19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 5. KORIZMENA NEDJELJA 2
|
PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) MILOSRDNA LJUBAV BOŽJA OPRAŠTA GRIJEH I SPASAVA ČOVJEKA  Vasilij Polenov: Krist i žena preljubnica »I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: „Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?” „Nitko, Gospodine”, odgovori ona. „Ni ja te” – reče Isus – „ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.”« (Iv 8,9b-11) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Korizma je vrijeme intenzivnijega kršćanskoga života, pa stoga i vrijeme produbljivanja kršćanskoga znanja i uvjerenja. Danas smo suočeni s otajstvom milosrdne ljubavi Božje koja oprašta grijeh i spašava čovjeka. I grešnik je čovjek koji je često potreban našega razumijevanja i podrške u njegovim naporima da se oslobodi grijeha. Bog nas ne poziva da sudimo druge ljude, nego da se uhvatimo u koštac sa samima sobom i da iščupamo grijeh iz svojega srca. Svaki čovjek po krštenju s Kristom umire u grijehu da odmah zatim s njim uskrsne na novi Božji život. Zato od Boga neprestano primamo milosti da se odupremo grijehu u vlastitom srcu kad se u njemu poslije krštenja uvijek iznova pojavljuje klica bilo koje strasti i mane. Često smo svi mi zatočenici prošlosti. Ona nas znade sputavati i priječiti nam da se otvorimo budućnosti. Gospodin, kakvog nam prikazuje Biblija, jest Bog živih. On nas vodi budućnosti i pripravlja nam radost koje se sastoji u prijelazu iz smrti grijeha u život. To je bit vazmenog otajstva koje ćemo posebno slaviti u svetome tjednu. Stoga je potrebno da taj osjećaj za budućnost gajimo u sebi. Istina, temelj vjere je Krist koji je došao u našu povijest i dao joj novi poticaj. Ali On nas nikad nije želio zatvoriti u prošlost, nego nas uvijek poziva da na njezinim temeljima izgrađujemo budućnost. Možda kao nikad do sada u povijesti tu potrebu otvaranja i hoda naprijed svi osjećamo. I to je neophodni zahtjev našeg zalaganja i naše vjernosti Kristu. Svaki put kad je izraelski narod bio u nevolji, kao što je to bio slučaj za izgnanstva u Babilonu, Bog mu daje nadu u život obećavajući mu bolju budućnost. Radi njihovih grijeha Bog je dopustio da ih Asirci odvedu u progonstvo. A evo, Bog je spreman sve zaboraviti, sve oprostiti. Bog oprašta tako i toliko kako se nitko ni nadao ne bi. Bog uvijek sprema nova iznenađenja svojima koji se u nj ufaju i svim mu se srcem vrate. »Ovako govori Gospodin (...): „Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? (...) I narod koji sam sebi sazdao moju će navješćivati hvalu.”« (Iz 43,16. 18-19. 21) I mi nikad ne smijemo plakati nad sadašnjim trenutkom, već s pouzdanjem gledati naprijed u budućnost, i sačuvati ono što je bitno: vjernost Bogu i čovjeku. A to ostvarivati u uvijek novim životnim okolnostima. Oslobođenje, obnovu i novi život izvest će u nama i u Crkvi Gospodin Isus Krist. Ta Bog je nadasve velik u praštanju. Nitko nije tako duboko iskusio Božje oproštenje i dobrotu kao apostol Pavao. Od časa obraćenja, koje je sve dublje proživljavao tijekom života, on se u potpunosti opredijelio za Krista. U usporedni s Kristom Pavao sve drugo smatra otpadom i smećem. Pavao sve žrtvuje za Krista, štoviše sama sebe Kristu žrtvuje da bi »stekao« Krista i bio suzajedničar u njegovim patnjama. Pavao je doživljavao mnoge tegobe, razočaranja, protivljenja, progonstva. To mu je upravo dobro došlo. To mu omogućuje »zajedništvo« s patnjama Kristovim da kroz njih »dosegne« Krista. No, Pavao to čini zato što je prije sam Krist njega svega »zahvatio«. Kristom zahvaćen, želi Krista doseći. U tom nastojanju, on ne obraća pažnju na prošlost, pa čak ni na vlastite neuspjehe. Sav je protegnut unaprijed. Tko bi shvatio i nabrojio što je sve taj velikan duha i apostolata poduzeo i pretrpio, čega se sve odrekao i oslobodio da bi bio potpuno Kristov. On je sve žrtvovao zbog Krista od kada je došao do njegove spoznaje. Sva svoja odricanja s obzirom na stvorenja i na samoga sebe apostol Pavao smatra kao svoje uključivanje u Kristovu smrt da bi iskusio Krista i silu njegova uskrsnuća te tako postigao uskrsnuće od mrtvih. »Štoviše, - kaže apostol -, sve sada gubi u mojim očima svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu, (...) da iskusim njega i silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama, prilagođavajući se njegovoj smrti, ne bih li kako postigao uskrsnuće od mrtvih.« (Fil 3,8-11) Poput apostola Pavla i mi kršćani moramo uvijek ići naprijed i radosno slijediti Krista u koga smo povjerovali. Isus nikoga ne osuđuje, On se ne zaustavlja na prošlosti bilo kojeg čovjeka već pruža ruku pomirnicu svakome. On je Spasitelj. Isus svojim milosrđem i praštanjem iznenađuje ne samo svoje tadašnje sugovornike i slušateljstvo koje ga je okruživalo, nego i sve nas. Iznenađivao je i prvu Crkvu svojom neizmjernom ljubavi prema grešnicima. Stoga daleko od toga da bi stao na stranu grijeha, Isus je po današnjem Ivanovu Evanđelju stao na stranu grešnice. I tako je zauvijek Krist postavio temelje načelu da treba dobro razlikovati grijeh i čovjeka grešnika. Osim toga, Isus je posramio optužitelje »žene preljubnice«, jer njima nije bilo ni do Zakona ni do grešnice. Oni su samo htjeli Kristu postaviti stupicu; ako se izjasni za oslobođenje »žene preljubnice«, optužit će ga da krši Zakon. Ako se izjasni protiv grešnice, izgubit će simpatije maloga svijeta koji se oduševljavao njegovim naukom o Bog i čovjekoljubljem. I tako Isus, umjesto da izgubi parnicu, slavodobitno pobjeđuje svoje neprijatelje govoreći im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« (Iv 8,7) Ovo je Evanđelje puno dramatičnosti. Najvažnije osobe u njemu jesu: Isus i žena preljubnica. S koliko je stida, straha i izgubljenosti ta žena tu stajala pred silnim narodom koji je došao da sluša Isusa. Možda, sva zbunjena nije ni pratila, svekolika Isusova razračunavanja s tužiteljima. Odjednom začuje Gospodinov glas koji je smirivao uzbuđeno srce grešnice. Koliko je sućuti i razumijevanja bilo za čovjekovu slabost u tom glasu. »I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: „Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?” „Nitko, Gospodine”, odgovori ona. „Ni ja te” – reče Isus – „ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.”« (Iv 8,9b-11) Tako je Isus tim postupkom uveo novi stav prema ženi. Mojsijev Zakon okrivljivao je ženu preljubnicu, a ne njezina sukrivca. Jednaki su grešnici pred Bogom i preljubnica, a možda i više preljubnik. I jednako su potrebni Božjega milosrđa i oproštenja. A isto tako nisu uvijek najpobožniji i Bogu najvjerniji oni koji nemilosrdno optužuju druge ljude. Na taj način Isus nam je dao novu zapovijed milosrđa i opraštanja. U njemu se pojavljuje Božja ljubav koja se smiluje i oprašta te tako i palu grešnicu oslobađa zaslužene kazne i privodi je k pokori i popravku života. Dok svi oni koji su došli k Isusu kao tužitelji »žene preljubnice«, otišli su kao optuženi kako bi i oni mogli doći u se i upoznati svoje grešno stanje. Koliko bi više radosti i napretka bilo i u našim kršćanskim zajednicama kad bismo imali Isusov stav prema ljudima! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 43,16-21 Ps 126 (125) Fil 3,8-14 Iv 8,1-11 |