19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 4. KORIZMENA NEDJELJA 2
|
ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) POMIRENJE S BOGOM  Rembrandt: Izgubljeni sin - detalj »Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.' I počnu se veseliti.« (Lk 15,22-24) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sve ovo korizmeno vrijeme promatramo putovanje odabranog Božjeg naroda iz ropstva ka slobodi i njegov savez s Bogom. Tako nakon četrdeset godina putovanja pustinjom, povijest spasenja se nastavlja s Jošuom i ulaskom u obećanu Zemlju. Tako je cijeli narod konačno prispio u obećanu zemlju i tu slavi prvu Pashu. Hebreji slave Vazam kao zahvalu za to konačno ostvarenje obećanja. »Tada reče Gospodin Jošui: „Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.” A sutradan nakon Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mána je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje.« (Još 5,9a. 11-12) Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima. On nas vazda vodi k sreći, k novom životu slobode. Sve to nama danas omogućuje Bog po Kristu koji nas oslobađa grijeha. Poslije krštenja, nakon što je i s nas skinuta sramota grijeha, i mi živimo u obećanoj zemlji Božje milosti i svih mogućih božanskih blagodati. Krist nas pomiruje s Bogom. Krštenjem nas obnavlja na novi život: postajemo njemu slični, zapravo dajemo se na put života kojim je i On prošao. A Euharistija, ta čudesna hrana naših duša, potiče naša zemaljska zalaganja koja su u njoj podignuta i na razinu nebeske plodovitosti. U Euharistiji mi se zahvaljujemo Bogu za cjelokupnu brigu Božje providnosti za nas pojedince, za sve naše zajednice i za cijelu Crkvu. Zahvaljujemo mu i za darove prirode i za darove natprirode: za njegovu riječ, za njegovu hranu i za sve što za nas čini. Stoga istom oni kršćani koji se gladne duše i željna srca pričešćuju mogu osjetiti dobrotu i slatkoću Gospodnju. Prema tome kao što stabljika hrani sokovima pupoljak koji joj je pricijepljen, tako Krist, napose po pričesti, u nas pretače svoju božansku milosnu životnost. Mi kršćani živimo od Krista, živimo s njim, živimo njegovim životom. U tom se sastoji naše spasenje: živjeti s Kristom. »Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo. A ovo sve dolazi od Boga koji nas je po Kristu pomirio sa sobom i povjerio nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačinâ njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.« (2 Kor 5,17-19) Apostol Pavao nastupa kao ambasador pomirenja. Stoga osjetimo usred korizme njegov glas i poticaj na obraćenje. Svaki je kršćanin dužan da se bar jednom na godinu osjeti potaknut da pristupi sakramentu pomirenja, kako bi zatim u pričesti kušao kako je sladak Gospodin te nastavio život kao novi stvor. »Kristovi smo, dakle, poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom.« (2 Kor 5,20) Bog čeka naš povratak. Bog je dobar i strpljiv. On šalje svoga Sina i onima koji misle da su pravedni a nisu, kao i onima koji se smatraju grešnicima i žele se obratiti. Bog se raduje našem povratku, jer On je sama ljubav i dobrota. Ta je poruka i danas tako važna za sve nas, a pogotovu za one kršćane koji se znadu hvalisati svojom »svetošću i pravednošću« te odbacivati ljude pa čak i braću po vjeri za koje misle da nisu dobri kao oni. U tom smislu je potrebno obraćenje našeg mentaliteta, odnosno našeg načina razmišljanja i življenja. Bog je neshvatljivo dobar i samilostan Otac. On je u svemu velik, a najveći je u praštanju. Često nismo ni svjesni koliko smo bogati time što nam je Bog Otac. U Isusovoj priči o »izgubljenom sinu« prikazana je ljubav njegova Oca prema svakom čovjeku grešniku. U toj prispodobi sadržana je zapravo cijela vječna drama čovječanstva: drama slobode. Čovjeku je Stvoritelj darovao dar slobode. Sloboda čovjeka osposobljuje da Boga ljubi i slavi, što je najviši čin čovječjeg dostojanstva. »No sloboda ima svoju cijenu. Sloboda nije samovolja. Čovjek ne smije činiti sve što zna i može ili mu se dopada. Nema slobode bez ograničenja. Čovjek je odgovoran za sebe, za bližnjega i za cijeli svijet. On je i pred Bogom odgovoran. Društvo koje podcjenjuje odgovornost, zakon i duševnost, dovodi temelje čovječjega života u nesigurnost. Čovjek bez odgovornosti bacit će se u naslade života i kao izgubljeni sin dospjeti u bezizglednost, izgubivši i domovinu i slobodu.« (Ivan Pavao II., Beč 11. IX. 1983.) Evo, neki je otac imao dva sina: jedan mu je bio vjeran, a drugi ga se htio riješiti i napustiti očev dom. Otac je osjetio da s tim sinom sada nema razgovara. Ne zadržava ga, daje mu njegov dio. Slobodan je, neka raspolaže se svojom slobodom odgovorno. Međutim taj »mlađi sin« je zlorabio svoju slobodu i zapao je u veoma jadno stanje. Uostalom, nijedna slika ne može opisati tu bijedu u koju se sam strovalio. I u toj i za njega samoga nepodnošljivoj bijedi odjednom se sjetio doma svoga oca. Došao je k sebi, skovao je plan i vratit će se svome ocu. Vrlo ponizno i skromno zamolit će oca da više ne bude sin nego samo sluga. »Usta i pođe k svome ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim!'« (Lk 15,20-21) Dakle, otac je prvi spazio sina. Znači da je često izlazio da ga dočeka i odnekud ugleda. Prvi mu potrča u susret. I dok je sin htio da izgovori svoju pokajnicu, otac ga prekida usred riječi. Obasiplje ga cjelovima, a slugama sa suzama radosnicama naređuje da priprave gozbu. »Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.' I počnu se veseliti.« (Lk 15,22-24) Zatim nam Isus oslikava i starijeg brata koji se vraćao kući iz polja. Nije u toku stvari. Od sluge se raspituje što je to, što se dešava u kući. I bi mu žao kad je saznao da mu se vratio brat i ne htjede ući. No otac se i za njega brine. Sam mu prilazi i nagovara ga da uđe u kuću i da s ljubavlju prihvati svoga brata koji se povratio iz tuđine.  »Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje; izgubljen i nađe se!'« (Lk 15,31-32) Stariji sin nije ni slutio koliko je bio sretan i bogat sa svojim ocem. Eto, takav je naš nebeski Otac koji nas toliko ljubi da nas je pomirio sa sobom po svome Sinu Isusu Kristu. Stoga svatko od nas treba da drži da je i njemu samome potrebno obraćenje i milosrdna ljubav Boga, Oca. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jš 5,9a.10-12 Ps 34 (33) 2 Kor 5,17-21 Lk 15,1-3. 11-32 |