroka su riječi utjehe i nade. Osuđujući nevjernost naroda prorok navješćuje vjernost Božju na kojoj se čvrsto temelji nada. Na koncu, prorok je uvijek čovjek »neugodan i nepoželjan«, neprihvaćen i odbačen sa strane naroda jer ljude stavlja uvijek pred nove i neočekivane zahtjeve Božje. Stoga ljudi na razne načine pokušavaju ušutkati glas proroka i osloboditi ga se. Jedan od načina kojim se želi riješiti proroka jest nasilje kao ono koje su upotrijebili Nazarećani i kasnije Židovi u odnosu na Isusa. Drugi način kojim se želi riješiti proroka jest taj da se zatvore uši i da se ne sluša njegov glas. To se dogodilo mnogim prorocima Staroga Zavjeta. Taktika odbijanja proroka Božjeg i odbacivanja njegova glasa mijenja se prema vremenu, prilikama i društvenom odgoju ljudi. Zato pravi prorok je uvijek na rubu religioznog i društvenog života svojih sunarodnjaka. Radi toga mu je potrebna posebna milost i snaga Božja da se ne bi razočarao i da bi mogao nastaviti svoje poslanje (misiju). Primjer svega toga imamo u proroku Jeremiji, čovjeku slabom i nesigurnom, kojega Bog zove na zadaću koja ga zastrašuje tako da odmah na početku, a i kasnije, pokušava izbjeći tome svome poslanju. Ali Bog ga potiče i ohrabruje jamčeći mu da će uvijek biti uza njega. »Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti te uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, kao zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, ali te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim.« (Jer 1,17-19) Kako se vidi iz ovih riječi prorok Jeremija se nalazi sam protiv svih, također i protiv onih koji bi mu trebali biti blizu kao što su to vođe naroda i svećenici. Tako nešto slično i još gore dogodilo se Isusu u njegovu rodnom mjestu Nazaretu i na koncu života od strane čitavog odabranog Božjeg naroda i njihovih vjerskih i političkih poglavara kada su ga osudili na smrt i razapeli na križ. Zaista ono što se dogodilo u Nazaretu o čemu nam govori današnje sveto Evanđelje po Luki nije ništa drugo nego anticipacija onoga što će biti buduća sudbina Mesije. Iako je Isus poslan od Oca u snazi Duha Svetoga da ostvari misiju spasenja i oslobođenja siromašnih i potlačenih i da navijesti »godinu milosti Gospodnje« svim ljudima dobre volje, On će biti odbačen baš od onih kojima je u prvom redu poslan. Predstavio se ljudima kao blagovjesnik oslobođenja i spasenja i kao Božji poslanik koji želi da ih upravi na putove obraćenja i novoga života, ali oni ga ne prihvatiše jer nisu htjeli promijeniti svoj način života i osloboditi se od grijeha i zla. Isus je znao iz iskustva života proroka Staroga Zavjeta i iz potpune svijesti što ju je imao o samome sebi da ga ljudi neće prihvatiti i da će mučenički završiti svoj život. Zato ono što se Isusu dogodilo u sinagogi Nazareta od strane njegovih sugrađana nije ništa drugo nego suprotstavljanje zla, koje se nalazi u ljudima i u svijetu, svemu onome što je Božje. »Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad, da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.« (Lk 4,28-30) Veličanstvena je ta ozbiljnost i smirenost Kristova pred uzrujanim nemirom njegovih neprijatelja, zadivljujuća je njegova vlast i gospodstvo nad samim tim silama mržnje, zla i smrti. Ovdje imamo krasan primjer Isusove vlasti nad smrću prije nego što će ona doći, jer je Krist gospodar života i smrti i prije svojega uskrsnuća. U njegovim sugrađanima iz Nazareta rodila se zavist prema njemu kad su vidjeli da velika mudrost i silna djela izlaze iz njega i govorili su »Nije li ovo sin Josipov?« (Lk 4,22). Oni nisu mogli shvatiti i međusobno spojiti dvije stvarnosti u njemu: njegovo obično ljudsko podrijetlo koje je poniznije i siromašnije od svih drugih i njegova izjava da je On taj obećani i dugoočekivani Mesija u kojem se »ispunilo Pismo« proroka Izaije koji govori o misterioznom poslaniku Gospodnjem. Pred Kristom koji nadilazi naše ljudsko shvaćanje stvarnosti, ljudi se sablažnjavaju jer neće se potruditi da bi otkrili i razumjeli misterij otajstva koji se krije u njemu. Isus sam se čudio tolikoj nevjeri ljudi. U današnjem evanđeoskom prizoru izgleda da motiv neprijateljstva prema Isusu je još opasniji i podmukliji jer u sebi sakriva neku vrstu grube želje za interesom i iskorištavanjem. »A on im reče: „Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi samoga sebe! Što smo čuli da se desilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju”.« (Lk 4,23) Nazarećani se bune što je Isus izabrao Kafarnaum, a ne Nazaret da bi činio čudesa, kao da je čudo neka propagandistička ili turistička reklamacija, a ne slobodan čin Božji kojega Bog čini gdje hoće i kome hoće kao znak Božje ljubavi i nagrade za vjeru ili otvorenosti prema vjeri dotične osobe. Samo vjera dakle, proširuje i produžuje granice prisutnosti i djelovanja Božjega. Nazarećani koji su htjeli da Isus čini čudesa samo radi njihove slave i koristi, ne samo da su bili zatvoreni u njihov glupi provincijalizam što je u suprotnosti sa sveopćim planovima spasenja Božjega, nego su bili nesposobni da se otvore vjeri u Boga koji se objavljivao u svome Sinu i koji ih je želio obnoviti i preporoditi. Frustrirani svim tim stvarima, nesposobni da se otvore novim univerzalnim planovima spasenja Božjega koje je naviještao Isus njihov sugrađanin, oni mu se protive, odbacuju ga i pokušavaju da ga ubiju. Ovaj evanđeoski prizor iz života Isusova mora također i sve nas potaknuti na razmišljanje i to iz dva razloga: prvo, u odnosu na naš stav prema Kristu. On nije neugodan prorok samo za neke već za sve, a pogotovu za svoje. Zato svaki od nas treba upitati sama sebe da li se dopušta izazvati Isusovim riječima i preobraziti ili se možda u svemu protivi Kristu i njegovu Evanđelju kao i njegovi sunarodnjaci iz Nazareta. Drugo, kakav je naš stav u odnosu prema drugima kojima smo mi dužni naviještati Krista i njegovo Evanđelje preobraženja i spasenja? Došlo je vrijeme da kršćani kao pojedinci i Crkva kao zajednica budu hrabri i odvažni kao kršćani prvih vremena i da proglase pred čitavim svijetom da se samo u Kristu nalazi spasenje, jer je jedini On »put, istina i život«. I mi moramo poput proroka Jeremije biti »kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidina brončana protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova... i naroda ove zemlje« i snagom Duha Svetoga proglasiti kao temeljnima za svakoga čovjeka, kulturu i civilizaciju neke moralne vrijednosti bez kojih čovječanstvo ne može uopće opstojati na ovoj zemlji: kao što su pravo na život nerođene djece i zločini abortusa; svetost braka i nemoralnost pornografije i razdvajanja i uništavanje brakova; zatim generalizirana nasilja i utrka za novcem i zadovoljavanjem strasti i požuda što ruše društva i cijelo čovječanstvo. Ali najveće proročko svjedočanstvo koje moramo dati svijetu jest svjedočanstvo ljubavi. I to je najveći dar Božji (karizma), kako kaže sv. Pavao apostol u svojoj prvoj poslanici Korinćanima i ne bi smio nedostajati ni jednom kršćaninu vjerniku. Kršćanska ljubav, Agapé, prijateljska je naklonost, poštovanje drugoga i pomaganje bližnjemu u nevolji. Ovu ljubav Isus je nazvao prvom i najvećom zapovijedi, jer se ona temelji na ljubavi prema Bogu i proizlazi iz nje (usp. Mk 12,28-31). »Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.« (1 Kor 13, 4-8) Ta svojstva ljubavi i te vrline nužne su za život u svakoj ljudskoj zajednici: u obiteljskoj, u društvenoj i u crkvenoj zajednici. Tko nema te ljubavi, ništa nema i nije nitko, jer ta ljubav ima jedan jedini izvor: Isus Krist utjelovljena ljubav Božja koja se dala propeti na križ za naše otkupljenje i spasenje. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jer 1,4-5.17-19 Ps 71 (70), 1-4a. 5-6ab. i 17 1 Kor 12,31-13,13 Lk 4,21-30 |