rujan, 2010 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
PETA VAZMENA NEDJELJA (Godina C) CRKVA JE ZAJEDNICA ISUSOVIH SLJEDBENIKA KOJI JEDNI DRUGE PODRŽAVAJU U VJERI I LJUBAVI »Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13,35) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnja Liturgija skreće našu pažnju na Crkvu kao zajednicu Kristovih sljedbenika koji se osjećaju šatorom Božjim među ljudima i koji jedni druge nastoje podržavati u vjeri i ljubavi. Tako iz Djela apostolskih saznajemo da su Crkva svi kršteni vjernici. Prihvatiti kršćanski nauk značilo je ući u jednu zajednicu, u mjesnu Crkvu. Takva mjesna Crkva cjelovito živi i svjedoči svoju vjeru u Boga onda kad se zanima za duhovni napredak ostalih vjerničkih zajednica i kad podržava misionare. Tako je Duh Sveti tamošnjoj zajednici na euharistijskom slavlju preporučio da Pavla i Barnabu pošalju među pogane (usp. Dj 13,1-3). Oni su na tom misijskom putovanju ostali oko pet godina i pri povratku su još jednom obišli osnovane crkvene zajednice. Danas bismo takve zajednice nazvali župama. Poticali su obraćenike na ustrajnost u vjeri i najavljivali teškoće koje su imale doći zbog skorog progonstva kršćana sa strane rimske države. Apostoli su po tim crkvenim zajednicama postavljali i starješine koji će ih voditi kao pastiri, a u čemu mi katolici vidimo početak svetoga reda. Prije postavljanja starješina, apostoli su sa dotičnom zajednicom molili i postili i na kraju ih povjerili Gospodinu. »Postavljali su im po crkvama starješine te ih nakon molitve i posta povjerovahu Gospodinu u koga su povjerovali.« (Dj 14,23) Time su apostoli najviše učinili, jer »niti je što onaj koji sadi (ovdje Pavao i Barnaba), niti onaj koji zalijeva (postavljeni starješina), nego onaj koji čini da raste – Bog« (1 Kor 3,7). Te starješine su apostoli uzimali iz samih zajednica, kao što i sada Crkva želi svakom narodu dati što prije njihove pastire. I na temelju vjere prvih kršćana u Boga, odgovorni su ih mogli povjeriti Gospodinu. Kada su se Pavao i Barnaba vratili u sirijsku Antiohiju, odakle su se po Božjoj milosti bili uputili na misijsko putovanje, tu su sa sabranom antiohijskom Crkvom zahvaljivali Bogu za pomoć koju im je pružao da su mogli posve dovršiti povjerenu im zadaću. Tu su također Crkvi koja ih je uputila ispripovjedili sve što je Gospodin učinio po njime: »da i poganima otvori vrata vjere«. (Dj 14,27). Bog je učinio, oni su s njime surađivali, propovijedali i trpjeli. Sve je to Bog znao, ali Pavao i Barnaba su bratski polagali račun i ljudima na koje je to spadalo. Sve to znači da nije dovoljno raditi samo po svojoj savjest, nego u Crkvi se uvijek traži ovisnost i o hijerarhiji, odnosno o Crkvenim pastirima, jer bez njih se ide krivim putem. Sveci su se i uz svoje svetačke savjesti uvijek dali voditi od Crkvenih pastira. Ako ništa drugo, takva je poniznost zaslužna i od Boga blagoslovljena. Pavlu i Barnabi ne pada na pamet da odziv pogana na vjeru pripisuju sebi u osobni uspjeh. Svjesni su da je to Bog učinio, a oni su samo služitelji riječi Božje i djelitelji Božjih otajstava. Tako je Bog preko tih svojih slugu pripravljao »novo nebo i novu zemlju« za otkupljeno čovječanstvo. Na takvu zemlju silazi s neba »sveti grad, novi Jeruzalem« od Boga, jer mu je Bog arhitekt i graditelj (usp Heb 11,10). Taj je grad »opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža« (Otk 21,2) Ovo je starozavjetna metafora o Božjem narodu kao zaručnici ili ženi koju je Bog odabrao bez prethodnih zasluga. U ovoj slici prisutna je misao da je Crkva na zemlji početak otkupljenog čovječanstva te da je konačno otkupljenje i spasenje isključivo Božje djelo, dar Božji ljudima iz svih naroda, puka i jezika. Ta je slika liturgiji i cijeloj crkvenoj predaji i zato draga, jer se s njom povezuje naslov i zadaća Crkve da je naša majka. Stoga glas s neba i govori Ivanu apostolu: »Evo Šatora Božjega s ljudima On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.« (Otk 21,3) Sve to nam govori kolika nas sreća čeka u raju kad budemo kod svoga Boga i zauvijek posve njegovi, a on naš. Malo znamo o tome kako će se odvijati naš život u nebu, ali je posve i razumljivo da ga često sebi predočujemo kao produženo zemaljsko bogoslužje. Kad je ovo skladno i zaista proživljavano, onda se osjećamo »kao u nebu«, gdje ćemo također Boga slaviti za čitavu vječnost. Bog vjerni saveznik najavljuje da će na koncu svijeta, odnosno u vremenu konačnog (eshatonskog) spasenja svim ožalošćenima otrti »svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge ni jauka ni boli više neće biti, jer – prijašnje uminu.« (Otk 21,4) Svima koji trpe progon, nepravdu, neizlječivu bolest ili zapuštenost od onih koji bi ih morali voljeti i posluživati, ovo je poruka da Bog vidi ljudsku patnju i da tješi. Ovdje nastupa sam Bog kao garant svega što je obećao. A Crkva na zemlji je znak i sredstvo toga Božjeg spasenja dostupnog u Kristu svakome čovjeku. To otajstvo spasenja će se nastaviti u svakome čovjeku koji pripada Kristu. »On će preobratiti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu.« (Fil 3,21) Ono što je čovjek proživio i djelovao na zemlji bit će preobraženo u vječno. »Sve navrši svoje vrijeme i prolazi, ali od onoga što pripada Kristu ništa neće propasti. Sve će biti novo.« (Guardini) To će se otajstvo nastaviti u stvorenjima i bit će novo nebo i nova zemlja. »Tada Onaj koji sjedi na prijestolju reče: „Evo, sve činim novo!”« (Otk 21,5) To je »novost« ljubavi Božje u čovjeku i svijetu koju nam je donio Isus Krist svojim dolaskom na ovu zemlju. Ta ljubav ljude čini novima, jer proizlazi iz Isusova Duha ljubavi koji sklapa »Novi Savez« ljubavi s novim Božjim narodom što se zove Crkva. Nije novost kršćanstva da se imamo međusobno ljubiti. Novost je u tome da naša ljubav treba biti slična Gospodinovoj, a to znači da svoj život trebamo davati za svoju braću i sestre i da moramo ljubiti i svoje neprijatelje. Nećemo imati udjela u Kristovoj slavi, ako poput Krista i mi ne prijeđemo put umiranja sebi samima. Zato Gospodin Isus prije svoga povratka Ocu kaže apostolima i svima nama: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13,34-35) Uz to Gospodin hoće da za novu zapovijed ljubavi istakne svoj primjer, jer mi malo možemo shvatiti koliko je on na zemlji ljubio svojega nebeskog Oca, dok nam je mnogo očitije što je sve učinio iz ljubavi prema nama. »Gospodin Isus Krist ljubio je nas više nego sama sebe. Inače se ne bi iz Božjeg lika, po kojemu je jednak Ocu, spustio do naše niskosti; ne bi za nas pretrpio tako gorku smrt; ne bi podnio udarce Židova, zlostavljanja, izrugivanja i sve druge muke. Ne bi bio, on koji je bogat, za nas postao siromah da nas nije ljubio više nego sama sebe. Stoga nam zapovijeda da i mi tako osjećamo. Ne smijemo ništa staviti iznad ljubavi prema braći, ni čast, ni bogatstvo. Čak se ne smijemo bojati ni smrti, ako time možemo spasiti bližnjega, kao što su učinili učenici našega Gospodina i oni koji su njih slijedili.« (Ćiril Aleksandrijski) Ako tako i mi budemo činili i Bogu slavu dali, tada će i nas Otac nebeski skupa s Isusom, Sinom svojim i našim Gospodinom, proslaviti u svome kraljevstvu u slavi vječnoga života. Naš život, muke i trpljenja prolaze brzo, dok je Božja slava vječna. Ako se Bog proslavi u nama i nas će Bog proslaviti u sebi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 14,21-27 (Vg 14,20b-26) Ps 145 (144),8-9.10-11.12-13b Otk 21,1-5a Iv 13,31-33a. 34-35 |