| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
PETAK – PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) POUZDANJE U BOGA KOJI SPASAVA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U petak prije Velikog Petka muke našeg Gospodina Isusa Krista, Crkva nam čita nekoliko redaka iz »Ispovijesti« proroka Jeremije. Iz njih se dobro vidi da prorok na sebi osjeća svu težinu zadaće koju Bog nekome povjeri za druge. S tog vidika je lako shvatiti da uloga starozavjetnih proroka nije bila ni ugodna ni laka. Oni su bili Božji izabranici i miljenici, ali često potresna poruka koju su morali navještati narodu, činila ih je redovito njihovim suvremenicima omraženima. Više se puta dogodilo da su ih progonili, naročito vlastodršci, a poneki put i mještani i rodbina, na što se tuži i Isus. Zaista je slabom čovjeku teško biti povazdan na ruglo i podsmjeh zbog Gospodina i zbog njegove riječi koju, htio ne htio, mora naviještati. Malo je tko to osjetio u tolikoj mjeri kao Jeremija, navjestitelj i pralik Kristove muke. Istina, i Isus je mogao ponavljati ono što je Jeremija rekao s obzirom na svoje strašne neprijatelje koji mu rade o glavi, počevši od apostola izdajnika pa do mnoštva naroda koje mu je u razmaku od četiri dana klicalo »Hosana« i »Propni ga«. Ali on to ne čini. Uvjerenje da je Bog s njime i da bi mu Otac u kritičnom času mogao poslati u pomoć dvanaest legija anđela (Mt 26,53) davalo mu je nepokolebivu smirenost i potpunu odanost Ocu za čitavo vrijeme muke. Kad je Isus u Jeruzalemu o blagdanu posvećenja hrama nedvosmisleno izjavio da su on i Otac jedno, dakle dvije osobe s jednom božanskom naravi, Židovi su ga htjeli kamenovati. Gospodin ih žalosno i nekako ironično pita za koje mu od tolikih njegovih dobrih djela naplaćuju kamenjem. Uz to potkrepljuje svoju izjavu o jedinstvu s Ocem tvrdnjom da njegova dobra djela dolaze od Oca i da su to zapravo djela Boga Oca koji je u njemu. Budući da njegovim protivnicima ne ide u glavu da bi čovjek mogao ujedno biti i Bog, Isus ih hoće privesti pravilnom shvaćanju izrekom iz Svetog Pisma koje naziva »bogovima« suce koji sude u ime Božje (usp. Ps 81,6). Ako Sveto Pismo naziva ljude kojima je upućena Božja riječ, »bogovima« da bi mogli suditi pravedno, kudikamo više vječna Riječ, koja je proizašla iz samog Božjeg bivstva i koju je kao utjelovljenog Boga-čovjeka Otac poslao na svijet i ujedno posvetio kao otkupitelja i spasitelja ljudi, može se nazivati Božjim Sinom. Vjera se ne sastoji od samih izjava i pukih riječi, pa se Gospodin još jednom poziva na svoje djela. Isusova čudesa mogla su i mogu sve ljude dobre volje barem potaknuti da se pitaju tko je taj koji ih čini. Tim bi putem svi morali doći do zaključka da su Otac i Sin jedno. Međutim, kad čovjekom gospodare predrasude, uzalud im se pokazuju i tako velika čudesa kao što ih je činio Isus. Njihova zaslijepljenost ide do kraja i strovaljuje ih u jamu iz koje ne mogu vidjeti kako Isusu ne mogu ništa. Već im je jedanput u svom rodnom kraju pokazao (Iv 10,18) da je on potpuni gospodar svoga života i da mu ga oni uza svu svoju najgoru volju i mržnju ne mogu oduzeti. Dogodit će se i to da će mu i život oduzeti, ali kada on bude htio i kad dođe onaj čas koji mu je njegov Otac odredio. Zasada ide još jednom u krajeve gdje je nastupio svoj javni život kad ga je Ivan krstio. Tako je Gospodin napustio hram i Jeruzalem i prešao k poganima s onu stranu Jordana. U Jeruzalem će se vratiti samo da umre i svojom smrću sklopi sa svim ljudima novi savez. Stoga u Jordanu sv. Ćiril Aleksandrijski gleda sve vode krštenja koje će nebrojene dovesti do Krista i vjere u njega. Na taj se način, razmišljajući o tim događajima života Isusova, mi kršćani pripravljamo da jednim pogledom promotrimo i zajedničkim raspoloženjem proživimo Gospodinovu pashu trpljenja i pashu (vazam) uskrsnuća, jedno te isto i jedinstveno Božje djelo po kojem smo svi mi postali djeca Božja. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jer 20,10-13 Ps 18 (17) Iv 10,31-42 |