18.09.2010., subota
GODINA C - 2. VAZMENA NEDJELJA 1
|
DRUGA VAZMENA NEDJELJA (Godina C) USKRSLI I ŽIVI SPASITELJ POBJEĐUJE SMRT I DONOSI NAM MIR »Uvečer toga prvog dana u sedmici, dok su vrata (kuće) gdje bijahu učenici bila zatvorena zbog straha od Židova, dođe Isus, stade pred njih te im reče: „Mir vama!” Rekavši to pokaza im ruke i bok. I učenici se obradovaše kad vidješe Gospodina.« (Iv 20,19-20)  Verrocdet: Isus i Toma Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Osnovna poruka kršćanske vjere jest Kristovo uskrsnuće kao zalog našega uskrsnuća i naše buduće slave u vječnosti. Stoga biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa Nazarećanina, koga su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Krist je Početak novoga svijeta u kojem mi sada živimo i koga ostvarujemo, a njegova punina je vječni život. Danas Bog po svome Jedincu pobijedi smrt i nama otvori pristup u vječni život. Taj danas trajno odzvanja u svim liturgijskim slavljima, a njegovo posadašnjenje posebno slavimo u vazmeno vrijeme i ugrađujemo kroz sve svoje napore i zalaganja u osobni život, u život Crkve i svijeta. Kristovo uskrsnuće je jezgra svega propovijedanja Crkve kao i cjelokupnog života kršćana. Ono je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu naše vjere i povijesti: Krist je uskrsnuo i s njime i mi neprestano uskrsavamo. Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica na toj činjenici i na vjernosti uskrslome Kristu zasniva, razvija i širi. Djela sadrže propovijedanje apostola, opisuju život prvih kršćanskih zajednica i širenje vjere u Krista po svem tada poznatom svijetu. Ono što je Spasitelj obećao svima onima koji budu vjerovali u njega (usp. Iv 14,12), ispunilo se u prvom redu na apostolima. »Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu.« (Dj 5,12) Ta čudesa su poticala sve veće zanimanje i oduševljenje u narodu prema kršćanskoj vjeri. Vanjska čudesa koja su činili apostoli na bolesnicima prouzrokovala su još veće nutarnje milosti obraćenja u mnogim prisutnima. I tako se iz dana u dan povećavao broj vjernika, odnosno ljudi i žena koji su prigrlili kršćansku vjeru. Tako su vanjska čudesa uvelike pridonosila rastu prve Crkve. Zatim vjerničko svjedočenje i življenje prvih kršćana osvajalo je sve više ljudi. »I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu, tako te su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležajima i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. A mnogi su dolazili iz gradova u okolici Jeruzalema i donosili bolesnike i one koje su mučili nečisti duhovi i svi bi ozdravljali.« (Dj 5,14-16) Uskrsli Krist se i danas očituje u svojoj Crkvi. On nas preko znakova svoje prisutnosti među nama potiče na sve življu vjeru i od nas traži posvemašnje obraćenje. Zato je itekako potrebno da i mi u svojoj sredini djelotvornošću svoga života budemo znak Uskrsloga u našem narodu i svijetu, posebno među patnicima. Potrebno je liječiti rane duše i tijela ljudima i narodu, jer moć iscjeljivanja Krist je po svojim apostolima povjerio kršćanima svih vremena. Naša vjera u uskrslog i živog Spasitelja mora nadvladati svaku ljudsku mržnju i zloću. Tom vjerom je apostol Ivan ugledao živoga Gospodina i tu radosnu poruku navješćuje svojoj braći kako bi ustrajali u progonstvu. Tako i mi možemo posred tolikih kušnji i smrti računati na pobjedu koju nam omogućuje uskrsli Gospodin. On je jedini smisao našeg života i sve povijesti. On jedini poznaje tajnu Božje budućnosti. Takav je Krist nazočan u svojoj Crkvi koja je označena sa »sedam svijećnjaka«. Posred njih stoji On, kao gospodar i Gospodin svoje Crkve, kao Onaj koji je hrabri i bodri. Krist je u svojoj Crkvi živ, stalno je u njoj nazočan i djelatan. Stoga kroz progonstva i teškoće u njoj uvijek blista nada u proslavljenog Krista s kojim će biti proslavljeni svi koji ustraju u vjeri.  Sv. Ivan na Patmosu On u svojoj Crkvi neprestano stavlja svoju desnicu na svakog kršćanina govoreći: »Nemoj se bojati! 'Ja sam Prvi' i 'Posljednji', Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.« (Otk 11,17b-18) Prema tome poput Krista i vjernik se može othrvati zlu. Kršćani su pozvani da se suprostave zlu, da odolijevaju u kušnjama i surađuju u izgradnji novoga, boljega Božjega svijeta, zasnovana na istini i ljubavi, pravdi i miru među ljudima i narodima. Tako će kršćani vjerom posvjedočiti Božju pobjedu nad zlom i smrću. Uskrsli i živi Spasitelj pobjeđuje smrt i donosi nam mir. On se i danas očituje u Crkvi svojom riječju i svojim znakovima. Krist nam u svakoj osobi može otkriti svoju nazočnost i u svakoj ljudskoj riječi može nam upraviti svoj dar mira. Tako slično Isus čini nakon uskrsnuća svojim ukazanjem učenicima. Prvi Isusov pozdrav koji upućuje svojim učenicima jest pozdrav mira. Isus apostolima želi mir od Boga, mir u njihovoj zajednici i mir među svim ljudima. »Uvečer toga prvog dana u sedmici, dok su vrata (kuće) gdje bijahu učenici bila zatvorena zbog straha od Židova, dođe Isus, stade pred njih te im reče: „Mir vama!” Rekavši to pokaza im ruke i bok. I učenici se obradovaše kad vidješe Gospodina.« (Iv 20,19-20) Mir je dar što nam ga samo Bog može dati. Po Isusu svaki je njegov učenik graditelj mira. Stoga omirotvorene apostole Isus šalje u svijet, tvori ih poslanicima svojeg mira. Šalje ih na isti posao na koji je njega poslao nebeski Otac. »Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.”« (Iv 20,21-23) Zajednica Isusovih učenika, Crkva, nastavlja Kristovo mirotvorno djelo kroz povijest. Učenici, Isusovi poslanici, dišu Kristovim Duhom, a On je Duh koji stvara pomirenje i mir oproštenjem grijeha. Svijet treba toliko mira zato što treba nadasve oproštenja. Nema pravde koja bi mogla izravnati sve nepravde i zla među ljudima i narodima. Potrebna je ljubav Božja. Istom je ta ljubav koja od Boga dolazi, ona oprosna ljubav, preduvjet mira. Ta ljubav koja donosi mir u naše duše i srca potrebna je danas svima nama da nas izliječi od naše nevjere tako da bi i mi s apostolom Tomom mogli uskliknuti: „Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28) To će nam pomoći da konačno shvatimo da je Isus Krist: Sin Božji i da vjerujući u njega imamo život u Imenu njegovu. Tada će naša radost i u patnjama koje podnosimo, postati znak sile Isusove i pobjede koju je On zajamčio svojom smrti i uskrsnućem. Odgovoriti mu ljubavlju znači prihvatiti životno zalaganje koje ni pred čime ne preže da bi se (konačno) ostvarilo Božje kraljevstvo među ljudima. Zbog toga ne smijemo tražiti nikakve druge slave osim one koja pripada Kristu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 5,12-16 Ps 118 (117) Otk 1,9-11a.12-13.17-19 Iv 20,19-31 |