rujan, 2010 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) U VJERI SE RAĐA NOVA ZAJEDNICA »Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu, te povjerovaše u njega njegovi učenici« (Iv 2,10) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U Liturgiji današnje Nedjelje prevladava jednostavan i dirljiv prizor Isusova prvog čuda na svadbi u Kani Galilejskoj. To Kristovo prvo znamenje je puno »tajni« (misterija): u njemu je sve simbolično i aluzivno da bi izrazilo ono neizrecivo u vjeri. U njemu se otkrila »slava« Krista Gospodina, odnosno nešto od prevelikog otajstva u njemu sakrivena i koje On pomalo otkriva nama ljudima u nekim trenucima svojega života i u nekim činima u punoj slobodi i vlasti svoje osobe. Isus bi uvijek za nas ostao jedan velik misterij (tajna) da On sam nam se ne objavljuje i da nam ne otkriva svoj identitet. Zato prisutnost Kristova na svadbi u Kani Galilejskoj skupa s njegovim majkom Marijom i sa njegovim prvim učenicima približava ga nama ljudima da mu možemo pristupiti i da ga možemo upoznati. Isus Krist je počeo otkrivati svoj vlastiti identitet baš na svadbi u Kani Galilejskoj i to otkrivenje će završiti kad dođe njegov čas, odnosno u smrti na križu. Isto tako pristajanje učenika uz Krista, tj. njihova vjera u njega počinje se u njima rađati baš u Kani Galilejskoj. U Kani se uspostavljaju novi odnosi između Krista i njegovih učenika i među učenicima samima. Njihova zajednička vjera u Isusa sačinjava od njih novu zajednicu Kristovih vjernika. U svjetlu ovih razmišljanja se može shvatiti i prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije koje nam baš u svadbenoj slici opisuje odnose između Boga i njegova naroda, odnosno svetog grada Jeruzalema poslije povratka iz babilonskog ropstva. Nakon što je kralj Kir izdao edikt da se Izraelci povrate u domovinu i da sagrade ponovo grad Jeruzalem, prorok Izaija vidi u tome ljubav Božju kojom Jahve obavija svoj narod i grad povijesti spasenja. Ta ljubav između Boga i njegova naroda opisana je svadbenim slikama. Narod odabrani, Izrael: zaručnica Božja, bio je više puta nevjeran svome Bogu i zato je morao biti čišćen strašnim kušnjama progonstva. Zato prorok uzvikuje da neće šutjeti dok »pravda« Jeruzalema »ne zasine ko svjetlost i spasenje njegov ne plane ko zublja« (Iz 62,1). Pravda o kojoj govori prorok Izaija označuje milosno djelovanje Božje nad svetim gradom. Kad kaže da će obasjani Jeruzalem biti u Gospodnjoj ruci »kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svoga« (Iz 1,3) prorok misli o narodu Božjem kao zaručnici koju je Bog za sebe uresio ljepotom i vjernošću. Zato zajednica vjernika je kraljevska kruna u ruci Božjoj. Radi toga susret Boga s Jeruzalemom je pravda, tj. znak njegova spasonosnog djelovanja; jest slava, tj. znak da je Bog još prisutan u svojem narodu; jest spasenje ukoliko Bog je otkupio svoj narod koji je bio napušten i opljačkan i ponovo ga zaručio sa sobom u svojoj ljubavi. Stoga aludirajući na tragediju sužanjstva prorok Izaija najavljuje da se Izrael kao Božja zaručnica neće više zvati »Ostavljena« ni »opustošena«, nego dobiva novo ime »Moja milina« i »Udata«. »Jer kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.« (Iz 62,5) To konačno sjedinjenje u ljubavi između Boga i njegova naroda, odnosno između Boga i čovječanstva, ostvarit će se samo u Isusu Kristu. Svadba u Kani Galilejskoj o kojoj govori današnje Evanđelje po Ivanu jest simbol svadbene gozbe konačnog sjedinjenja čovjeka s Bogom i najava mesijanskih vremena. Stoga svadbena svečanost, voda koja postaje vino, intervencija Marijina da bi potakla Sina na čudo, imaju smisao samo u odnosu na otajstvo Isusa Krista koji se u svim tim znakovima otkriva. Svojom prisutnošću na svadbi u Kani i prvim znamenjem koje je tu učinio, Isus je htio posvetiti ljudsku ljubav i bračnu ustanovu na kojima se temelji obitelj. Brak je u Svetom Pismu nešto tako uzvišeno da nadilazi osobno veselje mladenaca, jer se tiče također vjerske i društvene zajednice. Isus je iz Staroga Zavjeta preuzeo vrijednost braka kao vjerske i društvene zbilje kao slike za odnose između Boga i zajednice vjernika. Zato je i prihvatio poziv u svatove u Kani Galilejskoj. Odaziv u svatove znak je da se Isus od srca radovao sa zaručnicima, jer njihov brak ima i vjersko značenje. Tu je On objavljivao Boga koji osmišljava radost ljudskog života. Isus je kasnije svoje mesijansko djelovanje označio kao vrijeme zaručnikove prisutnosti među svatovima. On je u život ljudi s kojima se susretao unosio radost kao odraz spasenja koje Bog nudi svakome čovjeku. Zatim ta ista svadbena svečanost svojom ljubavlju što izražava i koju je Isus povećao i posvetio svojom prisutnošću, označava još veću ljubav Krista prema ljudima i njegovu neizmjernu sposobnost da se daruje i žrtvuje za sve nas. A budući da će se najveća ljubav Kristova za ljude pokazati u njegovoj smrti na križu, stoga s punim pravom Isus odgovara Majci: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« (Iv 2,4) »Čas« o kojem govori Isus je upravo »čas« Križa, dramatičan i odlučujući »čas« u kojem se izvršava poslušnost Sina Božjega Ocu i ostvaruje spasenje (svijeta) ljudi. U obilnom i dobre kvalitete vinu svatovske gozbe Isus se očitovao kao utjelovljena mudrost Božja koja donosi novu objavu. Marija svojom intervencijom najprije kod Isusa, a zatim kod dvoritelja, pripravlja put Isusovu mesijanskom djelovanju. Između nje i Isusa u toku mesijanskog djelovanja nastaju novi odnosi, jer Isus okuplja novu, eshatonsku obitelj braće i sestara, koji zajedno s njime poslušno prihvaćaju Božju volju i tako uprisutnjuju Božje kraljevstvo među ljudima. Krist koji započinje svoje mesijansko djelovanje na svadbi u Kani Galilejskoj označava da s njime su došla nova vremena gdje stari židovski svijet treba ustupiti mjesto novoj stvarnosti spasenja i preobraziti se u nju kao voda u vino. Krist donosi tu novu stvarnost spasenja svijetu i želi uključiti sve nas u taj misterij darivanja i ljubavi koji označava znamenje pretvaranja vode u vino i vina u euharistijsku krv, odnosno gozbu tijela i krvi Isusove. Prisutnost Marijina na toj svadbi u Kani je odlučujuća jer Majka Kristova se predstavlja pred ljudima kao tumač sinovljeve volje i kao tumač uvjeta što ih treba ispuniti da bi se mogla očitovati spasenjska sila Mesijina. »Na to će njegova mati poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!”« (Iv 2,5) Tako se u Kani pojavljuje Marija kao ona koja vjeruje u Isusa: njezina vjera izaziva prvo Isusovo »znamenje« i tako pomaže da se pobudi vjera učenika u njega kao Mesiju. Stav Marijin je pravi stav vjere: potpuno pouzdanje u Sina u svemu onome što će on reći i učiniti sve do potpunog predanja volji Očevoj koja se pokazuje kroz Križ gdje će se otkriti najveća slava Kristova i njegove Majke. To je vjera koja se rađa u ljubavi i ostvaruje se u ljubavi prema Bogu i ljudima. Na ovu vjeru koja se rađa iz ljubavi i koja donosi plodove ljubavi poziva nas također i sv. Pavao apostol kad kaže da darovi Božji ne smiju se egoistički zadržavati za sebe već se moraju staviti u službu braći ljudima! »Braćo! Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist (zajednici).« (1 Kor 12,4-5) Tako je radila Marija koja je na svadbi u Kani Galilejskoj upotrijebila dar svojeg božanskog majčinstva da bi potakla Isusa na smilovanje prema mladom bračnom paru koji se našao u nevolji zbog nestašice vina na najljepši dan njihova života da ih spasi od tuge i sramote. Tako trebamo činiti i mi ako želimo biti djeca Marijina i pravi Kristovi učenici. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 62,1-5 Ps 96 (95) 1 Kor 12,4-11 Iv 2,1-12 |