19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 5. KORIZMENA NEDJELJA 1
|
PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) OPRAŠTANJE I MILOSRĐE OBNAVLJAJU ŽIVOT SVAKOG ČOVJEKA  »Reče joj Isus „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.”« (Iv 8,11) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Glavna poruka današnje Liturgije jest novost života što nam dolazi od Boga koji nam daje svoje praštanje i svoje milosrđe. Svi mi želimo biti drugačiji, postati bolji i promijeniti nas same, naše misli, želje, stavove i ponašanje. Iako smo kršćani od rođenja, ipak vrlo teško shvaćamo tu radikalnu novost u koju nas uvodi vjera u Isusa Krista. Spasenje koje nam Krist donosi ima u sebi obilježje (karakter) novosti života koji treba otkrivati uvijek iznova. Svugdje gdje postoji bijeda i nevolja, gdje se nalazi jedna osoba pritisnuta težinom svojih grijeha, tu je potrebno Kristovo spasenje i njegov dar novoga života. O toj novosti života koji dolazi od Boga govori nam već prorok Izaija kada svojim sunarodnjacima u babilonskom ropstvu navješćuje skoro oslobođenje i povratak u zemlju otaca. Svaki put kad je izraelski narod bio u nevolji, kao što je to bio slučaj za izgnanstva u Babilonu, Bog mu daje nadu u život, obećavajući mu bolju budućnost. Bog preko proroka Izaije poziva svoj narod da ne pada u očaj, već da zaboravi gorku sadašnjost i da misli o boljoj budućnosti koju im On pripravlja. »Ovako govori Gospodin (...): „Ne spominjite se onoga što je bilo, niti mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. (...) (I) vodu ću stvoriti u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga. I narod koji sam sebi sazdao moju će navješćivati hvalu!”« (Iz 43,16. 18-21) Ovaj događaj iz života odabranog Božjeg naroda je poticaj nama kršćanima na otvoreno promatranje povijesnih prilika i prepoznavanje Božjih djelovanja u današnjem svijetu. Kakogod bilo okrutno i beznadno u sadašnjem vremenu u kojem živimo sv. Pismo nas uči da Bog djeluje u njemu. I mi nikada ne smijemo plakati nad sadašnjim trenutkom, već s pouzdanjem u Boga gledati naprijed. Moramo sačuvati ono što je bitno, a to je vjernost Bogu i njegovim zakonima i ljubav prema čovjeku i to ostvarivati u uvijek novim životnim okolnostima. To stvaralačko djelovanje Božje koje oživljuje i pustinju i čini da voda poteče i iz suhog zemljišta, ostvaruje se u potpunosti u našem susretu s Kristom. Isus je onaj koji i u tami proizvodi svjetlost, od preljubnice čini vjernicu, s masom grešnika sačinjava svoj narod, Crkvu. Riječ njegova Evanđelja: „Idi i odsada nemoj više griješiti” (Iv 8,11) jest riječ oslobođenja i novosti života. Ta riječ nas poziva da prijeđemo iz svijeta zla u novi svijet snagom Kristove milosti. Isus, oslobađajući nas od grijeha, čini nas djecom Božjom i oblikuje od nas novu obitelj Božju. On je prvorođenac kraljevstva Božjega koji je došao da nam pokaže put koji vodi k vječnoj sreći, vječnom životu. Sve to za nas kršćane znači mnogo, bilo da se to odnosilo na svakog pojedinog osobno ili na cijelu zajednicu Crkve. Svatko od nas je pozvan da bude »novo stvorenje« u Kristu i da ostvari u sebi puninu spasenja koje nam daje naš Gospodin. Odatle proističe dinamizam kršćanskog života koje crpi svoju snagu iz beskonačne novosti otajstva (misterija) Krista Gospodina što se proteže sve do dana njegova ponovnog dolaska u slavi. O toj »novosti života« našega u Kristu govori nam također i sv. Pavao apostol koji se čitav život trudio da se poistovjeti sa svojim Gospodinom iako je bio svjestan da to ne može nikada u potpunosti postići. Ali zbog toga on ne odustaje od svojih napora, nego se još više trudi da bi postigao Krista. Kad je Pavao otkrio Krista raspetog i uskrslog, on na nov način gleda svoju prošlost i budućnost. »Braćo! Sve gubitkom smatram zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem...« (Fil 3,8-9) Zato Pavao želi sve više stjecati Krista i u njemu sebe nalaziti. Otkako ga je upoznao i sebe na nov način poznaje jer sve prosuđuje iz perspektive životne pridruženosti Kristu. Svako lutanje daleko od Krista, on smatra i lutanjem od pravog svojega »ja«, odnosno od svoje osobe. Apostol priznaje da nije dopro do savršenstva i zato se trudi i hiti da upozna Krista i »snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim ne bi li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih« (Fil 3,10). Poput svetog Pavla apostola i mi kršćani moramo uvijek ići naprijed i radosno slijediti Krista u koga povjerovasmo. I mi se moramo truditi da uronimo u dubine otajstva uskrsnuća Kristova što će snažno djelovati u nama samo ako budemo suobličeni s njime u otajstvu njegove smrti. A sve to nam govori da se sva novost kršćanskoga života nalazi u misteriju Vazma – Uskrsnuća za koji nas pripravlja ovo korizmeno vrijeme. Današnje sv. Evanđelje po Ivanu nam na izvrstan i divan način otkriva tu »novost« Krista, predstavljajući nam ga puna ljubavi i milosrđa. Stoga je Krist savršena slika Boga Oca i u toj svojoj sposobnosti ljubavi i praštanja. Znajući dakle da je »prijatelj« publikanaca i grešnika, neki farizeji i pismoznanci dovode Isusu jednu »ženu zatečenu u preljubu« i traže od njega sud koji ne može biti nego osuda budući da Mojsijev zakon za takve grijehe zahtjeva kamenovanje. Njihovo traženje Isusova mišljenja nije bilo iskreno, jer »to govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti« (Iv 8,6). Ako Isus ne osudi preljubnicu, krši židovske propise prema kojima za društveni zločin slijedi društvena kazna. Ako je osudi, bit će u kontradikciji sa samim sobom i tužit će ga Rimljanima kao političkog buntovnika. Zamka je bila tako postavljena da se učinilo da Isus nije imao izlaska. Dok su oni tako mislili, Isus preokreće situaciju i u tu njihovu zamku stavlja same svoje protivnike: više nego sud o preljubnici, On traži da svaki od njih izreče sud nad samim sobom. Na to ih je Isus poticao svojim misterioznim pisanjem po zemlji. »A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.”« (Iv 8,7). I Isus se ponovo sagne i nastavi pisti po zemlji. Tada je morala nastati grobna tišina, jer »oni, kada to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih« (Iv 8,9). Svaki od njih se osjećao pod optužbom. Vjerojatno su znali za prekršaje šeste zapovijedi jedni drugih, a i za druge grijehe što im ih je savjest predbacivala. A uz to su bili svjesni da pred Isusovim pogledom ne mogu sakriti svoju nutrinu. Zato su se povukli jedan za drugim da se ne bi još više osramotili.  Nakon toga ostalo je dvoje - miseria et misericordia: bijeda i milosrđe, odnosno žena preljubnica i Isus. Stoga ta zgoda nas uvijek ispunja čudesnim poštovanjem prema stavu Krista. On nikoga ne osuđuje, on se ne zaustavlja na prošlosti bilo kojeg čovjeka već pruža ruku spasenja svakome. On je Spasitelj. Isusov stav prema grešnicima nije prezir i osuda, nego poštovanje, ljubav i opraštanje, koje ulijeva volju da se obrate i postanu novi ljudi, nova stvorenja. Isus ne želi zatvoriti ljude u poniženju njihovih grijeha, nego osloboditi ih da bi se mogli ponovo izgraditi u nevinosti duha. U opomeni ženi preljubnici: »Idi i odsada nemoj više griješiti« vidimo da Isus ne odobrava preljub. Žena je zaista sagriješila protiv Boga i protiv svoga muža. Isus joj samo daje novu šansu i vjeruje da ona može, uz njegovu pomoć, početi iznova. Kako vidimo, Isus oprašta da bi učinio čovjeka drugačijim i da bi mu pomogao da pobijedi grijeh i zlo u sebi te tako postane bolji prema sebi i drugima. Zato Isus i kaže ženi: »Ni ja te ne osuđujem« (Iv 8,10), jer sud Božji nije za smrt već za život. Radi toga Isus za tu ženu nije više nepoznati učitelj, nego Gospodin koji ju je izbavio iz sigurne smrti i omogućio joj da se iščupa iz duhovnog gliba u koji je zapala. I mi danas kao i ta žena preljubnica priznajemo Isusa za svojega Gospodina. Svjesni vlastite grešnosti, zahvaljujemo mu što nam nudi svoju ljubav, praštanje i milosrđe i molimo snagu Duha Svetoga da ne budemo okrutni suci svojih bližnjih, makar kao vjernici morali ne odobravati već osuđivati grijehe. Koliko bi više radosti i napretka bilo i u našim kršćanskim zajednicama kad bismo i mi imali takav stav prema ljudima kao i Isus. Stoga u približavanju Uskrsa Gospodnjeg koji je najveći sud ljubavi i opraštanja i mi svi se moramo osloboditi napasti da sudimo druge, nego svaki sud o nama i o bližnjemu moramo prepustiti samo Bogu. Ako tako budemo činili onda ćemo i mi postati nova stvorenja sposobni da stanemo slobodna lica i čista obraza pred Gospodina kao i žena preljubnica koju je Krist obnovio svojom milošću u dubini njezine duše i srca. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 43,16-21 Ps 126 (125) Fil 3,8-14 Iv 8,1-11 |